Thursday, April 6, 2017

Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo


Bi li bilo manje kriminala ili ratova da nemamo državu? Vjerojatno ne, ali valjda je Platon pametniji od mene i tko zna što smo htjeli. Svašta pišem. Da nema države, nikada se ne bih mogla hvatati za demokraciju koja me spašava od nepoštedne cjeloživotne borbe za preživljavanje.
S druge strane, imamo toliko junaka i heroja koji upravo to čine, bore se i tuku, oni su naši uzori. A tek političari. Samo pratimo gdje su, što rade, što su potpisali.
Onda se tješimo, ipak je tu pravosuđe koje nas štiti jer poštujemo zakone. Ako se i dogodi da ne uspijem svoja prava ostvariti, preostaju mi mediji. "Treba dati u novine pa da vidiš kako će se pomaknuti sve s mrtve točke", mnogi savjetuju.
No, kada i pokušaš doći u tražene medije, oni razvodne tvoju priču kako bi imali veću potražnju u svojem vlastitom interesu jer konkurencija bi ih inače satrla.
Preostaje ti da se ipak izboriš sam u toj divljini.
"Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo." (Balade Petrice Kerempuha, Khevenhiller)

Ave Maris Stella

Strah


Najstrašniji muškarac na svijetu je diktator. Kada diktator pokuša ići na spavanje, mora zapovjediti straži da pazi na izmučene zarobljenike i porobljeni narod jer diktator od straha ne može niti zaspati kako valja.
Najstrašnija žena na svijetu je prostitutka. Kada prostitutka ide na spavanje, mora planirati kako će nabaviti lijepu novu haljinu, kako će možda uskoro prestati s njegom muškaraca i imati zasluženi miran život.
Najstrašnija zvijer na svijetu je predator kojega traže i progone ljudi te ga okružuju, zarobljavaju i muče.
Najstrašnija prirodna nepogoda je poremećena ravnoteža tvari nakon erupcije vulkana, potresa ili eksplozije nuklearnoga postrojenja i u ozonskoj rupi.
Najstrašniji je nesporazum u svijetu glad.
Najstrašnija tragedija čovječanstva su zakoni.
Najstrašnija tragedija svemira je čovjek.
Najstrašnija laž na svijetu je tvrdnja da je žena uzrok svih grijeha.
Najstrašnije oružje na svijetu je strpljenje.
Najstrašnija utjeha na svijetu je ideja o propasti svijeta.
Najstrašnija smrt na svijetu je samozavaravanje.
Najstrašniji pojam na svijetu je ideologija.
Najstrašnija riječ na svijetu je riječ “dokaz”.
Najstrašnija ljudska osobina je lijenost.
Najstrašnije djelo na svijetu je odobravanje.
Najstrašniji osjećaj na svijetu je sažaljenje.
Najstrašnija okolnost na svijetu je dostupnost informacija.
Najstrašnija zabluda čovječanstva je objektivnost.
Najstrašniji bijeg na svijetu je poopćavanje.
Najstrašnija  zamka na svijetu je fiksacija.
Najstrašnija misao na svijetu je budućnost.
Najstrašniji izvršitelj na svijetu je novinar.
Najstrašnija knjiga na svijetu je Biblija.
Najstrašniji film na svijetu je mašta.
Najstrašniji ubojica na svijetu je strah.
Najstrašniji posao na svijetu je posao promatrača.
Najstrašniji odnosi na svijetu su poštivanje konvencija.
Najstrašnija realnost na svijetu je spavanje.
Najstrašnija zanimacija na svijetu je dosada.
Najstrašnija dosada na svijetu je publika.
Najstrašnija obrana na svijetu je javno mnijenje.
Najstrašniji napad na svijetu je samoobrana.
Najstrašnije slijepilo na svijetu je patrijarhat.
Najstrašnija bolest na svijetu je samosažaljenje.
Najstrašniji otac na svijetu je diplomat.
Najstrašnija majka na svijetu je feministkinja.
Najstrašnija feministkinja na svijetu je dramatičarka.
Najstrašniji sudac na svijetu je duša.
Najstrašniji prijatelj na svijetu je kriminalac.
Najstrašniji neprijatelj na svijetu je istomišljenik.
Najstrašniji vjernik na svijetu je liječnik.
Najstrašniji kriminalac na svijetu je filozof.
Najstrašnija poštapalica na svijetu je etika.
Najstrašnija kultura na svijetu je religija.
Najstrašniji nauk na svijetu je sugestija.
Najstrašnija uvreda na svijetu je istina.
23.03.2014. 07:17

Litaniae Sanctorum (Litany of the Saints / Litanie dei Santi)

Tamjan


Kada me povede miris tamjana
u svakodnevnim poslovima, neprekidnom miru
dok još riječ se sluša, dok se čita,
više nisam opuštena, nasmijana
jer već mirisi, predokusi mi uviru
u tajanstvo, već me Bog moj pita
što li sam učinila
sa svim svojim dojmovima,
što sam stekla.
Samo sam se kinjila,
rukovala teškim pojmovima,
ništa nisam rekla.
Znam da morala sam negdje biti
i da nitko nije mene pozvao
već je volja moja doći,
volja moja sebe naći, sebe kriti.
Jednom samo Duh me dozvao,
nisam znala da l' ću moći:

haljine sam svete pograbila
kao žena što krvari
dvanaestu godinu.
I ona je ozdravila,
meni nestali su dari,
bacila sam ih u kotlinu.
Bacila sam sebe cijelu
samo za taj jedan dar,
jedan poklon; jednu mrvu
dala ja sam za zoricu bijelu
i moj novi kalendar,
moju veću sreću, sreću prvu.
Čekala sam dugo taj trenutak
da se opet javiš
u svim mojim halucinacijama
i odvedeš me na vrutak,
da me tamo svu postaviš,
zajedno sa bijelim akacijama.

Još mi uvijek ne reče ni tko si,
a ja dobro znam:
Ti si Bog moj, Istina i Svjetlo
što me svu već noću rosi,
jače nego san
koji nestaje sa vjetrom.
Potvrda si moja jer sam zrela,
gotova za prinose i kad,
samo žeđ mi Tvoje žeđi žedna. 
Sada kad sam opet Tebe srela,
ne tražim ni jedan pad
osim ova poniranja medna.
Sruši me u ponor krvi guste,
daj mi opet Tvoje vode bistre
koja će me zasititi
prije nego čujem riječi puste,
krnje riječi ljudske, Isuse Kriste,
koje neće me zaštititi.
‎četvrtak, ‎6. ‎travnja ‎2017. 20:42:15

Zamisli da si u raju


Zamisli da si u raju kojega čuva Otac, Bog.
Zamisli da gledaš Lice Boga i da si blažen pokraj Isusa i svojih najmilijih.
Zamisli novo nebo i novu zemlju.
Ako uspješno zamišljaš sve to onako kako ti to najbolje umiješ, tada još samo zamisli da u tome vječnom životu, punome radosti, mira i blaženosti postoji svijest o paklu. Sigurno postoji trajno sjećanje na onaj pakleni život na zemlji. Sigurno znaš sve o tome životu, i ono što si na zemlji zaboravljao. Sigurno možeš ljude pitati, sada kad ste svi u raju, kako su, opraštati sve što je bilo, tražiti oproštenje jer si stekao novo razumijevanje milosrđa vječnoga života. I to je sve: postoji svijest i sjećanje, ali također mnogi govore danas na zemlji da postoji i pakao tamo gore. Zamisli da u tvome zauvijek blaženome životu netko nedostaje jer je u paklu, a pakao je vječan; zar nisi i ti tada na neki način u tome vječnom paklu. Ako je samo jedna osoba, samo jedan čovjek zaslužio vječni pakao, tada se još nije dogodila Paruzija, Isusov Drugi dolazak i Posljednji sud. Još uvijek nisi zaista u raju, u vječnome životu. ‎četvrtak, ‎6. ‎travnja ‎2017. 03:40:19

Wednesday, April 5, 2017

Zločini i pokore


Nakon gledanja mnoštva fotografija, čovjeku dosadi čitanje na neki način, zasiti se.
Pojavilo se nekoliko povezanih tema pa izgleda da bih si morala neke stvari pojasniti. Primjerice muški i ženski način razmišljanja, logičnost djelovanja u odnosu na vražja djela, u kojoj mjeri se djelovanje zlih duhova i demona smanjilo u svijetu.

Pa ne znam, imamo iste uvjete kakve su imali prije dva milenijuma jer danas nam mediji ne dozvoljavaju učiti i razmišljati, isto ostajemo neznalice kao i prije te znanja dobivamo u svjetlu vjere.
Ništa se nije promijenilo u tom području, a to je i pravedno da se spasimo pod istim uvjetima ili tako nekako, Bog zna, On je jedini pravedan.

Kazna. Kazna je izgovor mnogima, odnosno ta riječ se često upotrebljava kao opravdanje naših zlih postupaka. Snositi posljedice svojih djela nije isto što i biti u kazni, a niti smrt nije kazna, ona nam je sestrica. Ta kako bismo stigli, po Svetom Pavlu, u nebesko ako ne vidimo prvo kakvo je zemaljsko. 
Sve zovemo grijehom i kaznom, ali među kažnjenicima ima najviše pravednika, bilo da su se odmah pokajali vrlo kvalitetno, bilo da su nevini kažnjeni.
U tom svijetu polusvijeta, među kažnjenicima, prebiva Isus jednako kvalitetno kao među onim vjernicima koji se često licemjerno okupljaju na ručkovima i kavama pa ogovaraju. Kazna je, dakle, i blagoslov mnogima.
Ne mogu naći tu riječ, ne sjećam se da je Bog ikada rekao da netko mora u kaznu ili da mora nešto činiti za kaznu. Čovjek se posvećuje kušnjama i mora umrijeti jer je smrt posljedica grijeha, a nije volja Boga da kazni Adama i Evu već Bog je naš srdit što se Adamu i Evi to dogodilo što im se dogodilo, žalostan i ogorčen što ih mora poslati u zemaljski život. Također i Isus plače kada nitko ne vjeruje da Lazar spava i da će ga Isus uskrisiti; plače i nad Jeruzalemom. Bog zna da je to logično, da tako mora biti u pravednosti i da se posljedice moraju snositi, a sve to ima svrhe jer čovjek uči hodati i govoriti, živjeti u vječnosti kao partner Božji.
Nikada još nisam pronašla riječ koja govori izričito o kažnjavanju jer se kažnjavati mora. Pokajanje, savršeno pokajanje nam služi za rast i razvoj. Kazna nije sama sebi svrhom i nije potrebna nikada. Čak sam uvidjela da Isus govori neka pazimo da nas ne bace tamo gdje je plač i škrgut zubi, vatra ognjena, ali ne kaže da netko već tamo jest i da će netko tamo zauvijek ostati. Upravo sirovi način zemaljskoga života jest ono što je potrebno za oblikovanje duhovnoga života jer čovjek prvo mora otići u osnovnu školu. I sve će biti jednako, Euharistija je svuda ista, i na nebu i na zemlji.
Tko sam ja da bilo kome sudim i kako onda bilo kome smijem određivati kazne? Eto, na sudovima je sotona na djelu. A ja sam slika Boga moga. Boga milosrdna koji ne sudi kao što ja sudim sama sebi jer mi je u savjesti imperativ milosrđa koje moram naučiti i upoznati - to je ono duhovno do kojega se dolazi mukotrpno.
I dalje mislim da kršćanin katolik ima ogromne privilegije pred svima ostalima, ali ih nije svjestan i tada nastupaju nezgodne i teže posljedice: jedan se katolik, na primjer, pretvara u oholicu, licemjera, lijenčinu. Jer mu je sve na dlanu od rođenja. Izbjegava kažnjavanje, oponaša svećenike, zatvara se u sebe i svoju vjeru sakriva na neki način, promišlja najduhovnije stvari, a ponaša se kao kameno srce. To najbolje znaju majke i očevi: batina, batina je iz raja izišla.
Još uvijek ne vjerujem da čovjek može u raj doći zaobilaženjem križa jer krepostan život je križ.
Još uvijek vjerujem Svetome Pavlu koji je Isusa na poseban način susreo, a poslije rekao da ćemo se u smrti preobraziti, kako tko.
Nisam imala prilike promatrati kako o smrti govore naučitelji, ali ako je čovjek duhovan, ako je razvio kreposti i duhovni život, znamo da stiže Isusu makar je još uvijek grešnik.
Također sam vidjela i razgovarala sa živim mrtvacima, led ledeni od čovjeka, sama zloba i nered, ali vjerujem da će takav bolesnik prije pred Lice Božje nego tradicionalni vjernik i katolik koji svoj duhovni život ne zna komunicirati. On u sebi puno zna i osjeća, i proživljava, ali nikome ne zna reći ništa i u isto vrijeme često se bavi ogovaranjem pa se onda prekriži i to je njegovo svjedočenje.
Isus je Riječ, Isus je Bog pa prema tome, Riječ je vječna. Imati iskustva duboka, a ne komunicirati ljudima, nije raj. To vodi u muke paklene.
Malo sam prekritična, znam da smo svi neznalice i da sve nas Bog naš ljubi i želi spasiti i da smo svi braća i sestre.
No, ne razmišljati na zemlji kako se razmišlja zemaljski znači ne vidjeti dobro i zlo, a to nam nije baš za pohvalu jer kako ćemo znati kome idemo naviještati i o kakvim temama.
Bila sam poganin među poganima više od trideset godina i nikako ne mislim da tu staru osobu, toga starog čovjeka moram baciti u peć da gori već da se moram obratiti i preobraziti upravo na temelju svega što sam proživjela i svega što sam naučila zahvaljujući takvom životu, a Bog mi ga je dao. Naučila sam ogromne razlike između katoličanstva i poganstva, to je neki ponor bez dna.

Na koncu, nitko mi ne može odrediti pravu kaznu već Bog pušta me u pokoru, to jedino postoji i vrijedi.
Zapovijed koja kaže da će nas Bog nagraditi vječnim dobrom ako činimo dobra djela, a zlo kazniti vječnom kaznom je i dalje točna, ali tko je taj koji čini zlo? Zar ćemo suditi braći i sestrama?


Druga tema je patrijarhat kojega su mnogi sveti muškarci uspješno preživjeli. Muškarac misli da od žene ništa nikada ne može naučiti već da ona mora svoje spoznaje sačuvati za sebe. Iz toga proizlaze dvije posljedice: nisu žene vjernice toliko odgovorne za nedostatak komunikacije duhovnog života već više patrijarhalno društvo, a druga stvar je ta da žena u tom pretjeranom patrijarhalnom stavu uvijek stradava. Muškarci su razapeli Krista, iako su to i žene pristale i muškarci ne dopuštaju ženama naviještanje kako ih ne bi morali braniti i čuvati od ostalih muškaraca i žena. U patrijarhalnom uređenju mnogi su si muškarci osigurali lijep i siguran položaj, ali to ih neće odvesti u raj nego će ih žene preduhitriti. I žene su razapete ako je volja Božja, a ne onda kada muž misli da ženi mora suditi pod krinkom da je štiti.
Ako li je muž pravedan, zaista će dobrohotno razgovarati sa svojom ženom i pristati na činjenicu da od nje puno može naučiti, ali i na činjenicu da i on nju mora puno naučiti, a ne joj reći da ona to ne može razumijeti. Naravno da u svijetu muškaraca, žena ne može sve razumijeti, ali u vjeri se braća i sestre stapaju u jedno.


Na času smrti, kada sam znala da mi smrt visi nad glavom, a to je bilo zapravo kao nekakv odlazak i prolaz, bilo je važno samo jedno: ne povrijediti sebe, druge i Boga. Strpljivo, vrlo, vrlo strpljivo čekati i moliti te nastojati biti osjetljiv i pristojan u ophođenju sa svakim živim bićem. Imala sam jako puno obaveza, a jako malo vremena. No, susretala sam ljude, potpuno luda i u bunilu, ali mi je savjest bila budna kao nikada prije ili poslije.
Potom, Bog moj mi dade život.
Sada mislim čemu služi moj život ako ne naviještam i ne svjedočim Isusa Krista, Gospodina? ‎
srijeda, ‎5. ‎travnja ‎2017.17:30:02

Popular posts