Oliver Dragojevic - Jesen stize dunjo moja

Svi moji proživljeni dodiri

Ti si znao u tom trenu
da se rađam baš po prvi put;
ti si nježno odmaknuo mrenu
dok je drhtala mi sjena kao prut,

iza mene ostali su poganski sni.
Samo jedan svjedok, pokraj Boga,
mogao me tada jasno vidjeti;
tvoj se pokrov spustio do srca moga

da me zauvijek zarobi i prozove
i da me zaduži na dugačko neko vrijeme.
Samo jedan znalac duše ove
shvatio je moje misli i životne teme.

Život mi je bio pustoš burna
kao što si i ti za nevolje znao
jer kako inače bi čuo glasa tmurna
koji odjednom je kao s neba pao,

samo zato da bi zahvat sreće bio jači.
Sve, odjednom je prošlo sve,
stigosmo do cilja koji sve nam znači
jer u Bogu našem nama svaki dodir zre.
‎06. ‎kolovoza ‎2018. 22:37:58

Od haljina trag

Kada malo gledam Tvojim očima, mene nema,
nigdje moja pažnja ne može ni zastati;
ne postoji tada niti moja sreća, niti mir, ni trema,
samo Tebe tražim opet ili želim zaspati.

Osobno sam ja u Tebi, Ti u meni svemir stvaraš
i ne mogu dočekati da me svojim ispuniš Ti dahom;
Ti me ganeš, Ti me mijenjaš, Ti mi uspone obaraš,
poslije ja se moram susretati s velikim krahom.

Kad Te pitam zašto tako drukčija sam u Tvom domu,
Ti me opet zoveš, neprekidno izgovaraš moje ime,
a ja tada mislim da je svemu kraj i da sam u slomu,
da ću poginuti ako odem, nesretna sa svakim i sa svime.

Ja ne želim biti ja i ne želim sići s Tvoje planine
već me samo jedno brine, da Ti budem od haljina trag
po kojemu sljedbenici grubo gaze da bih stigla u visine
jer je Tvoja volja takva, a Tvoj govor tako svet i blag.

Samo to me tješi, da Ti budem sljedbenica,
baš onakva kakvom činiš me u srcu mom.
Ja bez Tebe ne znam drugo, nemam lica
sve dok opet ne pozoveš mene u svoj dom.
‎06. ‎kolovoza ‎2018. 21:15:14

Sjećaš li se tragova u pijesku

Sjećaš li se onog pješčanog traga
koji me je doveo do Stijene od kristala
što još uvijek mami svakog vraga
i uz koji ja sam tada zanesena pristala?

Ti si bio onaj čije pratila sam stope
i koji je ostavljao svjetlucave kamenčiće.
Sjećaš li se kako klecala sam da me ne poklope
zmajevi i dusi u tom valu što mi dira žiće,

odnoseći vrijedne stvari za sobom na pučinu?
Evo, vruće ljeto stiglo je na sprude,
već sam iskusna u svome svetom činu,
a svud oko mene razni dusi blude

dok prebirem koji kristal unijet ću na Stijenu.
Vjetar prosipa po meni izobilje nadahnuća
što ga prinosim na dar u svome plijenu,
a tada pošaljem mnoštvo pozdrava u bespuća.

Sjećaš li se svjetlucavih tragova u pijesku?
Ja sam sve to izgazila i sve vjetar briše,
ali nisam sasvim sama u tom tijesku
gdje po koja sveta duša pokraj mene diše.

Eto, naišla sam na usamljene tragače,
teško ih je prepoznati kad svi k Stijeni hrle,
ali rijetki klecaju dok još mnogi vrazi tlače
i dok svi se međusobno miluju i grle.  

Nemam koga milovati, samo kakvo zrnce,
laštim svaki kamen koji nalikuje onom
što mi uzrokuje one određene trnce
i koji se tada sjaji onim određenim tonom.

Znam da ne možeš u pijesku zadržati trag,
čak i vjetar prebire i nosi raznoliko zrnje
ma koliko bio tih i nježan, prejak ili blag,
a i svaki kristal peče kao grubo trnje.

Svaki život dalje ide, svaki trag se troši,
samo Stijena seže do najvećih visina.
Sve izgleda da u mekom lahoru te pustoši
ima nekih tragova što dođu iz daljina.
‎ponedjeljak, ‎26. ‎lipnja ‎2017. 04:21:19

Da mi Te je prostrijeti kroz dušu

Mislio je da ću reći "Zbogom"
našem prijateljstvu, našoj nadi
kojima sam opijena kao drogom.
Ti me, Nebo, sad ukradi

da me Te je nosit' u zjenama sjajnim,
da mi Te kroz dušu prostrijet'
istom nadom s onim žarom trajnim
kojim nosim svoju kostrijet.

Da mi je sad reći sve,
u Tvom praštanju još tugom zanositi
svakom notom ove krasne sne
pa da mi je slavljem zarositi.

Mislio je da ću proći pokraj njega
kao tihi lahor, kao tren,
kao pokraj lanjskog snijega,
kao uzdrhtala, blijeda sjen'.

Ti mi, Nebo, podaj tu širinu
jer ja drugo nemam, samo žuđ
da doživim srcem Ti mirinu
radi koje dragi uvijek mi je tuđ

pa da i ja opet mognem zaploviti
u toj lađi koja nema kraj,
da me mogneš dragim zakloniti
pa da gledam očiju mu sjaj.

Tada on bi mene prepoznao
kao pričesnicu Tvoju, kao svoju dragu
i moj život tad bi stao
na tom osunčanom i Nebeskom pragu.
‎subota, ‎9. ‎prosinca ‎2017. 15:23:36

Dodir otajstva

Želim te vidjeti sretnoga od  iščekivanja,
mirna od sigurnosti i utjehe
i nemirna od one znatiželjne strasti
što za Bogom čezne bez izbivanja
jer je okajala grijehe,
potpuno uvjerena da neće pasti

nego spustiti se sve to dublje u otajstvo,
što se više bude nadala i ohrabrivala
svojim iskusnim i prorečenim znanjem,
kao snažno porinuće rajsko
o kojem je često snivala
pa ga nazvala konačno imanjem

koje zasigurno neće nikad više nestati.
Želim te ugledati u molitvi rastepena,
u tom svemu ipak neobično svoga
kao da ne možeš više prestati
ljubiti mi sliku kroz dva oka snena,
ljubiti kroz mene Jedinoga Boga

s kojim uvijek siguran je Savez vječni
i koji ti daje da mi uvijek čuješ čežnju
pa u srcu mene uvijek primaš.
Želim da mi priđeš kroz taj putak poprečni,
da pošalješ molitvu još nježnju
pa da znaš da sve više mene imaš

jer te često čujem, čak i iznenada,
jer mi pomažeš u mom spoznanju
onda kada više ne znam kamo dalje,
kada mi u Boga duša pada.
Želim samo proslaviti te poslanju,
čuti sve to više onog što mi srce tvoje šalje. 

Želim ti se opet malo nametnuti
sada, kad me kopka ovaj novi poziv,
želim srcu tvom se odazvati,
reći ti da ne možeš zametnuti
samo tako ovaj buran Božji proziv.
Želim samo reći ti što moraš znati.
01.12.2014. 07:33

Daleke veze

Opet sanjam, sanjam daleke veze,
krajeve bez povratka,
mjesta gdje se lome breze
i gdje pijem, daha kratka.

Miomirisi su tamo slađi od tamjana,
tamo ja iz svijeta putujem
prema strašnom, nepoznatom, pijana,
samo zato da se otrujem

od onoga što me čeka iza smrti.
Tamo opasno je,
možeš se u živom blatu obrti,
a privlačno, slasno je.

Sanjala sam da odlazim, a ne umirem.
Bilo je to nelagodno, neznano stanje.
Sjećalo me da ovamo iz praha uvirem,
da me čeka tjeskobe pranje

i da sasvim sama ostajem
negdje gdje sam zapela u letu.
Sav taj prostor sada dajem
za jednu običnu riječ u stihopletu

ili bilo što drugo i konkretno,
za življenje života najobičnijega,
za bježanje od samoće nespretno
ili od bilo čega tomu sličnijega.

Ipak, sve bih dala samo da mognem
opet putovati istim onim krajevima,
obećanje veliko da smognem
da ću boriti se zmajevima

i preživjeti.
Možda mrtva ostati
i posivjeti,
a pred tebe stati.

Bila sam u zemlji zvjerskoj;
sanjala sam da sam sasvim sama
u ljepoti i blizini nebeskoj,
negdje gdje mi bez tebe je uvijek tama.
03.05.2014. 17:17