Special

Oliver

Tutti Frutti

Drago Diklić

Potraži me u predgrađu

Plima beskrajnih obala

Možda sam ti nekad bila i previše slatka,

simpatična i draga, nedovoljno uštogljena.

Svaki pogled na me lijep i riječca glatka,

dobra volja tvoja možda bila je utopljena

od neke dragosti i miline za moju poučjivost.

Uvijek tako sve u redu počinje i površno,

brzopleti planovi za dobrodošlu mučljivost

sve dok vrag se ne opusti i zanese zdušno.

Rekla sam ti, nisam ona, ljubavi je ime Bog;

to je Onaj koji vlada svime pa i nama,

znala sam da upravlja me sve do doma tvog

i da ravna narodima, vlada našim državama.

O svome ja životu ne znam odlučivati,

samo Bog je vlastan život uzeti i dati;

što me se ne tiče, ne moram sakrivati,

što je stvarno moje, samo Bog će znati.

Iz mene je često zborila gorčina,

ona se ne javlja iz čistoga mira

nego trpi, šuti, nailazi kao plima

i beskrajne obale u tišini dira.

Pitanje je samo dobrog ili boljeg sluha

kada neka duša prilazi i prati

mjesečinu, zvijezde ili doba gluha

prije nego što se k sebi vrati.

Uvijek potrebno je poginuti, pasti,

gurati se ili glasnije podviknuti

da se mogne nastaviti rasti,

da se mogne Bogu kliknuti.

I kakva bi to bila bez ljubavi iskrenost,

o tom izbjegavam čak i pomisliti.

Čemu naglašavati, ponavljati most

kao da je samo pjena što se kiti,

kao da svih riječi imamo premalo.

Pusti dječju maštu jer ne stiže daleko

već se vraća tamo gdje joj se je dalo,

vraća se po novo, drugačije mlijeko.

A za formu, za oblikovanje Bog se stara:

ako nije nešto poznato od prije,

sigurno ti ne treba ni reforma od žara

jer te žarom srca Bog tvoj bije.

16.01.2017. 22:47

Legengrad

Gluhima sam govorila ‘dobro jutro’,

najveća im bijeda vlastito preziranje

prema stazi koju već i Bog je utro,

prepreka im olako vezivanje

za sve sjajno pokraj puta,

za sve ono što navikoše odavno:

roditeljska stega mu je ljuta,

brat mu nije ništa slavno;

djevojka odgojena da šuti

i da porodom se bavi sasvim sama,

sinovi obvikli biti kruti,

a za djecu postojala samo mama

i to majka koja neprekidno služi,

još od mlijeka i od nježnih ruku

pa sve krivo što bi htjeli muži;

djeca postajala utjeha za muku,

a ne obaveza i zadatak životni,

posuđeni stvor na određeno vrijeme;

vez taj ‘mora’ biti doživotni,

vlasništvo što mora dati isto sjeme.

Žena nosi sve, a traži još sigurnost

tamo gdje je ugroza započela i traje.

Dijete odmah saznaje za tmurnost,

kažnjeno za sve što iskreno daje;

ne sluša ga nitko, vele ‘šuti, laži’

ako želiš muku svu prebroditi;

sve što čuješ nikome ne kaži

pa ćemo ti novo dijete roditi.

Gluhima sam govorila što sam znala,

od početka uvijek ostajaše nijemi

sve do dana onih kad sam život brala.

Tada vidjeh da i druga duša strahu stremi

i da nije razvila u sebi one riječi

po kojim se istina prepoznaje.

Vjerovati nešto uvijek život priječi

kad se okom samo trulež spoznaje.

Pitali me mnogi samo jedno:

“Odakle bi ti to mogla znati,

tko si ti što izgledaš mi bijedno,

zar ne čuješ da mi duša pati,

kako ti ovakva sve to znaš?

Kaznit će te sile tame

jer se stalno samo igraš,

stradat ćeš od sebe same”.

Pobjegoh od strašnih prijetnji,

od mene još vidiš samo sjenu

iako sam našla povjetarac ljetni;

nosim ga na dlanu kao oka zjenu.

15.01.2017.  05:17