Pomor zdrave pameti

Zarumenilo se nebo krajem dana,
vele smak je po tko zna koji put;
sve je u okviru i sve izvan plana,
na zemlju je opet sjeo pomor ljut,

pomor zdrave pameti i svijesti.
Više nije važan nauk prirode,
zli se dusi opet žele sresti,
da bi uništili, mnogi ljudi njima gode

u svojoj naivnosti i nestrpljenju.
Mnogi žele informirati pučanstvo
da je došlo vrijeme teškom trpljenju,
da će se polomiti svemirsko prostranstvo

jer kad ne bi nas sve obavijestili,
mnogi mi ne bismo ni znali da je smak,
živjeli bi, rasli, radili bi, jeli, pili
i propustili bi grozan i opasan znak.

A sada, kad znamo, ne moramo brinuti
ni o djeci, ni o redu, ni o čemu
jer i tako mjesečina će nam sunce skinuti
pa ćemo doživjeti kraj i pomor svemu;

ne moramo više ni promišljati
nego dići ruke od života teška,
ne moramo nikad više ništa pitati,
ne moramo odati od sebe smiješka,

ne moramo više biti odgovorni ljudi,
samostalni nikad nismo niti bili.
Nema spomena o Apsolutu, relativno sudi
da mi više nismo važni, da smo život snili.

Kvaliteta je života baš u tome
da se svakog časa čovjek sjeti dostojanstva,
da je prvi, da je iznad kome
što ju proizvodi pomrčina tog prostranstva

jer je priroda zbog ljudskih duša,
a ne čovjek radi nje.
Mnogi sada s lažnim bogovima kuša
što je pravi smak i bezumlje.
‎ponedjeljak, ‎21. ‎kolovoza ‎2017. 20:45:14

Duše pokajnice

I nema na tom polju bolje ravni
sve od one koja  do nebesa stiže 
gdje su puk i vođe ravnopravni,

gdje se kleca, klanja, puzi, gmiže

da bi dostiglo se opravdanje
svih tih strogih savjesti koje sebi sude;
duše dođu, traže poravnanje
nevolja i grijeha svojih što ih kude,

ali u tom stavu samo jedna veza ima:
ako gledaš Svevišnjega, vidiš si nesavršenstvo,
inače ti uzaludno glava k podu klima,
iskupljenje neće doći, a niti blaženstvo,

iskupljenje ne dolazi zakonima, nagodbama.
Ma koliko puzala, iznova će duša griješiti
jer ne vidi Krista, Ljubav što upravlja sudbama,
teško će si duša svu nevolju riješiti.

Tek u vrelom susretu svih poleta i težnji,
duša se okreće radi svoje dobrobiti,
da još više, bolje stigne u zagrljaj nježni,
a ne da bi nedjela si svojih kriti.

Ima dana kada učini se duša pokajnicom
samo zato da bi zadobila sva bogatstva,
a ne stoga što je čula Boga potajicom,
vidjela Mu sveto srce usred svoga jastva;

ima dana čestih kad se želimo dokopati
brze sreće na lak način, naopako,
a ne svojih njiva srediti i okopati
jer u Bogu samo življenje je lako,

tada nikad više grijeh se isti ne ponavlja
već je duša zrelija za svu visinu;
čovjek se promijeni, a Bog zaboravlja
jer On dušu vodi u svoju blizinu.

Žalosno je da tek patnja
tjera dušu da pred Bogom klecne.
Blago duši u vremena zlatnja
kad ju savjest zbog sitnice pecne.
‎ponedjeljak, ‎21. ‎kolovoza ‎2017. 01:26:54

Milosrđe rodilo je mene

Nemam vremena upitati
odakle na ovom svijetu patnja,
samo neka prestane se uplitati
u moj život vražja pratnja,

samo nek' je prestalo mi ono
od čega sam podivljati htjela.
Srce nije umirati sklono,
samo nek je svanula mi zora bijela.

Da Ti vidim milosrđe, moj mili Spasu,
da Ti dobrobiti sve okusim,
da se divim nježnosti u Tvome glasu
i da vrijednost dobroga iskusim,

zato pustio si meni nevolje i trnje.
Jasno kao dan, sada vidim bolje
nego kad sam prebirala zrnje,
pitala se postoji li pakleno polje.

Samo nek' si prekinuo kušnje
da oćutim lahore na obrazima,
nek je bilo doba teško, doba sušnje
da ogledam se u rosnim odrazima.

Sada znam i zašto umiremo, prasi,
da se poklonimo rajskim dvorovima;
da Ti kličemo "Hosana; spasi!"
i pridružimo se anđeoskim korovima,

i da život slavimo što nam ga Ti daruješ,
jer je čovjek Tebi vrijedniji od svega;
da u našim srcima Ti, Milosrđe caruješ
jer je ime Tvoje ljubav, a ne stega;

da se slava Tvoja u nama pokaže
svaki put kad udahnemo žiće,
da Te uvijek duše naše traže
kao svoga bitka stvoriteljsko Biće.

Milosrđe rodilo je mene,
Milosrđe moj je zavičaj.
Oca moga milosrdne zjene
prate ovu dušu izravno u raj.
‎nedjelja, ‎20. ‎kolovoza ‎2017. 01:21:04

Put jedne duše

Kako mora biti teško duši
koja vječnoga života nema trag,
koja svaki polet brzo sruši,
koja ne zna kako Stvoritelj joj blag

namijenio je carstva nepregledna.
Kad bi samo zamoliti znala,
vidjela bi lica sveta i prečedna,
ćutila bi koga radosno je zazvala,

Onoga u kojemu je vječni nastanak,
vječna volja vratiti se domu starom
i u kojem nalazi se obećani stanak
što ga Bog uredi da bi bio vječnim darom.

Već bi istog trena našla se u Bogu,
u Njegovom ljubavnom i pravedničkom krugu
kao dionica vječnosti u rajskom logu
jer je Spasitelj joj dao da pobijedi kugu,

nevjeru i bijedu, strahove i jad.
Duša tada našla bi se na visini
na kojoj se sastavio sveti velegrad
od svih duša koje klanjaju se Istini.

Zamisli da možeš pravednikom biti vječno
i da za čas nađeš sebe živim stvorom
koji nema negativu, nema više grešno srce niječno
nego uspinje se neprekidno Božjom gorom,

a nikada Boga ne može sustići;
ipak slavno gleda Ga u lice
i za uvijek može Kristu bliže prići,
i s blaženstvom uvijek pasti nice,

samo zato što i sama duša ljudska
bogom postaje tek tamo i tek tada
kad dopusti da joj spadne ta zemaljska ljuska
što joj smeta da se Bogu nada.
‎petak, ‎18. ‎kolovoza ‎2017.  19:47:20

Ti si moj križ

Nisi ti meni ljubav prva
što snove traži, ideale gleda,
što se sa svime hrva;
kada je potrebno, utjehu ne da.

Nisi ti meni pjesma i zanos,
mekano paperje života medna,
pogleda značajnih veliki nanos,
zora vrijedna i večer čedna.

Ti si mi križ na vjetru jakom,
ti si mi stres i potres,
smetnja u snu i radu svakom,
učestali zemljotres.

Ti si mi trun što oči peče,
ti si u grlu mome riblja kost,
bura što bode, smeta i siječe,
razrušeni most.

Ti si muka na zrnu graška,
vapaj i muk,
križna staza, strma i kraška,
slomljeni luk.

Ti si mi najteži uspon i pad,
blagi pot i krvava rosa,
na krovu svijeta prazan grad,
stopa vatrena, bosa.

Ti si moj uspjeh i slavlje,
ti si pobjeda mojih puta,
bijela kosa i propalo zdravlje,
sigurna staza do Božjih skuta.
‎četvrtak, ‎17. ‎kolovoza ‎2017. 23:34:22

Proljećima, jesenima

Proljećima žrtvu ja sam blagovala,
jesenima ubirala plod
od kojeg ni jesen nije žalovala,
ona, bogata, je postala moj rod.

Sunce me je ljetima ispijalo,
zadnji atom snage
iz koje bi isklijalo
izobilje kiše drage.

Ledi, mrazi, snjegovi svi,
hladne noći do kostiju,
pod kojima mlado sjeme zri,
doniješe mi ukusnu i svježu Hostiju.

Takva opet jesen bit će,
izobiljem nakrcana,
jer kad kiša jutrom sviće,
opijena sam i nacvrcana.

Doživim li tu, na ovom mjestu,
opet novu, svježu preobrazbu,
podnijet ću i zimu čestu, 
uživati anđeosku glazbu

pa i ako odem u daljine,
opet stižem na sve isto:
bili mrazi ili ljeto sine,
preda mnom je, sigurno i čisto,

blagovanje Boga, dioništvo
naravi Mu od koje sam svoja.
Takvo Njegovo je Sioništvo,
takva i siromašnost je moja.
‎četvrtak, ‎17. ‎kolovoza ‎2017. 21:54:53

Ono malo nade

Da ću umrijeti od tuge,
nikad ne bih rekla;
kao pseto pored javnog plota.
I ne zato što bih marila za druge,
i ne zato što bih možda i poklekla,
ne. Samo željela sam reći smisao života,

pokazati doslovno kažiprstom,
uprijeti u glavnu točku svega.
Normalno je da su me odbacili,
to sam osjetila već i s krstom.
Ipak, tuga me je sapela k'o stega
koju trpe oni što bi nešto značili

pa se žrtvuju i trude bez uspjeha.
I sretna jesam, ali tuga svoje traži,
ona kao da je dokaz viših aspiracija
jer za nju ne može postojati ni utjeha,
jer tu tugu ništa, ništa ne ublaži,
jer je rajska ta anticipacija.

Da ću tiho gasnuti i neprimjetno,
nikad, nikad ne bih pogodila.
Znaš li, to je zalog moguće mi svetosti
jer ono što si zamišljam presjetno,
nije ništa kad se jednom budem rodila;
tada znat ću tajnu sreće i svjetlosti.

Da sam čak i to zaslužila,
naravno da ne bi valjalo.
Bog će dati, sve što jesam Njegovi su dari.
Kao kvočka piliće tugu sam okružila
da se ne bi slučajno okaljalo
ono malo nade kakvu nose čak i strvinari,

onu mrvu nadanja u svemu,
zrno te sigurnosti što tinja
kao neugasiv cvijet sred srca;
kao kada duša ne daje se ničemu
već se samo trsi biti škrinja
usred koje ono malo nade grca

kao da će rastaviti čitav svijet i dušu.
Nada uporna je, mada sitna,
lako trpi sve oluje i nevere,
kao zrno pustinjskoga pijeska trpi sušu,
uvijek neophodna, uvijek hitna.
To je nada koja uvijek ponajslađe plodove ubere.
‎ponedjeljak, ‎14. ‎kolovoza ‎2017. 20:35:51