Wednesday, May 16, 2018

Rozeta


S one strane zemlja, vrijeme, svijet,
puno grijeha i još više mnoga dobra;
neboderi, dvorci, neka izba ili klijet,
kula Babilona ispod sama neba obla.

Osjetilima unutarnjim duša moja diše,
visoka rozeta krasi poglede iz Katedrale
kao da je načinjena da nam anđeo nariše
kako gleda molitelj kroz prozore male.

Nije zato da umanji veličinu i mekoću
svega što je na toj zemlji dobro stvoreno
već da zvuke rezonantne osluškuje noću,
večerima kasnim kad je sve otvoreno.

Svaka blaga crta i sklad boja u nijansama
s vanjskim svjetlom ili bijelim kamom
i po neka višnja svijeća smirujuća plama
čine obred kontemplirajućom dramom.

Svoj toj veličini umanjuje se sve oblikom
kada duša pred ponizna Patnika sustane
koji najveći je od tog svega svojom odlikom
da oživi i da spasi, žrtvujuć' se u sve ljudske dane.
‎30.‎04.‎2018. 03:52

Nebeski greben


Uvalama nedostataka slabo kapa
što bih možda mogla sažeto sročiti; 
rtovima izobilja buja kaplja hlapa
što bi grebenima obilato uskočiti,

propustiti vala, plava i zelenkasta,
odlebdjeti što više ritmovima svoda
kako nastala bi ona melodija tmasta
u tom međuprostoru od soli i od joda

gdje se različiti tlakovi svi spuste
makar kako bili previšnji, ljekoviti
da bi hlapljive nebeske dirke guste
načinile od sebe preokrete svoje biti 

iako negirala bi toga slikarska platna:
sve je to isto, jedna i umjetnička bit,
prirode il' društva, svejedno, zlatna;
i miješanje je boja jednom bio hit.

Smije li se srok umijesiti po modi
koji imitirao bi prirodne fenomene
kao društveni napor koji iza brodi,
zaostaje za kapljicama poput sjene?

Društvo u sebi prirodu prepoznaje
samo zbog svih natprirodnih talenata
što ju onomatopejom spoznaje;
to bi bilo stvarno lijepo od zanata

da to nije zabluda iz one uvale s početka.
Samo nebeski se anđeli tim diče
da mi spuste kapljice od svakog retka
i kad one nikome na umjetnost ne sliče.
‎srijeda, ‎2. ‎svibnja ‎2018. 13:57:52



Pianissimo


Od kada i mira
što bih prije,
što me trese, dira,
a ljubav to nije?

Od vedra daha
drhtava sam sva.
Da ne bude kraha,
da nisam ta ljubav ja?

Ovdje je ugodno
i tako je lijepo,
tiho i zgodno;
opuštanje slijepo,

gluho i unutarnje,
rekla bih, mistično.
Kao buđenje jutarnje
i tomu slično,

a ljubav to nije.
Koliko znam,
ljubav se svije
kad nisi sam.

Ta kome kad,
mirisi, sveta drhtavica?
Ona je zasad,
treperava ptica

od koje zora zabruji.
Bog me prvu ljubio, prije,
i sad poput lahora struji
kao da Bog to nije.
‎‎29.04.‎2018.
17:22

Plavetna noć


Većega moga plavetnila krasna
nema od ove noći od svjetla,
noći od najfinija zrnja časna,
sjeme to je božanskoga spektra.

Nebo je plavo i zemlja sva,
noć božanska iskrama sjaji
kao da je cilj joj romantika;
tako se vjera u srcu gaji.

I drugih tu ima iskrenja noćnih;
ljubavni šapat kao pijesak u školjci,
na dlanima molitelja iskra svemoćnih;
iskre zveča što daju ga klinovi, kolci

jer i svijeća iskre Kalvarijom ječe,
a kako ne bi svjetlo plavetno;
iskre su noćne to što miluju, liječe,
razgaraju svako srce sjetno.

Iskre su zvijezde najmračnija svoda,
rumenilom mjesečina noć prelijeva,
a tamo daljina kao u bliskoga roda
uplovi duši te ona sva pjeva.

I Dan je onaj bijeli plavetnilu blizak
što ga prosvijetli Nebeski Grad
u kojemu ljudski je um sasvim nizak,
a srce veliko za ljudski mir i sklad.

I noć je posljednja u mraku modru,
prije Dana kojem se ne zna čas;
na mnogom će tada crnome odru
dići se plavetnost kao najljepši klas.
‎petak, ‎27. ‎travnja ‎2018. 21:08:33


Bernardica svijeta


Kada opet budem sama,
kad se opet preda mnom pokažu
tornjevi ti koji nebo paraju
kao da je u visini tama
predvečerja kojem se polažu
molitve što nebom šaraju,

tada sjetit ću se naše tajne male
kad sam od tebe ja odlazila
pa ti prišapnula 'Do viđenja';
tad su ruke tvoje meni snagu dale,
tad sam oko tvoje zapazila
presijavajućeg uzvišenja,

slavnu tvoju na pećini Baziliku.
Slatka, skromna djevojčice mila,
iz tebe izraste sunce što se klanja
i grad Lourdes je nalik tvome liku
koja toliko si mnogo prepatila
da ti čak i ono u tebi još sanja.

Pozdravljam te, Bernardice svijeta,
i još jednom opet molim za te,
za sve ono što si htjela postati.
Čuvaj djecu moju velikoga leta,
poniznost i skromnost da ti shvate,
veličinu koja ne može u sunce stati.
‎utorak, ‎10. ‎travnja ‎2018. 20:50:24

Tuesday, May 15, 2018

Molitva života


Znam da uskoro i brzo odlazim
makar sada osjećam se savršeno,
a možda baš zbog toga.
Sretnija Ti, makar grešna, prilazim
jer je kod mene sve završeno,
ostala je volja Oca Boga.

Odnio si s mene svojom desnicom
svu tjeskobu posljednjih vremena,
moje boli, moju žal.
Okupao si mene svetom kišnicom
što je srž izvukla Tvoga sjemena,
a pod zemljom ostao je kal.

Prijatelju odani, Spasitelju divni,
što za ljubav Tvoju mogu reći?
Svaki dan je kao nedjelja.
Nestali su ljudi, otišli su dani kivni,
ostali su sa mnom u svakoj svijeći
što izgori kao sva mi nedjela.

Rekoše mi sve ti je to zabluda,
nisi svjesna kako ti je gadno.
Neka, Ti si mi potomstvo,
Ti si moja pamet, makar luda,
Ti si moje srce, makar jadno.
Ti si meni predao poklonstvo,

u Tebe se uzdam, Gospodine,
Baštino svih mojih dobrih dana.
A nema ga koji u Tebi je loš.
Ti si moja nagrada za mnoge godine,
Ti si meni Milost čista, makar otvorena rana,
Ti si meni vitez makar ja sam samo kloš.

U zanosu s Tobom tiho tinjam,
a u trpnji s Tobom gorim.
Sve to znaju Tvoja djeca.
Nikada Ti nikog ne otimam,
uvijek Ti na poziv odgovorim,
makar ne čujem tko jeca,

a tko oholosti svoje upražnjava.
Nije to na meni, Ti si Sudnik,
spor na srdžbu, bogat milosrđem.
Tvoja ljubav nikoga ne kažnjava,
makar ja sam oholica, bludnik,
ovisnica što se brani svojim srđem.

Znam da uskoro ću ja na Sud,
kajem se i preklinjem Te, praštaj,
primi me k'o svoga siromaha.
Privij mene čvrsto uza grud,
znaš da Tvoj sam naraštaj,
i podari meni od svojega daha.
‎ponedjeljak, ‎7. ‎svibnja ‎2018. 20:04:58



Bijeli vitez


Vidjela sam bijelog  viteza od čedi,
od čednosti bajne, Nevinosti čista
koja ovom svijetu nikada ne vrijedi,
susrela sam Boga koji mu u oku blista.

Što mu sve to znači, nisam znala
ja, ovakva umorna i rastrgana,
ali sam ga ipak nečim prepoznala
što sam ponijela iz jako mladih dana.

Ljubila sam svaki pogled, svaku riječ
i glas što nosi poruke od svile
do dubine moje duše, blijede kao kreč,
kojoj više stvari nepoznate bile.

Gledala sam često čisti bitak Tvoj,
tako neuhvatljiv, tako istinit i stvaran
kao ruke djece, kao pčela roj,
a bio mi je pulsu mome podudaran.

Često gledao me prodorno i strogo;
kamo sreće da sam zjenica mu oka
pa da imam oca, sestru, braće mnogo!
Skromna riječ mu plamtjela s visoka,

sakrivena ljudskošću, vremenitim svijetom
koji hoće okovati anđeoske dveri,
ali me je povukao svojim čednim letom,
čvrstim stavom nevidljivoj sferi.

Sin je bio moćnika, kraljevskoga štićenika,
majka bijaše mu slavna na daleko;
držali ga za plemića i za probrana ženika,
nudili mu blaga i paperje meko,

ali on je ponio za sebe posinstvo i trnje
da ne vene duh mu usred zlatna stana,
da umnoži neraspadljivo Ti zrnje
koje dijelio je svake noći, svakog dana

pa se i po meni kao blagoslov prosipalo.
Daleko je, ne vide ga svi zemaljski dvori;
ja ga jošte gledam i u nasljeđe mi palo
posinstvo to isto što ga meni stvori.
‎nedjelja, ‎15. ‎travnja ‎2018. 19:29:01


Popular posts