Susret križeva

O, kako bi pjevali zemaljski ljudi
kada od svoje bi gline i praha
ubacili nebeski Duh u grudi
i živjeli samo od Božjega daha.

Kod mene ima samo udar u prsa,
od mene samo tihi se javlja glas;
nisam dostojna biti loza od Trsa
koji za moju prašinu želi bit spas.

Zoveš me k sebi po sunčanoj putanji
svojom velikom božanskom čežnjom
da dočekam onaj Tvoj lahor jutarnji
koji se miluje s vjerom mi nježnom.

Evo, već plovim s jedrom od papira
i pratim sunce na drugoj strani
gdje križ se moj s Tvojime dira;
od velike vatre kiša me brani.

Stojiš na gori za deblom od bora,
blagoslivljaš me njegovom granom,
pružaš mi jedan let preko mora
da budim se s novim sunčanim danom.

Silinom, brzinom svojega pada
kugla od sunca ostavlja trag;
gubim se od silne ljepote i sklada,
prelazim u sebi taj sveti prag.

O, kako bi pjevali zemaljski ljudi
kada od svoje bi gline i praha
ubacili nebeski Duh u grudi
i živjeli samo od Božjega daha.
‎11. ‎siječnja ‎2019. 18:55:08

Psalam 121

PSALAM 121 (120)
Jahve – čuvar Izraelov Hodočasnička pjesma. K brdima oči svoje uzdižem:
odakle će mi doći pomoć?
2Pomoć je moja od Gospodina
koji stvori nebo i zemlju.

3Tvojoj nozi on posrnuti ne da
i neće zadrijemati on, čuvar tvoj.
4Ne, ne drijema i ne spava
on, čuvar Izraelov.

5Jahve je čuvar tvoj,
Jahve je zasjen tvoj s desne tvoje!
6Neće ti sunce nauditi danju
ni mjesec noću.

7Čuvao te Gospodin od zla svakoga,
čuvao dušu tvoju!
8Čuvao Jahve tvoj izlazak i povratak
odsada dovijeka.

Siječanj u proljeću

Siječanj s mirisom proljeća,
crijepovi se sunčaju
ispod neba plava,
a do tebe potrebna su stoljeća.
Glazba nalikuje slučaju,
ptica pokraj ptice spava.

Drvo miluje se sjevernjakom,
okopnio snijeg
pokraj dimnjaka;
cvrkut ptica s niskim tlakom.
Nitko ne misli na bijeg,
zima još je jaka.

Opet sjećanja prodiru
kao nekim novim vijestima;
nazirem budućnost,
lijepu kao svijet u miru.
Otvorenim pestima
vraćam sebi ćutnost.

Vrti se, vrti
ljeto sa zimom u plesu,
proljeća s jesenima
sve do smrti
i ruga se sunce lijesu,
svemir vremenima

sve do ona časa
Posljednjega suda,
uskrsnuća.
I ta ljubav stasa
kao sniježna gruda,
kao zemlja vruća,

kao nebo vedro
kao ovo sada.
Uvijek mi je ljeto,
uvijek Boga njedro
gdje stanuje nada,
gdje vrijeme je sveto.
‎11.‎01.‎2019. 11:24

Moj sokole

Sedamnaest smrtnih grijeha
počinila sam, moj sokole,
svijeća se ugasila.
Nikakva me sveta streha,
niti moje kole
nikad ne bi spasila.

Nisam više vična letu,
udari me munja
paklenoga zloga;
udari mi Ahilovu petu
iza gustog žbunja
gnijezda moga.

Krila mi se polomiše,
moj sokole, tvrda
kao stijena,
zamalo se odlomiše
jer on vreba iza brda
kao hijena.

Moj sokole, nosi pismo gore
da sam na paklenim mukama 
ovdje dolje
i da oko mene ljudi gore,
da je plač i škrgut zubima,
pusto polje.

Sedam puta po sedamnaest
brojim grijehe naokole;
sedam puta po sedamnaest
života imam, moj sokole.
Korizma 2012.

Dostojanstvo

"Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube (1 Kor 2,9)."

Poštovanja imam za sve prošle dane,
za sve bližnje duše i za rođenu mi krv,
i za suzu koja ponekad na obraz kane,
i za srce što ga izjeda od sumnje crv.

Poštovanje uvijek nosila sam za sva djela
koja čovjek čini, i za dobra, i za zla;
svakim činom predstavlja se duša cijela,
svaka duša svojim djelima si život tka.

Poštovanja imam za sve druge, različite
kao i za one što mi u mnogome sliče,
i za one što su namjere im dobro skrite,
i za onoga što nepotrebno se ističe

jer se sama po sebi ta čast razumije
koju ljudi nose Bogu još od prapočetka
pa sve dok ne pokrije ih grobno humlje,
čak i poslije tog zemaljskoga svršetka.

Ništa drugo duša moja nema i ne nosi
koja slijedi Boga svoga kada god Ga čuje,
ništa drugo, samo kraljevstvo Mu prosi
i to isto poštovanje od Boga dočekuje.
‎11. ‎siječnja ‎2019. 05:38:12

Pohod Boga živoga

U religioznosti Izabranoga naroda oganj ima vrijednost znaka preko kojega se treba vinuti do Boga. Uz ognjene pojave Gospodara nad vojskama dolaze ljudima i suprotna znamenja: dah, voda, vjetar, ali Gospodin Bog se preobražava i u svjetlost.
Za mnoge religiozne skupine to su znakovi prirode kojima upravlja ili bi morao upravljati neki posebno religiozan čovjek, ali za čitav jedan narod u pustinji oganj je izraz Božje slave i svetosti koja je istovremeno privlačna i strašna.
Nije uzalud i nije bez reda kada se Bog udružuje s čovjekom Abrahamom, od kojega će poteći sav Božji narod, upravo svojom slavom i svetošću i upravo svime onime što čovjeku izaziva strahopoštovanje, a to su po ljudsku prirodne sile. No, tim silama je Gospodar samo Bog Stvoritelj tih sila.

"Kad je sunce zašlo i pao gust mrak, pojavi se zadimljen žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova. 18Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abramom (Post 15,17sl.)."

"Anđeo mu se Gospodnji ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. 3»Hajde da priđem«, reče Mojsije, »i promotrim ovaj čudni prizor: zašto grm ne sagorijeva.« 4Kad je Gospodin vidio kako prilazi da razmotri, iz grma ga Bog zovne: »Mojsije! Mojsije!« »Evo me!« – javi se. 5»Ne prilazi ovamo!« – reče. »Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. 6Ja sam«, nastavi, »Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.« Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati. (Izl 3,2-6)."

Kad se Bog očituje kao uništavajuća vatra, On to ne čini zato da uništi sve na svom putu, On poziva one ljude koje čisti.

Ilija je prorok ispunjen revnošću kao ognjem:
"I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja (Sir 48,1)."
On na Sinaju traži i čeka , moli Božju prisutnost. Nakon vihora i potresa ugleda oganj, ali Gospodin ne bijaše u tom ognju već nešto suprotno tu znamenuje Gospodarev prolazak: lagan i blagi lahor (1 Kr 19,12). Tako, kad Ilija bude uzet u nebo ognjenim kolima (2 Kr 2,11), taj će oganj biti samo jedno znamenje među drugima da izrazi pohod Boga živoga.

Izaiji seraf čisti žeravom usne (Iz 6).
U Ezekielovom viđenju oluja se i oganj udružuju s dugom koja sja u oblacima (Ez 1).
U Danijelovoj apokalipsi oganj je sastavni dio okvira u kojemu se očituje Božja prisutnost (Dn 7,10), ali naročitu ulogu dobiva u opisu suda (Dn 7,11).

Oganj je objava Boga živoga i zahtjev čistoće pred Bogom svetim.
Izabrani narod je kroz čitavu svoju povijest nailazio na takvu teofaniju, ali ne zamjenjuje Boga s prirodnim počelom već "ognjem što proždire" (Pnz 4,24; 6,15). 
Oganj znamenuje Božju nepopustljivost prema grijehu; on proždire sve na što naiđe kao i Bog u odnosu prema otvrdnulom grešniku. Drukčije je s Božjim izabranicima, ali na svaki način mora preobraziti svakoga tko mu se približi.


Božji oganj silazi među ljude u liku proroka, ali obično zato da osveti Božju svetost u svome narodu i to čisteći ili kažnjavajući.
Proroci pisci rado navješćuju i opisuju Božju srdžbu kao oganj kojime Bog kažnjava bezbožnike (Am 1,4-2,5); spepeljuje grešne narode; raspaljuje požar u šumi Božjega naroda tako da i sam grijeh postaje ognjem (Iz 9,17sl; usp. Jr 15,14; 17,4.27). Ipak oganj i čisti kao kod proroka Amosa, Izaije i Jeremije.
Oganj prokušava izabranike, postaje znamenjem revnosti koja nad svime trijumfira (Pj 8,6 sl).

Dan Gospodnji je kao oganj ljevačev (Mal 3,2) što žari poput peći (Mal 3,19) i proždire cijelu zemlju (Sef 1,18; 3,8) počevši od Jeruzalema (Ez 10,2; Iz 29,6).
Čini se, pak, da taj oganj pali iznutra, ali dok su bezbožnici predani svojoj nutarnjoj vatri, oni koji su spaseni od vatre, opkoljeni su ognjenim zidom - Gospodinom (Iz 4,4sl; Zah 2,9). Nakon što su očišćeni, Jakov i Božji narod i sam postaje vatrom (Ob 18) kao da su dionici Božjeg života.

Isusa Krstitelj najavljuje kao vijača koji plijevu baca u vatru (Mt 3,12) i krštava ognjem (Mt 3,11 sl.):
»Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. 12U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«

Isus i sam govori o ognju paklenom u koji će biti bačen nekorisni kukolj, kao i mladice: to će biti oganj neugasivi (Mk 9,43 sl), prava užarena peć.
Otkrivenje zna za oba aspekta vatre: aspekt teofanija i aspekt suda. Sin Čovječji pojavljuje se s očima koje sjaje kao oganj te dominira čitavim prizorom (Otk 1,14; 19,12): S jedne strane, evo teofanije: stakleno more pomiješano s vatrom (15,2), a s druge strane, evo kazne: ognjeno i sumporno jezero za đavla (20,10), a to znači drugu smrt (20,14sl).

Isus je otvorio novo doba. On nije bio oruđe osvetničkog ognja, a ipak je na svoj način ispunio Krstiteljev navještaj. On je obznanio riječju "Došao sam baciti oganj na zemlju, pa kako bih želio da se već zapalio! Moram primiti krst...(Lk 12,49 sl.).
Crkva odsad živi od ognja koji je zapalio svijet zahvaljujući Kristovoj žrtvi. Ta vatra gori u srcima Isusovih učenika; ona je sišla na učenike, sabrane na dan Duhova (Dj 2,3). Taj je oganj teofanijska vatra koja dopunjuje krštenje ognjem i Duhom (Dj 1,5); 

"I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. 4Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. (Dj 2,3-4)"


"4I dok je (Isus) jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo »koje čuste od mene: 5Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim« (Dj 1,4-5)".


Oganj sada znamenuje Duha. Premda nije rečeno da je taj Duh Ljubav sama, izvještaj o Duhovima pokazuje kako je Njegova zadaća preobraziti one koji imaju pronijeti kroz sve narode jedan i isti govor: govor Duha.

Vjerni postajemo kad smo "vatrom zasoljeni (Mk 9,49sl.)", solju suda i solju Duha (Dufour, str. 765//).

"Tko je blizu mene, blizu je vatre; tko je od mene daleko, daleko je od kraljevstva nebeskoga", riječ je Isusova koju Mu pripisuje Origen, vjernik Božji. ‎10. ‎siječnja ‎2019. 13:33:02

Sveti zvuci

Uspavanku svetih zvuka violine,
gudala i duše koja tiho roni
sitne kaplje suza s velike visine
dok je tipka glasovira goni

strasnom nježnošću, upornošću
kakvom čezne uzeti za ruku dijete,
odvesti ga carstvu snova ornošću
za neke druge, neke nove svijete,

čujem kao iz tih poznatih daljina
što me ponekad ponesu k javi,
daleko od snova i od svih manjina;
tu se samo stvaralaštvo slavi.

Da bi rekla, kao majka, sve što sanja,
sve što želi srcem zagrijanim,
duša samo lagano se, tiho klanja;
usnama se, molitvama zatrpanim,

osmjehuje nekom duhu radosnome,
istinskom i unutarnjem u dnu noći,
utrobi odzvanja, trbuhu joj rosnome
zbog svih suza što će jednom doći.

Ja sam uvijek s Bogom, ona zbori,
koji rađa svoga Sina prvoj meni,
srcu mome svjetlo da razgori
što će zablistati vječnoj ekumeni.

Ljepši zvuci samo tada postojaše
kad sam prvi puta čula naviještenje,
isti takvi, samo s više boli naše
od koje se rodi moje ognjeno krštenje.
‎09. ‎siječnja ‎2019. 23:24:09