Sjaj molitve na rukama

Sjaj obuze moje ruke,
oko čela popadale lovorike,
a na kapke sjede mrak.
Pred anđelom eto bruke,
moje besjede mnogolike
ostaviše prašnjav trag.

Trznuh se i sva protrnuh,
Vječni sud mi stiže nenadano
kao tat sredini noći.
Svjetlo svoje savjesti utrnuh,
a sad gledam isprepadano
kako nestajem u nemoći.

Uvijek stojim previsoko,
nikad nije dosta uniženja,
ne znam se poniziti.
Svjetlo bliješti preširoko,
mislim da su priviđenja,
ne znam se približiti.

Smiluj mi se, sluškinjici
koja nedovoljno bdije,
Sine Božjeg otkupljenja,
i nebeskoj Kneginjici,
koja Tvoje vino dijeli, pije,
dodaj snagu moga iskupljenja

da Ti grešne moje zazive prišapne.
Želim svašta, ali iskati neću
niti svete, niti anđele bajne;
samo da mi Tvoja milost kapne
jer u Tebi imam svaku sreću;
hvala Ti za ruke sjajne.
‎03. ‎listopada ‎2018. 16:38:23

Anđeoski obronci

Vatra

Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju;
protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon.
Neka mu zapovijedi Bog, ponizno molimo:
Ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge duhove zlobne, koji svijetom obilaze na propast duša, Božanskom krepošću i jakošću u pakao strovali. Amen.


Ne poznajem Te, Isuse.
Izdala sam Te na tisuće puta u nekoliko sati. Sudim druge, zamjeram, zavidim, ne opraštam; sanjam o nekom dobrom položaju kada dođem u raj, uopće ne razmišljam o tome kako tamo možda neću dospijeti; nisam nikoga nahranila, nisam nikome dala ni čašu vode, niti sam koga pohodila jer nemam ljubaznih riječi, nemam suosjećanja; mojoj sebičnosti ne vidi se kraj; ponosna sam kao da sam učinila velike stvari u životu, kao da sam spasila svijet, tako razmišljam, a nisam toga svjesna jer mislim kako sam bijedna, nemoćna i slično i kako mi je uskraćeno gotovo sve do sada, a već sam stara prilično; kudim, ogovaram, mislim zle misli, a držim se kao svetica, već sam po mome stanovnica raja i prijateljujem s anđelima; neprekidno kritiziram pa se srdim zbog nepravde koja mi je učinjena; potom se činim kao žrtva koja je zaslužila nezasluženo, nikada zasluženo mjesto pokraj Tebe; umišljena sam kako sam puno toga naučila u životu i kako puno toga znam, a ništa nisam korisna, baš nikome ništa. Mislim da sam iskrena, a u duši mi žive slike skrivenih zlih misli koje me često opsjedaju, najčešće se nadam da će svatko po svome dobiti kaznu, a ja da ću pokupiti nagrade. Moja savjest je i labava i stroga u isto vrijeme, moralno sam nesređena i promašena i za svaku grešku krivim sve druge, samo ne sebe. Srdita sam preko svake mjere na sve oko sebe jer očekujem nekakvu zamišljenu idealnu osobu koja bi mi bila uzor, a kod nikoga ne nalazim kršćanske kreposti. Ako primijetim nešto dobro ili neku krepost, ne znam kako moram na to odgovoriti, kao da ignoriram sve što je dobro. Čak sam uvjerena da nema dobrih ljudi, ljude dijelim na siromahe, koje ne nalazim osim sebe, i na sve ostale koji vrijeđaju Tebe. 
Nesretna sam jer ne mogu naći dušu bez mana koje uvijek vidim po svuda. U sebi opet krivim druge ako otkrijem svoje nesposobnosti, svoju smetenu savjest. Ni moja savjest mi se ne čini mjerodavnom. Nisam sigurna ni u što, povlačim se od ljudi jer ne mogu s njima izići na kraj ili se povlačim jer mislim da me ne može nitko trpjeti.
Moja utjeha je kad se sjetim da sam ostarjela, da sam sama i bolesna, tako mi je sasvim dobro; dovoljna sam sama sebi ili tako nekako.
O, da Te barem znam, Isuse, Gospodine. Da barem razumijem Tvoje savjete. Ovako upadam u kontradikcije. Znam da nisam savršena, da imam grijeha, ali do koje mjere se mogu potruditi oko toga da budem bolja kad mi ništa nije dovoljno dobro i ništa mi ne valja, ni moje molitve nisu kako treba.
Moja je duša grešna i možeš me spasiti ako hoćeš, ako sam nekad nešto stvarno lijepo i dobro učinila pa zaboravila; milosrđe Tvoje nema granica. Pouzdajem se u Tebe, Gospodine, ni u čemu ja ne oskudijevam,
osim u zdravoj pameti i u malo zdravijoj savjesti.
Žedno mi je srce Tvoje riječi jer nikada ne znam kako se moram ponašati, uvijek je sve pogrešno i promašeno. Stavljam pred sebe velike zadatke, mislim da mogu spasiti se svojim djelima. 
Samo mi pokajanje može biti korisno, a pokajem se rijetko, kao sada.
Previše sam mirna, ne strašim se ničega, ali nikamo ni ne odlazim gdje bih se mogla prestrašiti. Toga me je najviše strah, mojega mira u kojemu se osjećam udobno pa tjeram sebe na neke poslove, a ni za što više nisam sposobna. Nekada sam se jako trudila, ali sada ništa ne mogu dobro učiniti pa zaključujem da sam čitavo vrijeme u životu nastojala se spasiti u Tebi dobrim ili još boljim djelima. Sada već znam da mi to ne znači spas, sada kad nikakvo dobro djelo ne mogu učiniti. Moje milosrđe ne postoji, ne usuđujem se suosjećati s ljudma jer mislim da bih jako patila i umrla.
Srce mi je tvrdo kao kamen, ja nemam srce od mesa, ja nemam Duha Tvoga jer Duh Tvoj nije kritičnost, lijenost, neumjerenost, nesigurnost.
O, da barem razumijem Tvoju riječ. Učim čitavog života i ništa nisam usvojila, ništa pravo ne znam. Ne razumijem, ne pamtim, a nije me briga jer znam da Ti želim reći samo jedno: čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnavljaj u meni. ‎29. ‎rujna ‎2018. 18:28:38

Na svetim obroncima

Puna mi je duša Boga, Boga živoga, a iz mene izlaze neke nekako pokupljene riječi i izrazi. Rez na duši, moram načiniti rez na duši svojoj, otići na operaciju i izvaditi nakupljene izrasline. I ako ostane otvoreno to mjesto na duši, ako mi duša ne bude opet ista kakva je i bila, bit će dobro.
Sablažnjavamo se nad Križem i ne puštamo Isusa u svoje srce, u svoj duševni život. Sve nekako plešem oko duhovnosti, spominjem srce i srž, bit čovjeka, sebe, a dušu ne poznajem. Ne poznajem ljudsku dušu jer ne poznajem Tebe, Kriste.
Tvoja ljubav je velika, a ja sam grešna.
Moram izuti obuću s nogu jer tlo na koje sam zašla sveto je tlo.
Obuća mi služi za zaštitu kože i za lakše hodanje. Ne moram paziti toliko na sebe jer sam na svetom tlu, tamo me nema što ozlijediti nego moja obuća može uprljati svetost toga tla. 
Moram se očistiti od zlih misli. Sama i bolesna, postajem kao čangrizav starac iz životnih priča. 
Nude mi strah i zastrašivanje, strah od rata, strah od gladi, strah od klevete, strah od crvenog svjetla na semaforu, ma, baš me briga, idem oprezno i polako jer je moja duša mirna i staložena. 
Ali te zle misli, ta želja za pravdom koja se pretvara u želju za osvetom. Ne želim se ja osvećivati, ali želim ponekad da nekome stigne pravda.
Sretna sam, Isuse Kriste, tu gdje si me postavio. Ali povukla sam se, otišla sam u mirovinu. I što ako sam doživjela pravednost, zašto li me kinji taj crv dobroga života. 
Ne bi se reklo da mi je dobro, ali jest.
Strah da je sve to samo zatišje pred buru. Pa što ako i jest. Napuni me svojom ljubavlju, onom koja je prihvatila nepravdu, stradanja Tvojih ljubljenih stvorenja, Tvoga naroda, Tvojih apostola.
Sveta, katolička, apostolska i evanđeoska Crkva. Da, previše sam usredotočena na stari savez, a novoga nema, ne vidim ga. Možda sam preblizu, na redovnoj Euharistiji. Možda sam zakopala grijeh duboko u dušu i sve prekrila suhom i površnom molitvom.
"Evo Jaganjca Božjega, evo Onoga koji oduzima grijehe svijeta", a ja kao Mojsije pred gorućim grmom. Zašto ne bih bila ja kao pred svojim Prijateljem i Kraljem? "Blago pozvanima na gozbu Jaganjčevu"; da, to je, tu sam. Blago meni, konačno blago meni. 
Koliko sam samo čeznula visjeti na toj Gozbi svakodnevno; koliko sam patila kad nisam mogla otići. Nisam patila doslovno, ali duša mi se nasitila gorčine. Toliko sam željela, a nisam mogla, nisam dostigla. Godinama. Evo, već tražim krivca za to da ga osudim, da ga kaznim, da se oporavim od toga jada. Ne, nema krivca, volja je bila moja, a bilo je Tvoga popuštanja, Isuse, u tome. Kao da si mi govorio: "Idi ako želiš, ne idi ako ne želiš; probaj nešto drugo; stavila si ruku na plug, ali se osvrćeš; izmiri se s bratom prije nego što dođeš pred mene"; kakav košmar.
Koliko sam samo puta padala pod utjecaj tuđih raspoloženja jer morala sam služiti svima i svakome. Sada me ostaviše, nekako sam podsvjesno otjerala sve od sebe, ali i svjesno i namjerno. Uvjetovala sam prijateljstva istinom, slobodom, pravdom, a sama nisam bila niti dobra, niti ljubazna, niti slobodna, niti pravedna, a vjerojatno niti iskrena.
‎ponedjeljak, ‎1. ‎listopada ‎2018. 22:52:38

Trodnevnica Svetome Franji


Umorna od slavlja, i od zime, i od duga izbivanja iz doma svoga, sretna sam zbog duga prebivanja u Domu Tvome, Isuse, tamo gdje se slava Tvoja razlijeva po mojoj duši i nema mjesta, niti vremena da u mene uđe grijeh.
Samo najljepše se misli roje, samo najmednije riječi tražila bih. Zovem pjesme moje, prizivam stihove u svoju dušu jer me Ti svojim i mojim blagovanjem Tvoga Tijela i Krvi primaš i uzdižeš k sebi gdje su anđeli svi prisutni na slavlju, zajedno sa mnom i s mojim osobnim anđelom čuvarom.
Kad bih imala riječi, slavila bih pjesmama kao što sada slavi i pjeva duša moja. ‎02. ‎listopada ‎2018. 21:36:00

‎

srijeda, ‎3. ‎listopada ‎2018. 04:00:52
Žedna mi je duša Boga, Boga živoga. Tijelo je slabo i boli, ali duša je mirna i to su sitne žrtve. U Tebi mi je, Isuse, život sav. Ti si Bog, Ti si živ, Ti si Osoba; ako Te zamolim, ograničavam Tvoju slobodu, a Ti mi daješ kako je pravedno. 
Ravnam nogu, ne mogu je postaviti u bezbolan položaj. Još se budim, najdraže razdoblje za pisanje. U snovima sam vidjela bića koja su bila pola ljudi, pola nešto drugo; pomagali su svima takvima i ljudima su se stavili na raspolaganje. Razmišljala sam prije o tome kako anđeli vide ljude, da li nas gledaju kao ljubljena stvorenja sa svim dobrim osobinama ili kao zločince i zle kreature.
Anđeli su lijepi već zato što su duhovna bića, savršena i prekrasna vojska Tvoja. A Ti si, Isuse, najljepši među njima, na tronu, na prijestolju dobrote, milosrđa i ljepote.
Moj duh nije lijep, ima samo možda neke lijepe težnje za moj ljudski pojam. Najljepša težnja je slaviti Boga u sebi, kroz sebe i preko sebe, tada je i ovaj zemaljski čovjek među najljepšim ljudima na zemlji.
Želim u slobodi općiti s Tobom, želim Te u slobodi slaviti, Ljepoto života moga. Život je ljepota, život je dobro, živjeti je božanstveno, a mi, ljudi, ne cijenimo život. Život je duhovno stvorenje, život je Tvoje rođeno dijete jer Ti sam si Život i Svjetlo koje se može odražavati na ljudima i u njima kao što se odražava kroz anđele, serafe i kerubine koji su na vrhu nebeske hijerarhije, odmah pokraj Tebe, Bože moj, pokraj najsvetijih i mučenika, iznad raznih gospodstava.
Jedna osoba ljudska mi je jednom prilikom rekla da se spustim na zemlju, misleći pri tome reći da živim u oblacima, onim nerealnim oblacima gdje je mašta i gdje čovjek zaboravlja zemlju i sebe pa ne živi kako treba i ne rješava probleme zemaljske. Ali ja upravo na taj način i rješavam svoje zemaljske poslove, misleći na Tebe i na nebesa. Mašta mi, naravno, pomaže, ali mašta mora stajati na činjenicama, a činjenice su duhovne prirode i opisuju nadnaravno. Čovjek se može uzdići u nadnaravno u molitvi i slavljenju Boga. Slaveći Boga, čovjek se ispunja tom slavom Božjom, postaje duhovan i nadnaravan u svojoj maloj duši koja se začas ispuni slavom Tvojom, ali i pomrča začas u grijehu, u padu na zemaljski način gledanja na život. A život moj je život kršćanke, rođen od Boga, ne samo prah i zemlja već i duh koji teži gore. Moji bi problemi bili bolest i neuredan način života kada se ne bih uzdizala, slaveći Te, i kada Tvoju riječ i zakon ne bih znala i poštovala. No, ja znam Tvoju Zapovijed ljubavi, Ti si Jedan, Gospodine, Bog moj koji me ljubi, koji ljubi sve ljude i koji očekuje ljubav od mene prema svim ljudima, prema neprijateljima.
Sada jedino mogu moliti za neke ljude, a potom i za sve nas, krštene i nekrštene, pravedne i zabludjele. To me dovodi do teme o vječnom paklu. Da li je i pakao u toj hijerarhiji, tamo negdje u nebeskom podnebesju?
Duša u paklu se prži na svojim mukama, ali mislim da anđeli također gore, gore ljubavlju i životom. Život je kao plamen svijeće, vosak mu gorivo, zrak mu prostor, a plamen je on sam, uvijek gori, i kada se vosak sav istopi u toj vatri, plamen nevidljivi i neugasivi nosi duhovna bića u njihovom vječnom postojanju. 
Duh je zaista svjetlo.
Kada mi netko otkrije nešto što mi je bilo pred očima, a ja to nisam primijetila, tada me prosvjetljuje, donosi svjetlo u moje znanje, a znanje je duh, neopipljivo i nevidljivo, pokazuje se na riječima i djelima, kao duša, kao proizvod duha.
U mračnim noćima duh je aktivan i čovjek živi aktivno, čak i kada spava, sanja duhovno, snovi su duh, pa i mašta je područje duha, ona pomaže čovjeku ako je čovjek usmjeri na kontemplaciju. To je realan i pozitivan dio mašte, uz pomoć mašte čovjek može opisati i orisati duhovno, pretvarati život u simboličan zemaljski govor kojega svatko može tumačiti po svome u toj simbolici, nebeski i zemaljski jer kako je na nebu, tako je i na zemlji, znanje je isto, samo što je nebesko veće, puno ljubavi. 
Po riječima Svetog Pavla "još se ne očitova što ćemo biti", ne točno, a "znanje će uminuti", ali sjećanje ostaje, sjećanje koje zemaljsko znanje kao simboliku koristi u duhovnom životu, na nebesima.
Hodam po zemlji, zaista hodam po zemlji, ali glava mi je u nebesima, duhovnim osjetilima prilazim Ti molitvom, Isuse, jedini Posredniče neba i ljudi, Boga i zemlje; osluškujem o ljepotama života, o divotama zemaljskim koje ljudi ne cijene i ne poštuju; šećem s Tobom, Isuse, nebeskim vrtovima za proljetnih nebeskih povjetaraca, upijam dojmove rajskoga komuniciranja dok anđeli pjevaju i slave, dok ove moje ptice zemaljske radosno cvrkuću kao da hvale život, a neprekidno su u životnoj opasnosti; ne brinu, ne jauču, ne psuju nego veselo pjevaju životu, raduju se. ‎03. ‎listopada ‎2018. 04:59
Zar mrtvi slave Gospodina? Zar se u mraku i tmini objavljuju čudesa Božja?
Da, mi, koji smo zli, mrtvi smo, a ipak znamo hvaliti i slaviti Boga.
Mi živimo u tminama, Božja djela zato i nazivamo čudesima, onime što se je nemoguće dogoditi.
Čovjek u grijehu nalazi se u tami i ne zna to, nije svjestan uvijek toga; duša mu je polumrtva, a besmrtna.
To ovisi o kvaliteti života, o duhu čovjeka. Kad je u nevolji i kada je pesimističan, zaista vjeruje da ide u smrt i nepostojanje i zaista mu se to događa jer tada odlazi u sve veće grijehe, mrtva duša koja misli da živi, a u savjesti zna da nešto nije u redu, čak zna i govoriti o nebeskim stvarima. Toga trenutka kada moli i zavapi, ili kad slavi Božja djela, hvali Boga, tada oživljava. Kada se ispovijedi, preporađa se; kada se pričesti, primaju ga anđeli i nebesnici, otvaraju mu se vrata života.

I kada još nisam bila kršćanka, katolkinja, težila sam istini iako je nisam nikada znala sasvim sigurno prepoznati, kao niti sada, ali ta težnja za istinom me je poticala u neprekidna promišljanja i nepovjerenje prema svemu. Znala sam da me majka voli, znala sam da je sve dobro za mene što mi govori, ali sam uvijek žeđala za pravim životnim znanjem, jedva sam prolazila ispite, a ipak bijah znatiželjna, imala sam naviku čitanja i učenja i sve sam čitala što mi je došlo pod ruku, žedna istinitoga znanja. I u bolesti svojoj, u psihozi, žeđala sam barem onu mrvu znanja s čijom pomoći bih našla kvalitetu života jer čovjek na zemlji ne živi zauvijek pa zbog toga mora biti svjestan da mu je život što je više moguće ispunjen pravim doživljajima i događajima. Kvaliteta života nije površna jurnjava kroz život, znanje o svim novostima i vijestima koje čovjek prati, nepoznavanje sebe, često zanemarivanje drugoga, čak i u obitelji, ne, to nije kvaliteta života.
Žeđ za istinom me je odvela na studij teologije kad sam se, radi krštenja, našla na vjeronauku. Dobila sam nebeske mrvice duhovnoga znanja i morala sam iskoristiti priliku i otići po još toga znanja.

Nisam znala da si uskrsnuo, Isuse, više od trideset godina nisam znala da si uskrsnuo; nisam imala pojma o nebeskim stvarima; vjerovala sam da Bog postoji i da se k Njemu može doći poslije smrti, ali također sam vjerovala da to i ne mora biti tako, da čovjek može živjeti i u paklu; da, čovjek uvijek nekako živi, makar i mrtav jer ta klica vječnosti u njemu je neuništiva.
Poželjela sam se spasiti u toj teškoj bolesti, ako umrem, poželjela sam Ti reći da je moja molba da dođem k Tebi. A tada sam naučila da si tu, Prisutni, Uskrsli, Živi Bog, Božanska Osoba.
A Ti mi govoriš da je Tvoja volja da mi otvoriš ako pokucam, da mi daš ako tražim, da mi pokažeš ako Te zamolim. To je Tvoja volja, izričita, da ne bih mislila da Ti ograničavam slobodu.

Zli dusi i pali anđeli jako su ljubomorni na ljude iako ljudi nisu savršeni, niti su samo duhovna bića; oni su ljubomorni jer su svi ljudi na putu da postanu sinovi Božji, mnogi su veći od anđela, svijetliji. 
Apostoli Tvoji, Isuse i mučenici za vjeru Tvoju, visoko su u nebeskoj hijerarhiji, veći od mnogih anđela. Nekima si dao svoje zemaljske pečate kao što si dao svoje rane Svetome Franji koji Te je ljubio potpunom ljudskom i bezgraničnom ljubavlju, koji Te je zamolio da mogne ljubiti kao Ti i trpjeti kao Ti zbog ljubavi velike, u ljubavi prema svima.

"Dostojno je Tebe hvaliti, pravedno je je Tebe, Oče sveti, slaviti:
Ti si jedini živi i pravi Bog, Ti si prije svih vjekova i ostaješ dovijeka, prebivaš u nedostupnu svjetlu.
Ali, jedini dobar i izvor života, Ti si sve sazdao da blagodatima obaspeš svoja stvorenja, a mnoge obraduješ i sjajem svoga svjetla.
I zato pred Tobom stoje nebrojene čete anđela, služe Ti danju i noću, gledaju slavu lica Tvoga i veličaju Te bez prestanka."

Sveti Franjo, pokaži mi put u božansku ljubav.
Sveti Franjo, pogledaj na nevolje i dvojbe moje.
Sveti Franjo, osvijetli mi ovaj dio neznanja.
Isuse Kriste, Bože moj, po zagovoru Svetoga Franje, daj mi radost anđeosku, svjetlo znanja Tvojega koje će me povesti onim putem koji si za mene odredio. Bože, Oče svemogući, usliši me, molim Te, po Kristu, Sinu Tvome koji s Tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova u slavnom društvu svetaca, mučenika, siromaha i anđela, s prijestoljima i gospodstvima i sa svom nebeskom vojskom. ‎03. ‎listopada ‎2018. 05:58:11
Amen.

Noć u bojama

Opet sanjala sam da Te molim,
da za Tebe poduzimam spas,
da Te nedovoljno volim,
da se oblak izdigao iznad nas

koji me je bio prekrio po licu.
Nisam vidjela ni tračka snova,
ali Ti si razlio mi bojanicu,
bezbroj mi nijansi dao stanja ova.

U mom srcu rasule se boje sjajne,
anđeoska svjetla anđeoskih zvuka,
otkrile mi ljubavne i druge tajne,
zahvatile moju dušu oko struka

pa zaplesale su ples u boji,
nisam mogla sabrati se, doći k sebi.
Prelijepe su boje snovi moji,
predivno je buđenje u Tebi;

molitva mi rumena u krvi,
žuta kao toplo sunce ljetno,
modro-zelena se boja tu namrvi,
plava kao more cvjetno.

Tako li me, Kriste, čuvaš, braniš
i nagrađuješ me kao svoju,
dušu koju svjetlom hraniš
i dopuštaš noću sreću moju.

Anđele, čuvaru mili, tebi hvala,
slavlje tvoje danas slavim ja
kao neugledna siva duša mala
koja u tebe je zaljubljena sva.
‎02. ‎listopada ‎2018. 06:15:53

Ljubav s Križa

Zašto Isus mora stajati na vratima našega srca, kucati i čekati da mu otvorimo vrata?
Posjednici smo klice vječnosti, svi. Ta klica vječnosti u nama je barem nekim dijelićem Bog u barem nekom dijeliću nas. Zar nije tada Isus već u našim srcima od samog prvoga časa našega postojanja?
Jest, Isus se već nalazi u našim srcima.
I ne samo da se nalazi u nama već doživljava teške muke i teško maltretiranje od nas samih, Isus je u našim srcima na mukama.
Isus se objavio ljudima kroz Sveto pismo, na neki način izvana dolazi pred vrata naših srdaca dok je istovremeno već unutra. To Mu je jedini mogući put da nas spasi, nas, a ne sebe jer On će, kao što znamo, nakon Muke uskrsnuti na vječno kraljevanje u nebesima, ali mi možda i nećemo ako se ne obaziremo na tu klicu vječnosti u nama ili ako izvana ne otvorimo srca Isusu kako bi izlio svoju božansku ljubav i život u nas.
Zašto Ga maltretiramo? Zna se, štujemo lažne bogove, dajemo srce i povjerenje kradljivcima, najamnicima, kumirima, stvarima koje smo si sami izradili od zemlje, cigle, praha, pepela, kamena, željeza, papira, plastike i od praznih riječi, loših ideja. I to sve uz pomoć zlih duhova, duhova lijenosti, presitosti i tromosti, duhova neumjerenosti i senzacije, duhova mega, giga i tera stila razmišljanja. Sve to Isusa muči i lagano ubija.
Zašto nam je takav problem primiti božansku ljubav?
Lakše je razmišljati da već jesmo besmrtni i da ništa oko toga ne moramo poduzimati jer, što god učinili, besmrtni smo.
Da bismo se predali božanskoj ljubavi, moramo znati, a znamo, da je to ljubav s Križa i ljubav Križa, da i Križ moramo prihvatiti, otvoriti mu srce i ispuniti se njime jer on u božanskoj ljubavi postoji kao osnovica i temelj, kao osovina i kostur tog predivnog kraljevstva nebeskoga. 
Isus stoji na vratima naših srdaca i kuca, a nama je nerazumljivo kako se ta vrata otvaraju, mi ne možemo naći niti riječi za opisati svoju zbunjenost, mi od svega toga radimo veliki problem.
Mi bismo htjeli Isusa, našega Kralja kako bi nam bilo još ljepše nego sada, kako bi nam bilo bolje i lakše u životu, mi želimo sanjati taj san jer to su zaista samo pusti snovi.
Slabo Ga poznajemo, našega Kralja s Križa.
Ali znamo da je križić oko vrata Njegov znak. Uzdajemo se u Njegovu ljubav jer smo siti sebe samih. A kako je tek Njemu koji je Sveti, koji nema naših grijeha, koji je s neba sišao k nama? Da, siti smo i sebe, i naših života, i naših problema, ali i naših oduševljenja i nagrada. Siti smo naše zemlje, pitamo se kako je moguće nekome reći da smo "sami" u svemiru. Dosta nam je svega, želimo pobjeći, čak u svemir. Vidimo sve greške i mane. Ali ne svoje. Ne poznajemo sebe jer ne poznajemo Isusovu ljubav s Križa i ne možemo se promijeniti, samo postajemo licemjeri koji se pretvaraju da su dobri, da su danas bolji nego jučer i da će sutra biti bolji nego danas. Neprekidno težimo za novostima pa tako i za novim početkom. 
Što je bilo Bogu da je otišao na Križ?
Zar Svemogući nije mogao naći neki drugi način da nas usmjeri? Ta, i mi svoju djecu odgajamo i usmjeravamo na neki nježniji način, ne tražimo nevolje, ne tražimo od sebe, niti od naše djece da idu na Križ već neprekidno stvaramo kompromise. 
Ne možemo odgajati djecu strogo jer nismo strogi prema sebi, jer smo svjesni da mi, kao roditelji, prije naše djece moramo beskompromisno poštivati ono što bismo željeli da naša djeca poštuju. I tako u krug, nagodba za nagodbom, kompromis za kompromisom; sadimo tikve...

Isus stoji na vratima tvoga srca i kuca.
Otvori Mu, vrlo jednostavno, pritisni kvaku i otvori Mu vrata svoga srca.
Otvori vrata Križu.
I nasmiješi se Isusu, dočekaj ga objeručke, širokim zagrljajem, neka zna da je dobrodošao.
‎01. ‎listopada ‎2018. 21:42:06

Listopadski valcer

Možda ponijet' će te vjetrovi,
životne se bure dušom kreću
kao različiti mali spektrovi
i, kad viju, kako hoće svuda šeću.

Možda ponijet' će te rujno lišće 
da te šalje putem tvoga laka traga
gdje sve živo Boga slavi, Boga išće
da te nosi preko listopadska praga

i da stigneš, dušo moja, jeseni života,
sretna bila i boj vojevala savršeno
jer ćeš nagledat' se muka i divota,
nikada ti putovanje neće biti završeno.

Ne daj vjetrovima duše svoje lake
da je nose poput otpaloga lista
već zapleši valcer od prilike svake,
dodiri ti ruke nek' su popust kista,

neka ti raspoloženje uvijek bude jače
od svih navala što sruče se na tvoje ime;
neka odluke se tvoje čuju i ne mlače,
tako dočekat' ćeš i ljepote bijele zime.
‎01. ‎listopada ‎2018. 06:37:05

Noćne trase

Za dva sata bit će zora
i za koji tren ćeš usnuti
kao zvijezda na sred mora
što se ne da u njeg' usuti

nego sjaji svojim odrazom
sve do dana i do bijele pučine
koju ćeš dotaći obrazom
da ti pogled njeno svjetlo skine

i upiše ga u tvoje snene oči.
Neka ti se ne da niti anđeo,
nebeski ti ratnik nit' ne skoči,
a već ne znaš gdje se djeo;

neka ti se ne daju ni morske djeve,
one zorom nestaju ti s trase
da ne čuješ njine medne pjeve;
neka molitve te moje spase

koje putuju sve brže nego vrijeme,
nek' te nađu kao ruke Spasitelja
koje lako nose svako tvoje breme;
nek' te snovi krijepe kao ispunjena želja.

‎01. ‎listopada ‎2018. 05:51:16 

Lučica

Noć i muč,
miran čas,
a sveta luč
ište spas;

u sebi drži
mnoge molbe
i tiho prži
voštane tvorbe.

Miris jasmina.
Okus nade
i raste tmina.
Osjetila rade

živosti nalik
kao kad stane
neki lik
i proganja dane.

Možda će kapnuti
mirisna svijeća,
ime šapnuti,
sitna pijeta.

Nestali svi,
mnoga imena,
i nastradali
kao magla snena.

A rekoše: potresi,
tuče i lomovi;
o, Bože, milost istresi
gdje su slomovi.

Lučica majušna,
što li može?
Gorjeti zdušna.
Al' koji je lože

neka znaju:
molitva pravednika
putuje raju
kao mnoštvo sljednika,

kao svi anđeli
Bogu svome
da bi si zadjeli
duše Jedinome,

duše nastradale,
putuju glasi,
što su se nadale;
da ih sve spasi.

‎30. ‎rujna ‎2018.
19:37:10