Saturday, June 3, 2017

Plamen mira


Gori duh moj, gori plamenom od vatre
kada god pomislim koliko mi daješ
i, od tiha straha da me to ne satre,
govorim u sebi da Ti vječno takav traješ,

da me nećeš sažeći i da neću izgorjeti
zbog Tvoje divote i od silne potrebe
da Te u sebi sačuvam. Ti me uvijek sjeti
da sam takva živa, da sam to zbog Tebe,

Duše Sveti, da Te dugo već u duši nosim
i da nisam od toga nastradala.
Gorim, ali ne izgaram nego ognjem kosim
svaku nemoć kad bih se izjadala,

oganj taj me sve to više k sebi vuče,
otvara mi Obećanu zemlju bijelu
gdje se moje ruke nikada ne skuče,
gdje me držiš kakva jesam, cijelu.

Kao da sam naglo udahnula,
tako vrtoglavica me nosi od visina,
i od sreće što Te nisam utrnula,
od širina i dužina, od dubina

do kojih se sama nikad ne bih vinula
da me nisi obdario i odredio
da Ti budem i ja zraka koja bi prosinula,
koju ni s kim ne bi Ti poredio.

Samo zato što me vjeriš, što Te slijedim,
ja sve vidim kako mora biti pravo,
i tada kad ponosna sam, i tada kad vrijedim
kao užarenom suncu ovo nebo plavo.

Na Tebe ću u tom hramu glavu nasloniti
jer Te nigdje drugdje ne može se stiskati,
niti Ti se ikad može drugdje nakloniti;
samo tako zauvijek ću samo Tebe iskati.
‎subota, ‎3. ‎lipnja ‎2017. 04:08:39

Friday, June 2, 2017

Odbačena crna slika



Puna sve gorčine što se nakupila,
sunčeva se lava diže kao magla iznad klanca,
korito je stare rijeke popunila,
još do mora spojila je brda i doline poput lanca.

U kanjonu ispod magle rijeka teče
i sporo se kao golem titan valja
koji će se prolomiti kao da ga magla peče,
to je para koja označava snagu dalja

što ga je prevalila rijeka iz planine.
Velika je njena mudrost, količina
kojom je napunila dolinu tišine,
prekrila sve parom svojom poput plina.

Ona sad izgleda kao prvi onaj dan
što se javi poslije smaka svijeta;
mada nadošla je kao ružan san,
ona sad uranja moru poput cvijeta.

Oblaci se nadvili nad rijeku,
puni prijetnje i strašno se crne,
a kroz njih odaziva se svjetlo na tu jeku,
obasjava maglu, nikako ne trne.

U daljini magle nema, to je more sinje,
more pusto čiji val je sasvim uzburkan
zbog te gorke vode koja dođe mu k'o inje,
toliko je toplo kao da je tamo daleko vulkan.

Rijeka ta na ušćima se sasvim bistri
kad bi bilo koga tko bi pogledao
samo malo dublje u taj topli zrak i čisti;
tad bi čak i onaj slikar bolje progledao.
‎petak, ‎2. ‎lipnja ‎2017.  19:38:00

Vila s violinom


Izgubljena violina ova maestrala
našla se na rukama bića duge kose,
usred šume što prkosi navalama njina vala,
pa već utaplja se u dubini šumske rose.

Možda to je biće poželjelo zaguditi
kad se iznenada našlo samo s instrumentom,
ali tad bi možda moglo maestrala zaluditi
i te mračne šume što ih mrsi svom lamentom.

Mora da je neka vila odbjegla od snivanja
jer oko nje proziran se veo vrti,
a i šuma kao da je puna svjetlosnih umivanja;
ipak je sačuvala to biće umjetničke smrti

jer da nije vjetra bilo i velike rosne vode,
tko zna što bi zadesilo prozirnu vilu.
Ona svirala je plešući sva kao da je vode
šumska svjetla prema svome krilu.

Maestral joj gudalo otpuhnuo,
zalio ga rosom ove jedne kapi
potom Palčici kosu je otprhnuo;
sada ona gleda kako rosa hlapi,

utonula sva u nju kao da je malo more.
Možda sjetit će se da se mora vratiti,
možda je u tužnom šoku dok joj prsti gore.
Tko bi rekao da vile mogu patiti

i tko bi potvrdio da ne postoje.
Zar joj nisu lahoraste kose ove,
zar ta violina nema svoje boje
kao pravo drvo s kojeg neka glazba zove?
‎petak, ‎2. ‎lipnja ‎2017.  11:13:13

Dođi, Duše Sveti


Stala sam na stranu duše nemaštovite,
sjećam se da moram djelovati kao duša štura,
ta mi duša nosi razne druge talente i skrovite,
posebno za ovih vjetrovitih noćnih ura.

Jednom kada nije bilo one nadahnute snage,
morala sam držati pred sobom razne slikarije
da iz moje zatvorene glave stihe mi izvuku blage
pa sam se za čas umorila od te silne maštarije.

Istina te oslobađa, iskrenost odmara,
Sveti Duh te puni snagom i životom novim
pa je ono što u sebi pričaš prava strana dara,
a sva crna noć ti zbori kao Romansijerom ovim

što Mu sada dođe Njegov velik i presladak dan.
Duše Sveti, dođi blizu, svakom srcu dodaj stanja sveta,
sakrivena veličino, Ti si Onaj koji krade san,
Ti darivaš sve što želi duša strastvenih poeta.

U Tebi se prag otvara preko kojeg strši nesanica,
prepuna je mudrosti i časnih stihova, poema;
Tvoj lahorasti pojavak inspiracija je nestalnica,
Ti si prepun čiste svijesti, logike i pravih tema,

daleko od svake mašte i maštarije.
Vraćam Ti se, Ti me uvijek čekaš i tiho dozivaš.
Sada i ja čekam Te i zovem Tvoje arije 
dok Ti kao vjerni sluga moje pozive dobivaš

i primaš me kao  neku izbjeglicu, povratnicu
kojoj ništa slađe od povratka ne postoji.
Tad je ljepši susret koji liječi nesvjesticu,
susret s Tobom, Bože moj, budi me i doji.
‎petak, ‎2. ‎lipnja ‎2017.  01:26:11

Tuesday, May 30, 2017

Najljepša pjesma


Kao da sam počela razmišljati
kao robinja od ovog svijeta,
a sve samo zato jer te u njem' nema.
Mogu te i zvati, mogu i zavrištati
kao neka zadnja cvilidreta,
mogu i zašutjeti poput laka drijema,

al' mi ništa to ne vrijedi
jer kad došao je pravi čas,
ja sam tebe zaiskala,
dobila te kao da mi slijedi
onaj pravi let za nas
i tad sam te nadanjima istkala,

čekala te strpljivo i dugo, dugo 
mada sve se znalo od početka.
Željeli smo da nam dobro bude,
uvijek imali smo jedno drugo,
nikada se nismo odrekli ni retka,
ničega u svemu što izvuče ljude.

Čekao si me i nastavljao redom
biti ono što privuče i odbija
neizvjesnost što se lomi sva u sebi,
a tada si otišao istim slijedom
kojim odlazi i čarolija:
sve je isto ostalo, čak i ja u tebi.
‎utorak, ‎30. ‎svibnja ‎2017.  22:39:09 

Djeca izgubljenog vremena


Nikad  meni nije bilo mašte,
nisam znala ono malo iskoristiti
da se probijem u vode tašte
gdje bih možda mogla slistiti

slavne ekonomske kraljice i kraljeve
nekom lakom prijevarom il' slično;
moje srce gledalo je druge daljeve,
nikada maštovitosti vično.

Uvijek me oduševljavalo
kako ljudi ljude rišu,
posebno me očaravalo
kako svi o svima pišu.

Kritika me društva ni malo ne boli
jer to nisam ja, to su neki drugi
koji obijesni su kao nacvrcani voli
dok ja samo pjevam prevelikoj tugi;

oni imaju previše, a nisu zaslužili
i ne znaju ni imati, ni biti,
njih smo mi, drugačiji zadužili
da u paklu morali bi suze liti

jer tu nema nikakva suosjećanja,
samo nas, ovakve, čuvaju za glavnu temu
podsmijeha i krivih obećanja,
oni nikad nemaju dilemu.

Nikad nisam poželjela da prolaze isto
dok svi oni gledaju ubojstva, svađe,
kako bi prevarili kakvo srce čisto
i koje bi bilo zgodno vrijeme krađe.

Voljela sam Prousta i Lautreca
jer su oni dobro znali
što sve krije duša meka,
a što oni što su krali

i sve mislila sam da sam i ja nešto jače.
Sad me nešto više s drukčijima veže,
drago mi je što sam sva ovakvo nejače
jer sad znam da je bogatima puno teže.

Oni su izgubili već u početku sve,
prodali su sebe, dušu, djecu u svom sjemenu
i sada im nema sreće nikakve:
izgubljeni ljudi u tom izgubljenom vremenu.
‎utorak, ‎30. ‎svibnja ‎2017.  16:34:37

Pitanje samoće

Henri de Toulouse Lautrec, Carmen

Izolacija mi bila srodna tema
čitav život, ne bi čovjek vjerovao,
nisam našla za me onu tajnu nit.
Svakom društvu ja sam ona glavna trema
kojoj nitko ne bi niti kovanicu dao;
nikad nisam dohvatila tu njihovu bit.

Rekoh da mi pjesma neće biti negativna
pa sad jošte tražim plodove samoće
mjesto da se mjerim s rogovima društvenosti.
Ovdje, u samoći, nisam tako relativna,
uvijek znam da vrijedim kao svježe voće,
nalazim se kao privilegija mjesto u napuštenosti.

Ljudi društva zaista su negativno usamljeni,
vrlo često to sam prvo primjećivala u sitnosti,
da ih takvih uvijek ima
dok svi moji usamljeni dani zaista su uramljeni
nekom jednostavnom srećom bitnosti
gdje se ja raspustim kao plima

i prekrivam svojom životnošću čitav dan.
Tada ja sam sama sebi slavna, 
sva sam savršena, čak i popularna.
Živjeti u društvu uvijek mi je bio ružan san,
to je kao da je zemlja dosadna i ravna,
kao da sam stigma društva čarna.

Ništa meni društvo nije ponudilo
da bi bilo zaslužno za sve moje izlaske
iz ove moje ljušture normale. 
Nikada me nije ni na što pobudilo
pa ja ništa nisam dala osim česte opaske
kako mnogima su, evo, krinke pale.

Ljudi sebe nemaju, niti znaju što bi dali,
uvijek traže svakog da se mijenja.
Nikada me nitko nije uspio razumijeti
sve dok nisam stigla gdje su oni sasvim mali
kojima su riječi poput stijenja,
oni jedini mi mogu pozitivu unijeti

u moje srce koje viri iza zavjese
jer kamo sreće kad bi neki barem znali otvoriti
ono što se krije za njihovim vratima.
Svak sa sobom uvijek ponešto donese,
ali ne zna iz sebe prozboriti.
Previše sam ozbiljna prema takvim zlatima.
‎utorak, ‎30. ‎svibnja ‎2017.  02:00:11


Popular posts