gordanatomljanovic

Tuesday, June 19, 2018

Nebo iznad Babilona

I sada je tu, predivna crta sloge,
makar je jaka sloga u zlu,
makar mi tražimo lažne boge;
sloga u dobru ipak je tu.

Nismo mi svjesno učinili to,
pružili ruke za jednakost i mir;
ruka se pruža da se izbjegne zlo,
da se spasimo kada nas obuzme vir,

kada nas prekrije nabujali vrtlog zala.
Tada zovemo pomoć ispruženih dlanova
jer nema duše koja ne bi zvala
da je izvuku iz ponora srušenih planova.

Ruka se pruža za interes vlastiti,
nikada ona za drugog ne stremi,
i mnoštvo se ruku može tako sliti
u zagrljaj jedan da se opremi

grčevitim stiskom, sigurnošću spasa.
I nađu se ruke što padaju skupa
da sjedine se strahovi istoga klasa,
da zajedno strepi velika grupa.

Nema toga što ne bismo poduzeli,
što ne bismo priznali kao svoje
kada nas obuzme život cijeli
što smo ga spiskali na pogrešne boje.

I nađu se tu jednakost i suradnja,
nađe se zajedništvo duša malih,
i prođe za tren kao loša gradnja
loših namjera i snova propalih.

Tek ponekad nekoga Bog probudi
za život vječni, za poziv na kras
da se u sebi za dobro potrudi,
da drugome daje ruku i spas;

ponekad, rijetko se duša obrati
pa nemoćno gleda u ponore zla
i lijepo moli da netko se vrati
na put gdje se nalazi istina sva.

I nema tu sloge kao vidljiva zdanja,
Grad je nebeski tajna za dušu mnogu,
makar isti je svakome zov izabranja,
isto jedinstvo u Jednome Bogu.
‎19. ‎lipnja ‎2018. 07:01:36

Monday, June 18, 2018

Ona ne spava

Stare pjesme, stara zemlja, prastara.
Ne možeš joj na kraj stati,
toliko je preboljela žmara i toliko gara
da joj nitko nikad ne uzvrati.

Nit' u pjesmi, nit' u palim zorama i sanjama,
nit' u prevelikoj tugi koja neće van,
ne, nikad neće van; ona se divi svojim ranama,
zvijezde joj kapa, a Križ joj stan.

Prokleta pratnja, izdajničke parade
doručkuje gotovo svakoga dana
od kada zna za svitanja, zore mlade;
ona nit' ne zna što je hrana slana

jer bljutave zalogaje uzima redom.
Vladati ne zna, vladati nikada neće,
osvajati, grabiti, pravit' se medom;
ona je gorka i uvijek se kreće,

ne spava, ne spava nikada kao janje
jer mori je glad, i bol što ne zna stati
ako prije ne vidi ono svjetlo veliko, danje
od kojega mora si nektara ubrati

za nove bitke i nova sranja, ratove, izdaje.
A što misliš kako je izdržala do sad?
Što je još uvijek drži tu gdje nitko ne haje?
I što će joj pamet soliti netko mlad,

netko bogat i moćan poput velike sile
tko nema dostojanstva pa grabi,
tko takve gorčine okusio nije, i mile,
slatke frazetine povazdan rabi?

Ona zna koliko vrijedi, i duh je njen
poput zemalja kojima plovi i prođe.
Vječna je Nebu dok zemlji je sjen,
silueta koja se traži i uzalud glođe

jer ne možeš je dodirnuti, niti uhvatiti,
njeni su stanovi duhovni svuda naokolo.
I što ako je satreš, hoćeš li tada shvatiti
da ti je srce crno, lakomo, oholo

pa neprekidno samo od smrti se krije?
Ona? Ona ne umire jer pamti sve,
krštenje vatrom i željom, srcem što bije,
oduševljena još prije ove parade zle

i ne može umrijeti, istinita, časna,
makar je samo jedinka, posljednja.
A kada izgine sva ova vojska rasna,
naći će nju, živu jer ona je samo jedna.
‎18. ‎lipnja ‎2018. 19:20:15