Simbolika

Pod plamičkom rascvjetale svijeće
vidim jezero od voska što se plavi.
Samo malo potrebno je još do sreće,
samo časak da se Anđeo pojavi

jer ta svijeća stvarno sva je narančasta.
U daljini nebo svijetlo je od bljeska,
poriče mi noćne sjene od oblaka tmasta,
a na zidu drhtava se svjetlost ljeska.

Povjetarac u vrućini svijeću bi ugasio
da mi nije Križ na zidu, da mi nije Anđela
koji pripovijeda mi o svemu što je spasio
kad je navaljivala tu horda cijela.

Nevolje su uvijek s nama i zli dusi prate
svako stvaralaštvo, svaku novu riječ
jer su načinjeni da zbog sreće pate,
da zbog stihova i riječi svi problijede kao kreč.

Zato Anđeo će pisati mi sroke
na nebeskim knjižicama što ne trnu.
Dok sam brljala papiru vremenite toke,
Anđeo na moju dušu pogled svrnu

pa me zabilježi tim plavkastim slovima
na tom nebu kao dušu zelenu i plavu
koja diše olakšanjem pod vrelim krovima
i na noćnom povjetarcu hladi glavu.

Simbolika boja nastade mi spontano i poganski,
narančasta je za srce, a plava za led.
Što je Anđeo zapisao, to je jezik stranjski,
da je noćas ova duša slatka kao med.

Ipak, svijeća se ugasila u jednom trenu,
mrak je dubok nastao kakvoga ne pamtim.
Anđeo mi doda drugu svijeću, crvenu i rumenu,
ona je simbolika za ljubav kojom plamtim.
‎10. ‎kolovoza ‎2018. 22:35:42

Počasni čuvari

Misal po zakonu rimskog dvora

Moja drevna zemlja, čitav puk
k'o da nema pojma o hrvatskoj svijesti,
otvorenom umu što načinio je velik luk
kada god je poželio svetu braću sresti,

bilo gdje i bilo kakav bio povijesni čas.
Stotinama godina um taj živi, stvara
iako ga nigdje nema, ali ima nas.
U tom duhu domovinskom progovara

stari pjesnik, svjetski, djeva mlada, bistra
poput jezera i mora što se sjaje
usred neba široka i otvorena, čista;
u kom' svako dijete nadahnuće daje.

To je um što ne može se raseliti
jer ga uvijek posvud ima, nije rob
što čamio bi, težio se razdijeliti
već je iskričavo srce koje nema grob.

Moja matična je domovina kao sva u bijedi,
sva u strahu da je ne pokori
država nepostojeća kakva nit' ne vrijedi
i za kakvu nikada se ovaj um ne bori.

Valjda tako mora biti u životu,
tu je rijetka duša koja ovdje teren brani,
spomenike, izvore kulture ili nebesku divotu,
počasni čuvari, nevini i izabrani.

To je stado malo janjadi premile
i bez neke veće greške koja bi zasmetala;
i nebeske ptice, i planinske vile,
bezbroj čeljadi što svakome bi meda dala.

Neviđeno i prekrasno što ga čuvam blago
uglavnom je nevidljivo prostom oku.
Lepršavo, neuhvatljivo i srcu drago;
ono ima ime, duha, istinu duboku

koja se prepoznaje samo od žestine
kakvom čuvaju je ti stanari,
podzemni i zemnici, anđeli od Istine,
nebesnici koje krase izuzetni dari.
‎10. ‎kolovoza ‎2018. 10:10:10

Missale Romanum Glagolitice

Misal po zakonu rimskog dvora ime je hrvatskoga glagoljskoga prvotiska tiskan 1483. godine, točnije, 22. veljače 1483., kada je, prema podatcima tiskanje bilo završeno. Misal je otisnut samo 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove četrdesetdvoredne Biblije. Činjenica da je misal tiskan na hrvatskom jeziku i glagoljicom, svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovini XV. stoljeća. 

Sjećam se

Ako i  jesam zaboravila sjaj, sjećam se tuge
što je stidljivo hrupila ispod očnih kapaka,
dubokih zjenica bez šarenila nestale duge
što se sakrila iz oka zbog prepunih oblaka;

sjećam se pognuta ramena kako zdvaja
pod sunčanim žrtvenikom što je blijedio
i nježnih ruku, uvijek željnih zagrljaja,
koji je samo širinu teških nebesa slijedio.

Sjećam se riječi, ako zaboravljam sreću
i mirne valove što su zatreperili naglo;
prepukla glasa bez daha zaboravit neću,
disanja što se pred naletom vjetra saglo.

Ako i ne pamtim lupkanje kišnih kapi,
sjećam se da je srce bilo na pola otkucaja;
sjećam se crne povorke i rake što zjapi,
sjenki tromoga hoda i gesta oproštaja.

Ipak znam nekim komadićem razuma,
kojim se i sada jedva jedvice služim,
da postoji svjetlost iznad zemaljskoga huma 
kada ruke sklopim i k nebu ih pružim.
18.03.2015. 08:40

Ljubav i mi

Da, ti uvijek znaš što sve mene muči,
a i zaljubim se iz početka svakim danom
kojime se budim da mi dlanove razruči
Bog naš kojega se, opet, nađe svetim stanom

za sve potrebe, i poganske sve uspomene.
Sada, kad je otišlo nam cijelo more ljudi,
kad smo ostarjeli kao sva divota što ne vene,
vraća nam se čak i mladost koja budi

pomiješane osjećaje, dušu novu, dušu staru.
U toj čežnji nikad nismo savršeni,
nikad ne znaš što ne baciti u neku baru
i koji još osjećaji nisu završeni.

No, tuga je uvijek tuga, ostala i bila,
pa sad, da l' smo i koliko sveti?
Ne znam, oko nas se uvijek samo sreća vila,
od nas bježali su zlobni, kleti

i svi slični kao nagovještaj sudbe zle,
kao prašina što pada s našeg Duha.
A možda takvi uopće ne postoje,
svakim danom svi smo opet željni Kruha.
‎10. ‎kolovoza ‎2018. 01:56:34

Potraga za našom pjesmom

Pjesmom ću ti prići kao spas vremena
koja izgubljeno lutaju po čistilištu,
u kojima ostali su traci kršćanskoga sjemena
što mi ga ti preda da mi pjesme Boga ištu,

da mi Majku našu nestalno dozivaju,
da po kaldrmama lome stope i da lome koplja
dok svi tvoji dari daleko od mene plivaju,
da me slože kao što se složi hrpa mnoštva snoplja

izgubljenih dana i uspjelih pjesama, posinstava
što zbog tebe navikla sam ja naviješati i propovijedati,
a sve zato što sam porođena kao lijepa strava,
kao stravična ljepota koja ne zna zapovijedati

vlastitom životu da se bilo kamo i što prije makne
ili srcu vlastitome da potraži zaklon mrtve grude
prije nego što ga ova čežnja i potraga sveg smakne
ili makar prekasno da odomaći one divlje sprude,

koji postojaše onog dana što se uporno i kobno vraća
u sve moje svagdašnjice, u sva moja prenočišta, 
da ti opet lađu tvoju razbijenom pjenom staklenom ispraća 
od šampanjca i od porinuća, od sveg čišća

jer su još za tih vremena bili rastanci svi savršeni,
a ne, kao oni poslije, nejasni, magloviti,
a, osim toga, nikad niti jedni nisu bili završeni,
nisu nikad bili, kao ovaj sada, tako vjekoviti.

Jesmo li zaslužili to, da li ja sam tome dostojna
da te uzaludno tjeram iz svih svojih misli večerima,
je li vrijedno toga da tu plodim kao smokva osojna,
da se dičim sa svim svojim bremenitim šekelima

srebra, zlata, meda, ulja i maslina, i pšenice
koji će poslužiti prije ili kasnije bar nebeskim pticama,
i kojima ću pogostiti, ponuditi zaklon ove sjenice
jer ja nikad ne znam dolaziš li to sa sivim grlicama

ili kao car u pratnji sve svoje ekipe i presjajne svite,
a možda i kao slavni konjanik i crni vitez, ili bijeli,
da me zaobiđeš il' mi blagosloviš oči, pokraj stupa skrite
da te ne gledaju kao žeravu od sunca što se dijeli

naokolo tako bezočno i nadasve bezobrazno darovito.
A nije me toliko briga za sve nas da bih zdvajala,
ali vidim da je ovo što se događa znakovito
kao zaljubljenost svih leptira što bi vječno trajala.
‎srijeda, ‎26. ‎travnja ‎2017.  00:15:21

Za tvoje ugodne dlanove

Nisu to utihnuli slavuji
i nije muk nego sklad;
kao kada mladost zahuji
kada čovjek nije više tako mlad.

Ili kao blaga nevinost bezumnika
kada ljudi u njemu otkriju vječnost,
zatečeni potpunim nedostatkom humnika
i grobova. I ta njihova mliječnost!

Ne, nisu to utihnula žuborenja i cvrkutanja,
to je samo odavanje počasti
tada, kada ptice im prate lutanja,
a potom poniru u njihovu čast.

Bezumnici među sobom lako se nađu
i susreću se kada god požele.
I vrlo lako u središta zađu,
i vrlo često mudrost podijele.

A evo za tebe, grubi pjesniče:
ne može se do mladosti doći
ako ne ostariš na početku priče
jer kako ćeš inače uživati moći.

A za tebe, dušo moja, i tvoje nježne dlanove
koji smrznutim vrapcima zacijeljuju krila:
možeš upregnuti najstrašnije kranove
kako bi ptica poletjela i sretna bila,

a sve bi uzalud bilo, i tvoj trud
kad su ti dlanovi tako rajski ugodni,
da nisi tako strašno od ljubavi lud
i da nisi i ti jedan bezumnik plodni.
10.02.2017. 00:05

Stijeg nade

U tišini napinje se sluh,
al' se, osim ure, ništa ne čuje.
Lagani se raspršio snijeg.
Ispod kože bridi živac gluh
kao da se nešto još očekuje,
a na pola koplja spustio se stijeg.

To je proljeće u pripravi,
to je nada, kao pahulja leprša
da se vine najviše, do vrha
i da oko sebe svakoga uspravi
tko se savinuo poput trsja.
To je njena koplja svrha.

A kad stigne u sva zlatna doba,
proljeće bi moglo raspršiti nadu.
Nije važno, samo sada da je tu
ovaj stijeg što nikad nema groba.
Dići će se visoko na gradu
i lepršati na koplju samo za nju.
‎subota, ‎3. ‎ožujka ‎2018.  13:13:25