Okovi su moji zagotovo spali,
kližu lanci nevjere i sumnje
što su mome srcu vječnu ljubav krali,
što su remetili moje skromno umlje.
Vezice se pokidane razbacale,
zgaziše ih stope moje tihe
što su mekoj travi sebe obećale,
rijetka rasta na kamenju psihe
pred kojom sam dugo bila nemoćna
kao siromah na velikom sudu
kad izjedala me gorka rana noćna,
kada peklo me za dana, ludu.
I u tome košmaru ona Ljubav zbori,
razgovara sa mnom i ja s njom
kao da to nije ništa. Anđeo govori,
Djeva bajna obećava dom,
Bog mi neki drugi život pripovijeda,
a da ipak to su bile sve godine moje
i svi znaci što su sada roj od reda.
Nalazim ih kako meni i taj život kroje
kako nalaže im to Providnost slavna
jer su moje srce, moja duša sretni
tamo gdje ne stiže riječ mi pravna
već mi samo Ljubav daje darak sjetni.
Sada anđela razumijem i sveto ga primam,
svaku stopu moju nosi k oblacima
od kojih ja ništa ne uzimam
nego sastajem se svijetlim tracima.
31. siječnja 2019. 19:57:49