Ne želim sanjati

Dopusti mi opjevati tugu, žal,
dopusti mi dobro pjevati u nesreći,
čak i ako prekrije me kal,
čak i kad ne želim tu kaljužu prijeći.

Dopusti mi talente i dare
ostvarivati u bilo kojim uvjetima
jer je poriv moj iscrtati šare
ovog nemirnog života u vjetrima,

ja ne želim sanjati, makar sanjam;
ja ne želim bolima si onečistiti
poeziju u kojoj najbolje se klanjam
i ne želim nadahnuća silna slistiti

samo zato jer je život neprikladan,
jer umiru ljudi, zajedno s vijestima,
i teror se novi rađa iz dana u dan,
i duša boli na raznim mjestima

dok iz mene izlaze nespretni pokušaji
pa se čini da ja nisam poetesa
nego sklepavam si rimu gdje se sve to taji
i gdje ne znaš koliko je u tom stresa.

Zar mi nismo duše rođene za pjev
i za iskrenje slobode u toj tami,
zar smo manje ljudi kada dođe gnjev,
zar smo tako rijetka vrsta, zar smo sami?

I što više pjevam, teže mi je gledati
strašne scene od kojih mi se mrači,
teže mi je čuti psovke, a stihove redati;
ta me kaljuža sve jače tlači.

Oprosti mi što želim ostati u kalu,
to je poziv jauka i nadanja,
to je izazov za moju skromnost malu,
to je uspon čovjeka u padanju.
‎srijeda, ‎11. ‎listopada ‎2017. 05:39:01

Riznica

Samotne su moje priče, 
dosadne su kao nemir u nervozi
od koje se zapravo i stvaraju.
Da se barem nekim izričajem diče
sve te riječi u obimnoj dozi
koje me proganjaju, razaraju.

Da bar imam neki slijed,
neku plodnu notu i sa svrhom.
Ne. Sutoni i sjene, jutra, noći
samo neznatan su trag, i blijed,
što ga čovjek može prepoznati uhom,
ali zaista u sebi nema one moći

kojom mene stihovi spopadaju.
Kako samo naporno je tu pronaći rimu
koja odgovarala bi ritmu klijetki,
kad bi srce dalo čem' se misli nadaju,
kad bih izvukla iz riznice istu takvu klimu
kojom djeluju na mene neki snovi rijetki.

Iz mene izviru slapovi i vodopadi,
a ja ne znam kamo vode ove divlje rijeke,
gdje su mora moja i jezera slatka,
niti da li kakva kap izgradi
ono isto što me mami osluškivati jeke
i donositi na bijeli svijet samo slova kratka.   

Čemu služi sav taj nakit, svi dragulji,
zašto prebirati po tom zlatu, tražiti prstenje,
načiniti mnoštvo jeftinih ogrlica?
Eh, da mi je zaspati na samoj vrulji
i snivati tamo dok se ne pojavi zrenje,
dok se srce ne pokaže na crtama lica.
‎utorak, ‎10. ‎listopada ‎2017. 05:47:59

Životni let

Sada slobodna je duša ptice, 
duša umorna i grešna
dok se nad njom lome letjelice
kao eskadrila sasvim neuspješna

u svim svojim pohodima.
Slobodna je i sve više sveta,
što je bliže ropskim obodima
gdje se probija iz svijeta

kao da će brzo izići iz zvučnog zida,
kao da će svjetlo polomiti,
stići tamo gdje se molitvom poskida
svaka brana što se teži okomiti

protiv takvih letova slobode.
Najteže je krilima lepetati,
ali ta ju krila prema nebu vode
gdje joj ne mogu ni anđeli zasmetati.

Rumeni se oblaci na istoku noći
otvaraju stazi, bjelkastoj od svih svanuća
što ih morala je ista duša proći,
ogrnuta plaštem velikih ganuća

koji sada tako lako spada s njenih krila,
kao pahulje bez vode, pahulje kisika
za kojim je tragala i uvijek žedna bila,
gotova preuzeti na leđa mnoštvo raznih rizika.

Sve to sada, sav taj put se gubi iza nje,
ne terete je ni sjećanja, samo draga uspomena
što je kljunom svojim nosi poput grančice,
bogata od plodnih uroda, poput zlatna omena.

Samo ona svjesna je svih veza
što ih s Bogom ima i s kojima plovi
iako svi znaju tihi šapat breza,
iako su svakom teški svi ti okovi,

samo ona zna i njezin Bog
šifre toga puta i ustrajnog leta.
Jedini je On joj bio na strmini vrha tog,
samo Njemu poznata je njena meta.
‎ponedjeljak, ‎9. ‎listopada ‎2017.  06:57:47 

Posljednja nada

Često čujem da je mrtvima svejedno,
da ne mare ni za osvetu, ni za određenu kotu
u kojoj mi mislimo da smo s njima jedno
kada pjevamo im, sviramo tu posljednju notu.

Oni možda znaju, vide dalje nego mi,
nama potrebno je ispraćati svoje boli, smetnje;
nama potrebno je sveđ za njima žeđati,
u savjesti ponavljati sve postupke i kretnje,

svaki pogled krivi, svaku pogrešno izgovorenu riječ,
kajati se lakše ili teško što se nismo sjetili
da su naše duše možda bile kao lica njinih kreč,
kao šminka posmrtna kojom smo im prijetili.

Zašto kajemo se kad je kasno, ne vidimo sada
da je svaka duša dar za našu savjest,
da je svaki prolaznik u nama ona posljednja nada?
Zar nam samo smrt je dobra i pobuđujuća vijest?

Zar je dobro nam za dušu kada netko mre,
kada mnoge suze zapretane iznenada krenu;
zar ne žalimo za sobom u te dane sve?
Zar mi ne vidimo kad nam naši, jošte živi, venu,

možda baš zbog nas i naših površnosti?
Sebičan je čovjek, sebične smo duše
koje gledaju tu samo svoje mogućnosti
dok se živi pokraj nas još klate ili ruše.

Zašto suzu ne daš sada nego plačeš kad je kasno?
Sad te gledam, sad te pitam o životu tvome;
zar je tako teško živjeti, a umrijeti slasno,
zar je tebi draže plakati na grobu mome? 
‎nedjelja, ‎8. ‎listopada ‎2017. 10:53:48

Čudna ženska

Naglo se dogodilo da imam užasno puno slobodnoga vremena. Zaista to vas može užasnuti, barem na trenutak. Koliko samo bilo je potrebno vremena da si ostvarim slobodno vrijeme, da se metodom eliminacije oslobodim svega što me iscrpljuje i krade mi vrijeme, najbolje i gotovo jedino što konačno imam i posjedujem. 
Ne možete se riješiti društva i obaveza koje nisu nužne za kvalitetan život, ne tako lako. Ne možete se riješiti samo tako ljudi oko sebe koje zapravo volite i koji vam nisu ništa krivi. Kojima možete mirno reći da vam je potrebno malo samoće. No, kad nema normale i ravnoteže jednostavno morate, zbog bolesti, osloboditi svoj život od prevelikih napora. 
Radi se o bolesti od izolacije koja je vjerojatno uslijedila zbog nepravilnosti u životu i u organizmu. Kad se čovjek od malena navikne na nešto, to mu poslije najbolje i dobro dođe. Ako ste, primjerice, navikli sve jesti s prilogom od kruha, tada i kad ste bolesni, najviše vam je potreban prilog od kruha. Toliko što se odnosi na moja iskustva. Navika je jako moćna.
Navika na izolaciju nije loša za dušu, ali je loše kada društvo gleda na to s neznanjem i čuđenjem, rijetko tko želi prihvatiti ili razumijeti samce. U bolesti od izolacije ljudi čovjeka jednostavno duševno, tjelesno i mentalno jako iscrpljuju, naročito oni za koje su se razvili dublji osjećaji.
Kad ostarite malo, kad ste nemoćni i bolesni ili ste rekonvalescent i potreban vam je mir, čavrljanja s prijateljima više ne dolaze u obzir. Samoća se teže postiže kada ne izgledate tako staro i umorno, ljudi vas nisu niti dužni razumijeti, ali vas kontakti s njima psihofizički opterećuju. Osim toga, kad znate da vam je svaki trenutak sve dragocjeniji, nećete sigurno provoditi vrijeme besmisleno, bez svrhe trabunjati, ogovarati, ispijati zajedničke kave, čak ni šaliti se više nije zanimljivo jer vrijeme ide, a vi želite provjeriti postoji li nešto što još morate učiniti prije nego što sasvim onemoćate iako bi vam bilo najdraže da u svom času "odete" iznenada i bez priprema ili samrtne agonije.
Uglavnom, navikli ste na izolaciju pa ste oboljeli, počeli se liječiti i pokušavate izbjeći nepotrebna opterećenja, želite se vratiti u dobru, staru, poznatu samoću. Tu se sada može filozofirati o tome kako su vas ljudi iscrpili svojim problemima i nerazumijevanjem ili bilo čime, ali je činjenica da vi jednostavno niste društvena osoba. Da najčešće trpite i patite kad se nalazite u društvu i to bez jasnog razloga. Niste navikli, preslabi ste makar niste uopće neka anemična i krhka osoba. 
U mlađim danima niste toga bili svjesni, niste to primjećivali.
Ako ste umorni i povrijeđeni, ne mora biti da je netko kriv, netko drugi, drugi ljudi, ali ni vi ne morate zbog toga osjećati krivnju.

Da, užasno je shvatiti da pred vama stoji samo slobodno vrijeme, bez hitnih poslova, i - samoća. No, to se dogodi samo u jednom kratkom trenutku jer, čim se sjetite da se možete odmarati, makar i intenzivnim pisanjem, počinjete se opuštati, napokon, i postajete sve mirniji i sve sretniji iako mala primjesa tuge uvijek postoji. Po tome i znate da ste zapravo bolesna nedruštvena osoba, a ne samo neki običan samac.
Tuga vas obuzme, između ostaloga, i zato što su vam govorili čitav život da nema ništa gore od samoće. Kada shvatite kako samoća može otvoriti novi svijet i široke vidike, opet vam je žao što vam to drugi ljudi neće shvatiti, a naročito neće shvatiti da je to za vas najučinkovitiji način liječenja, da je to za vas dobro i samo dobro. Teško, teško će vam to ljudi shvatiti.

Možda nisam imala jaku volju, nametljivu volju. Možda sam previše vjerovala i ugađala ljudima, ali to se mijenjati ne može. Ili me pokušaj razumijeti ili idi od mene. To sada kažem zato što sam zadnjih godina primijetila da ljudi od mene ne mogu čuti niti jednu riječ koja bi spominjala neki problem pa makar ja i ponudila rješenje. Za ime svega, uvijek sam slušala tuđe probleme, to nije ništa neobično u međuljudskim odnosima. No, sad se sjećam da su me u onim nekim mladim danima neki dragi ljudi doživljavali kao problematičnu osobu, čak su mi u doba djetinje i rekli da sam čudna, ali mi nisu odgovarali na pitanje kako i na koji način sam ja to čudna.

Užas. Užas koji ja ne mogu riješiti. Ne mogu se ponašati onako kako drugi od mene očekuju. Često to niti ne želim, ali i da želim, ne mogu u normalnim okolnostima.


Konačno, svi ljudi su povezani s Bogom koji je svuda i koji je sve u svemu, s Počelom i Svrhom. Kad sam povjerovala u Boga, tada sam i shvatila to što pričam sada o samoći. Niti jedan čovjek ne može biti sam samcat jer Bog je u njemu i oko njega. 
Kad vjerujete Bogu, tada Ga čujete i vidite, osjećate i spoznajete. A Bog je nepregledan i nikada vam s Njime nije loše ili dosadno. Lako to spoznate jer vas uslišava u svemu. Takva prijatelja među ljudima nitko nema i stoga je vrlo teško odvajati se od Boga i odlaziti ljudima koji Njemu uglavnom slabo vjeruju. Nesvjesno i potpuno ljudski čovjek koji vjeruje Bogu često uspoređuje ljude s Njim. I tako, često odlazi odmarati se u "samoću". ‎subota, ‎7. ‎listopada ‎2017. 16:02:25

Pročitajte moju pjesmu

Pročitajte moju pjesmu iznad mramora,
iznad groba i kamena crna,
sred tišine zlatne bez žamora,
na toj zemlji bez i jednog trna.

Ne puštajte nikakve golubice mira
jer ja krećem u velike bitke,
ja sad idem gdje ni anđeo ne svira,
gdje se ne pjevaju pjesme pitke.

Ne dirajte moje vrapce i lastavice,
s njima ja sad sklapam savez
da mi cvrkuću i kliču kao vjesnice,
da im ja raskinem taj nebeski kavez.

Plačite malo i ne žurite za mnom
jer se meni ne ide na obale meke,
jer ja neću čekat' u prostoru tamnom
da me netko zove prijeći preko rijeke

jer kakve koristi čak i da se vratim
i kakva li razloga da nekamo odem
kad je dobro ovdje gdje nikad ne patim,
gdje me nitko nije želio, ni pozvao da dođem?

Ne zamarajte se formalnostima,
pjesničke su duše uvijek doma,
ma gdje da su sastale se s kostima,
rođene odavno kao trag od svjetlosnoga loma.

Pročitajte moju pjesmu da vas čuje Bog,
da svi saznaju za moju ljubav i za mene,
da svi vide tragove života mog
što se krije iza kaosa i svemirske sjene.
‎petak, ‎6. ‎listopada ‎2017.  11:00:21

Nebeska vatra

Sad bi bilo besmisleno ostati u bluesu,
možda zadnji stih mi nije onaj pravi,
možda zadnje riječi ne traže ni suzu,
niti traže da se pjesnik njome slavi.

Svaki put kad umrem, još više se rodim;
samo da mi nije onaj blijedi sjaj
koji ostaje na svijetu što ga stihom vodim
kada jednom stigne i konačni kraj;

samo da mi stane ona poruka za svjetlost
kojoj ne znam izraza, ni riječi,
koju neprekidno guram kao nepotpuni most
i koja me uvijek iznova izliječi;

da bar netko opet začuje te zvuke
vječnosti što gori kao požar usred grada.
Ne može se ne primijetiti te ruke
koje izviru iz plamena koji s neba pada.

Da bar mogu znati kada dolazi taj čas,
da bar znam koliko imam vremena
sastaviti u srcu tonove i pustiti glas
koji ostavit će traga zemlji bez sjemena.

Ovako, bez najave, moram čuvati se bluesa
jer ja želim reći da je tuga lijepa,
al' da još je ljepše vidjet' radosnica suza
kad progleda duša koja živjela je slijepa.

Najljepše je ipak onoj duši koja gleda
patnju svijeta, pakao promatra
pa joj iznenada, kao pčeli usred meda,
stigne svjetlo sunca i nebeska vatra.
‎petak, ‎6. ‎listopada ‎2017. 05:47:38