Saturday, April 15, 2017
Jednoumlje
Kada kažemo da je netko individualac, najčešće pomislim kako je to osoba, ljudsko biće koje ima svoje mišljenje o svemu, i kada uči, i kada ide na predavanja u školu i u životu.
Koliko puta nam se dogodilo u školi da nas pitaju što mislimo, a da se nitko ne javi kako bi izrekao svoje mišljenje i svoje zaključke.
U zadnje vrijeme, zadnjih nekoliko godina nailazim na izraz "individualac" u našim hrvatskim razgovorima, u politici i šire. Redovno se taj izraz koristi u negativnom smislu, kao kada kažemo nekome da je separatist.
Biti individualac ne znači biti separatist u hrvatskom jeziku već se za onoga koji slijedi individualizam kao separatizam mora reći da je individualist, a ne individualac. Osjećam se grozno, žalosno je da to moram javno predlagati kao temu foruma.
Ili kako bismo nazvali osobe koje samo klimaju praznim glavama? Što god im kažete, blijedo vas gledaju istim pogledom svaki put, a kad ih pitate što se dogodilo, tada šute i odlaze, kažu da ne znaju, čak se ponašaju prestrašeno ili prijeteći.
Ili zar ćemo naučavati da su Adam i Eva isti?
Ili zar ćemo zabraniti znatiželju koja je osnovni preduvjet da se dijete nauči razmišljati slobodno i izgrađivati svoje mišljenje na temelju onoga što uči, čuje, vidi i doživljava?
Ili zar ćemo zabraniti slobodu izražavanja svojega mišljenja?
Ako čovjek koji ima neko ovlaštenje za govornicom smije padati u svoje osobne zanose i svi ga tako i razumiju, ili barem većina, tada svi koji ga slušaju imaju pravo odgovoriti na te zanose svojim mišljenjem, bilo da im se zanosi i mišljenja podudaraju ili ne.
Ili zar ću slušati nekog verbalnog diktatora i potom ga oponašati i ponavljati mu riječ? Zar ljudi za govornicama nisu individualci?
Ili kako se jedno mišljenje koje je zajedničko nekoj grupi izražava, pantomimom?
Ne tako davno imala sam prilike čuti političara koji je govorio isto što i svi drugi, ali s toliko zanosa i, rekla bih, osjećaja mržnje da je izgledalo kao da izgovara nešto posve drugo od ostalih. Zar ćemo si prenositi osjećaje bez obzira kako ih izgovaramo i artikuliramo?
Ili zar ćemo djecu učiti pogrešne prijevode sa stranih jezika, bacati se drvljem i kamenjem na ove naše pametnjakoviće koji izmišljaju hrvatski pravopis, a učiti na brzinu strane jezike i prevoditi sve bez ikakva znanja i smisla?
Ili smo još uvijek u etapi jednoumlja: kralj je mrtav, živio kralj. Velika subota, 15. travnja 2017. 16:01:50
Simboli moje duše
Jedan utješan zaključak uspjela sam izvesti za vrijeme prve etape oporavka od psihoze kada sam već dobro zagazila u pokušaj resocijalizacije, a to je bila spoznaja da i ja, i vjerojatno svi drugi ljudi, stvaramo sami sebi simbole tijekom čitavog života, a naročito u djetinjstvu kada još ne znamo pisati i čitati jer pismo je znak i simbol naših misli i može opisati naše doživljaje. Iz te spoznaje dođoh do zaključka da nisam oboljela od čira na probavnim organima ili od šećerne bolesti zato što sam bila sklonija umjetničkom doživljavanju i izražavanju i dubokoumnom promatranju svega, to jest zbog svojih duhovnih prapočetaka sam postala osjetljivija i sklonija psihičkim bolestima. Takvi su i moji simboli, ponekad su vrlo sofisticirani i stilizirani. Uz te simbole jednako se pojavljuju i oni grublji i prostiji, ali mi nisu tako značajni.
Tijelo Kristovo, Hostija je također simbol, a to znači da nije samo običan znak nego znak koji jest ono što prikazuje i na što ukazuje. Budući da je Isus Krist na križu samo jedan i samo jedamput u povijesti svijeta i čovječanstva, a mi svi kršćani i ostali smo samo ljudi, a ne i Čovjek i Bog kao što je naš Gospodin Isus te mi nikada nećemo znati što točno i u kojoj mjeri blagujemo kad se pričešćujemo, podrazumijeva se da Hostiju često gledamo samo kao znak ili čak i kao simbol, to jest kao svoga živoga Gospodina. To zavisi od našeg vjerskog raspoloženja i naše vjerske zrelosti. Neki vjeruju da Boga ima, neki pak vjeruju u Boga, a neki već i vjeruju Bogu sve. Ako Isus kaže da je Hostija Njegovo Tijelo za život vječni i da je vino Njegova Krv kao piće duhovno, tada je taj "simbol" kojega blagujemo sam Božji život.
Ipak ne možemo spoznati Muku Kristovu koja se neprekidno odvija sve do svršetka svijeta, isto kao što se neprekidno odvija i Isusovo i naše uskrsnuće. No, već samo pogled na prazan znak križa nama već znači našu vjeru i naš kršćanski život, a vidimo li i Bogočovjeka na tom križu, možemo samo pretpostaviti na koji način Ga vidimo: ranjenog, okrvavljenog ili uljepšanoga kao što Ga prikazujemo na malim križevima od drva.
Kada molimo, često pred sobom imamo sliku Krista, a rjeđe sliku Hostije što je jedno te isto. Neki od nas, koji volimo crtanje i slikarstvo, prikazujemo Boga onako kako Ga vidimo u tom trenutku, ali često se dogodi da nacrtamo ono što vidimo sasvim drugačije kao što se često dogodi i da kažemo ono što uopće nismo tako mislili kako smo rekli. subota, 15. travnja 2017. 14:07:07
Naslovni crtež je moj,
a na sljedećem linku ima zanimljivih umjetničkih djela na istu temu:
https://www.pinterest.com/catholiccompany/a-catholic-crucifix/
Rođendan
Ratno vrijeme, vrijeme moga rođendana;
vrijeme kada mladi janjci se krštavaju.
Vrijeme kada zreli smo od napada i obrana,
vrijeme umiranja kad nas uništavaju
i baš zbog svega toga dobili smo rajsku pozivnicu.
Ne da nam se proslaviti Vazmene blagdane,
Uskrs, krizme, blagovati žrtvu pričesnicu
jer smo i od rata i od mira sačinili svagdane.
Mnogi ratovi su započeli i na pomolu je novi,
Vazam mora biti sav u krvi, zna se.
Mnogi jaja prebojavaju, bomba morem plovi,
a mnogi je pograbio sve što ima za se.
Stiglo vrijeme sebičnosti, a stigao je i Krist
zadnjeg časa ovoj prebogatoj eri
da nam još jednom pokaže što je život čist,
bez ikakva umiranja janjaca i zvijeri.
Neće svatko priznati da jednaki smo svi,
a svi reći će da ratovima nema kraja
i propustiti se založiti za život ljubavi:
"nisam kriv što otišli smo daleko od raja".
Nitko ne može predvidjeti kamo sve to vodi,
sve te uvrede i ogovaranja, i zloba,
a čudno bi bilo da iz svega tog se ne izrodi
rat na ratove i nuklearna proba.
Danomice opraštam se sa životom, ovim svijetom,
iz noći u noć ja još uvijek živim u zahvalnosti.
Hvala Ti, Bože, za našu obljetnicu ovim ljetom;
samo, kad odem, vrati meni dane odanosti
kad sam s majkom, s lutkama razgovarala,
kad je nada bila ponizna i velika,
kad sam i ja baš za svako malo prigovarala,
kad sam zadržala pjesmu glavnog lika
kao da već tada saznali smo buduće nam pozive:
sada Majku, Gospu našu po svem svijetu molimo,
sada lutke su nam roboti što dolaze na prozive,
sada pljačkamo, a protestiramo jer kao puno mira volimo.
Samo želimo se uništiti, šalje svatko svakoga na muke
gdje je plač i škrgut zubiju, i pakleno more;
krvlju Tvojom isprat ćemo sjećanja i prljave ruke
jer bez Tebe bilo bi nam još i puno gore.
subota, 15. travnja 2017. 00:22:29
Friday, April 14, 2017
Thursday, April 13, 2017
Dan ljubavi
Koračam i koračam divljim stazama,
grabim i grabim kamenjarom;
pužem po pustinji u susret oazama
koje su blagoslovljene Tvojim darom.
I svaka nova vodena kap,
svaka od palme propala grana
grebe mi stope, nudi mi hlap
varljiva raja sa svih strana.
Isuse, gledaj mi ranjene stope,
i suha me peče prašina;
Isuse, Tebe izdaja prope,
kušnja je Tvoja kušnja silna.
Gledam i ne vidim, i ne vjerujem slici
što mi prikazuje krunu od lovora
kojom se silan puk ovdje diči
što zove se kraljem slika i govora.
Isuse, žeđam Tvoj dodir blag,
tražim Te, molim godinu dana
jer Ti meni postaješ tako drag
uvijek kad sviće mi zora rana.
Znam, danas Tebe čuvat ću ja,
konačno svanuo mi je i taj čas.
U mnoštvu vjernih molitelja
sklopit ću ruke i za Tvoj spas
jer bdijeti smo navikli noćima skupa,
i uvijek je bilo bdijenje za mene.
Sada, kad tu je ta Tvoja grupa,
sada se čuju samo sjene.
Konačno s Tobom, na Tvome vrhuncu
na koljena padam da Ti stope pomažem;
konačno, gledam prema ponoćnom suncu
jer me učini svojom, svojim pažem.
Kakve li časti, ljubavne milosne geste
da ja Ti na stope prosipam zemaljsko
što se nakupilo s ove prašnjave ceste
i da Ti želiš mi pružiti bdijenje rajsko.
Samo jedan je dan ljubavi naše
jer toga se dana prikazuješ manjim
s velikom žrtvom današnje Pashe;
moliš me bdijeti tinjem tanjim.
Pričaj mi, pričaj kakvi su vrtovi,
sveta Oazo moje pustinje.
Pusti da čujem da l' tihi su slapovi;
žuborenje vode moje je tinje.
Polij me vodom od glave do pete
da Te doživim najljepšim stilom
i da Ti svijetlim na čas ove ure svete,
polij me svojom duhovnom silom.
četvrtak, 13. travnja 2017. 09:52:02
Subscribe to:
Posts (Atom)
Popular posts
-
Prva poslanica Apostola Pavla Korinćanima, glava 13 1 Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio ...
-
Veliča * duša moja Gospodina i klikće duh moj * u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: * odsad ć...
-
Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela, nek uskliknu službenici Božji, i s pobjede tolikog Kralja, neka jekne trublja spasenja. Nek ...
-
Kliči Gospodinu, sva zemljo! * Služite Gospodinu u veselju! Pred lice mu dođite * s radosnim klicanjem! Znajte da je Gospodin...
-
Psalam 95 Poziv na Božju hvalu Dođite, kličimo Gospodinu, uzvikujmo Hridi, spasitelju svome! 2 Pred lice mu stupimo s hvalama,...
-
Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov, * što pohodi i otkupi narod svoj; podiže nam snagu spasenja * u domu Davida, sluge svoje...
-
Blagoslovljen budi, Gospodine, Bože otaca naših, * hvaljen i uzvisivan dovijeka! Blagoslovljeno, slavno i sveto Ime tvoje, * ...
-
"Molitva za mudrost Bože otaca naših i Gospode milosrđa, ti koji si riječju svojom stvorio svemir i koji si sazdao čovjeka mudrošć...