Živi kaputi

Gledam kako se pričešćuje narod, gledam s velikim otajstvenim divljenjem u te ljude i pitam se tko su ovi kršćani, isti kao ja. Što nam je zajedničko i što nas veže. Poštovanje prema svetome. Od svakodnenih prolaznika postaju mi braća i sestre u poklonstvu, u nježnosti i pažnji kojima pristupaju blagovanju otajstva i svetosti. U očima im sjaj sreće i ozbiljnosti. To je kao ona istinska sreća i mir koji mene prožimaju.

Jedan po jedan, dostojanstveno pristupaju blagovanju zajedništva i jedinstva svih sa svetim Bogom našim, a djeca prilaze svečano znatiželjnih očiju prema činu svećenikovog blagoslova. Gledam ih sve dok molim Krista, Boga u meni i preda mnom, uživljena jako u dragocjene trenutke života vječnoga od kojega prestajem gladovati i žeđati, gubim nemir, napetost i užurbanost i, konačno, utažujem svoju stalnu, jaku žeđ za Bogom, za Istinom, žeđ i čežnju za Mudrošću strpljivosti i poniznosti.

“Kad mi dođoše riječi Tvoje, ja sam ih gutao: riječi Tvoje ushitiše i obradovaše srce moje. Jer sam se Tvojim zvao imenom, Gospodine, Bože nad vojskama (Jr 15,16)!”

Tako malen, kratak trenutak, a u njemu punina vremena, onog vremena kojega bilježimo svojim mjernim instrumentima, ali ne tako kratak odsječak vječnosti koju bilježi srce moje i nosi sa sobom u novi, drugačiji dan. To više nije onaj sivi svijet mrtvila u kojem su ljudi nalik stvarima i gdje su kaputi nalik ljudima. To je moj svijet divote zemaljske, plod Božjega stvaranja, svetost drveća i cvijeća, svetost boli i trpljenja u očima ljudi koji me znatiželjno gledaju jer sam drugačija, a ne znaju zašto. Gledam ih u oči s blagoslovom u srcu, s pjesmom na usnama i s molitvom u Bogu kojega sam blagovala te i oni tako priviruju u život vječni i možda ih opet susretnem uskoro, na sutrašnjem misnom slavlju gdje ćemo se zajedno čuditi Božjoj prisutnosti i kada se iznenadimo, to će biti obraćenje naše, to će biti porođenje na ono sveto, drugačije utjelovljenje Boga u nama i među nama, to će konačno biti stvarni Život. 18.01.2016. 10:54

Vidi članak o klišejima koji smetaju čuđenju

http://www.laudato.hr/Duhovnost/Zivljenje-svetosti/Liturgijska-godina-C/O-klisejima-koje-smetaju-u-cu%C4%91enju-(Iv-2,-1-12).aspx

Siromasi putuju u miru

Vrijeme nije novac, uzaludna fraza,

nego novac to je što ti život sav istroši.

Blaga svekolika nisu neka osnova i baza

nego to su samo izgovori otrcani, loši,

puste priče ratova i raznih sukobljavanja

od kojih ti prolazi previše trnaca

samo radi neuspjela ispoljavanja

životnosti kojoj nema krvnih zrnaca,

nema one hrabrosti, sve priproste,

niti smjerne spontanosti

kojom mnoge duše se pogoste

i bez mudre znanosti.

Kako uzaludno čekaš jedan časak kvalitete,

a za novac lako činiš svaku besmislicu!

Niti ne znaš kako tvoju misao pomete

neka sitna laž koja puni tvoju lisnicu.

Da li rad za novce donosi svježinu

ili nosi umor težak, depresivan?

Kad zaradiš neku veću količinu,

star si, mrtav; tražiš život divan,

još se čudiš borama, žutilu i bolestima!

Ne znaš da je rad za stvaranje,

svaka kovanica radno vrijeme ima,

a to vrijeme samo ti je zavaravanje.

To je napredak na putu prema smrti,

tamo ti se žuri, a poslije ćeš lako.

Zar ne vidiš da su bogataši škrti,

da je siromahu živo putovanje svako,

čak i tada kada nema na sebi odijelo,

kada ti prekopa tvoje odbačene stvari;

uvijek nađe tvoje otpatke za jelo,

a za svoje zdravlje uopće ne mari

nego uvijek blagoslivlja i donosi mir

iako ti smeta i kraj tebe prolazi.

Ti si njemu samo smiješan vjetropir

jer on, gladan, nikada u ratove ne odlazi.

17.01.2016. 22:02

Kad prestane bol

Bože moj, zaboravljam na sve,

posvećujem se Tvojoj volji,

rado Tebi služim.

Hvalim, štujem, slavim Te

da mi život bude bolji,

da Te više još zadužim

za još više Tvoje odanosti

jer već navikla sam tomu,

previše je duboke ljepote tu.

Kada duša tako dugo posti,

otporna je svakom slomu,

ispunjena sva je Tvojom ljubavlju.

Marijice, budi majkom emocija mojih;

Službenice, zavrijedi me kao sebe

i pokaži mojoj suzi put.

Koliko ti puta molitve nabrojih,

još me više primi da me nikada ne zebe

i pod svoj me stavi skut.

Stavi suze svoje tamo gdje mi duša vapi,

tamo gdje mi nikad nije stigla misao.

Daj da isplačemo skupa nove dane,

niti jedna kap da mi više ne ishlapi,

da se u toj kapi sjaji onaj smisao

zbog kojega svaka bol prestane.

13.01.2016. 00:21

Gozba ljubavi

Hvala Ti, Isuse moj, što sam i ovo doživjela da imam ponovo potomstvo svoje koje me je na neki način napustilo nekih davnih dana pa se sada vraća kao ruža rascvjetana iako u molitvama mojim sve je tako bilo kao sada. Hvala Ti na uslišanju po zagovoru velike majke Tvoje i naše, Djevice Marije.

Oprosti mi Isuse, moj Bože, što Ti se obraćam u ovom nezgodnom mamurnom stanju, znaš da sam morala do jutra ostati na slavlju, slušati najljepše komplimente ljudi prijatelja i rodbine i gledati kako nas sve udaraju emocije generacijske povezanosti. Staro i mlado, muško i žensko, sve je to slavilo i u sreći i prijateljstvu ludovalo. I Ti si znao doći na po koje slavlje, ali Tebe su slušali kako podučavaš. Pio si vina i gostio se pa rekao kako Te osuđuju što jedeš i piješ sa svakakvim ljudima i da su također osuđivali Ivana Krstitelja koji gotovo ništa nije jeo i nikada se nije opio od pića. Ljudima nikada nije pravo kada gledaju tuđe živote, ljudsko srce neprekidno osuđuje i sudi drugima.

Danas je čitanje o tome kako je majka Samuelova svoga sina izprosila od Tebe, kako je željela imati potomstvo i kako je dobila Samuela pa ga posvetila Tebi.

Prikazujem Ti potomstvo svoje da ga čuvaš i pratiš, pozoveš i obratiš ako sam ikada išta učinila dobra. Ako sam ikada pomislila da život nije pravedan, ako sam ikada što pretrpjela šutke, blagoslovi to sve i uzmi na dar za sve njih.

Uzmi od ljubavi moje koja se ne vidi, od mene koja sam rijetko emotivna da drugi vide. Uzmi sve moje suze, i one koje se nisu dale isplakati, uzmi moje brige i nastojanja i posveti za sve njih. Obrati nas, Isuse, i skrati svaku muku koju jedan čovjek ne može podnijeti. Daj nam zajedništva i prijateljstva, daj nam urednih emocija, daj nam malo suza radosnica kakve puštam ponekad na susretima s Tobom, suza ganuća pred Tvojom neizmjernom ljubavlju i dobrotom kakvu smo imali prilike vidjeti i čuti ovih dana. Pusti nas da se malo raznježimo, pusti nas da se u sreći sastajemo, pa i da radosno slavimo naše postojanje. U Tebe se, Gospodine, uzdam. 11.01.2016. 08:46

Zašto se Isus krstio

Bog ne može pogriješiti, Isus nije mogao učiniti nešto sebično, nije bio u iskušenju da se uzoholi ili da postane barem malo pohlepan za vlašću u svojim velikim mogućnostima, niti je mogao ikada bilo koju ljepoticu pogledati drugačije nego kao svoje ljubljeno dijete. Također ne može nikada biti zavidan ili srdit. Čak i kada rastjeruje trgovce pred Božjim hramom, Isus to radi nježno i pozitivno, s oštrim riječima istine. U tom Isusovom činu nije bilo nasilja nego odgovor na pasivno nasilje trgovaca nad Njim, nad Njegovim prebivalištem. Također nam Sveto pismo govori kako je Bog naš ljubomoran, ali to nije srdita i zavidna ljubomora nego bol zbog nevjere ljudi za koju ne postoji niti jedan jedini razlog.

Čovjek je, naprotiv, obdaren većom ili manjom sebičnošću, to jest brigom o sebi samome. Normalna i osnovna sebičnost je neophodna svakom pojedinom čovjeku za preživljavanje. U tu sebičnost uračunavamo i poriv za hranom, i poriv za održanjem vrste što su zapravo darovi Božji: glad je čovjeku prilika za traženje netjelesnih dobrobiti u svojoj dubokoj osobnosti i postojanju. Glad nas potiče na pripravljanje i nabavku hrane, na rad za sebe, a to je rad na svojem napretku. Glad, veća ili manja, uči čovjeka radu i stvaralaštvu, kreativnosti. Spolnost i potreba za drugim ljudskim bićem nas uči dobroti za drugoga i zajedništvu s drugim ljudima, dobrom odnosu i poštovanju prema sebi, drugom čovjeku i prema Stvoritelju. Sebičnost općenito uvijek u sebi nosi i potrebu za samopotvrđivanjem, potrebu za pohvalom drugih ljudi, potrebu za osnovnim dostojanstvom življenja.

Kada čovjek u sebičnim potrebama pretjera, postaje pohlepan i izbirljiv u jelu i piću; postaje nezadovoljan društvom oko sebe, onim drugim čovjekom prema kojemu se počinje ponašati bez poštovanja. Tko ne zna umjereno se hraniti, taj često ne vidi razliku između poštivanja partnera i obične sebične i pohlepne upotrebe partnera, taj pokušava iskoristiti partnera za svoje pretjerane prohtjeve. Taj nema osnovnoga poštovanja i temeljne ljubavi prema sebi i prema drugome pa nema niti ljudskoga dostojanstva i počinje tražiti potvrdu toga izgubljenog dostojanstva u obliku slave, stjecanja moći. Jednom riječju, pretjerana sebičnost izrasta u pohlepu, požudu i oholost.

Isus nije mogao učiniti ništa sebično, sve što je učinio i što čini, Isus čini za dobrobit čovjeka kojega ljubi kao sebe samoga. Trojstvenom Bogu nikada čovjek nije potreban ni za kakve ciljeve. Osobina Jednoga Boga je i ta osobina da Bog stvara sve iz ničega, stvara u Duhu Svetom i stvara Riječju svojom. Po slici svojoj stvori Bog ljudsko biće, po uzoru na sebe koji je stvarateljski, slobodan i prijateljski, koji stvori svu poosobljenu Mudrost kao prvo, po uzoru na sebe koji je nenadvladiv Razum i Um pa prema tome stvara i prema svojem mislilačkom obrascu, a rezultat i plod razumne misli jest govor i riječ.  Nije Isus postao čovjekom po uzoru na čovjeka nego je čovjek stvoren po namisli i riječi Boga Oca Stvoritelja  jer Isus je ta Riječ Boga koja je duhovna i zbog toga stvara vidljivo i nevidljivo.

Isus nije nikada morao pasti u grijeh da bi se solidarizirao s čovjekom do kraja. Padanje u grijehe je bezdan za čovjeka kojemu nema konca, a ne zna mu se točno niti početak jer je svaka, i najmanja kušnja toliko neznatna, a možda i profinjena da se ne može reći kada počinje i kako se svaka kušnja i grijeh može unaprijed spriječiti. Kada bi čovjek mogao izbjeći grijehe, bio bi Bog, a čovjek u svojoj biti stvorenja ne može to postati nikako. Bog stvara čovjeka samo zbog izobilja svoje ljubavi koja je stvaralačka. Zato čovjek i jest slobodan i stvaralački mislilac i zato svaki čovjek svoju slobodu mora učiti i naučiti pri čemu mu se razvija svijest do beskraja Božjega.

Jedino što je Bog mogao učiniti za dobrobit čovječanstva je bilo ono što je u Isusu poduzeo. Dao je čovjeku svoju Svetu Riječ kao svojega Sina Jedinca na oproštenje svih grijeha i grešaka kojih je posljedica smrt čovjeka, dao je oproštenje grijeha i otklonio sve kušnje i grijehe s čovjeka, a ostavio mu je slobodu izbora hoće li zatražiti oproštenje od Boga i kada.

 Zašto se onda Isus morao krstiti kad znamo da je krštenje oproštenje prvoga, istočnoga grijeha, a sam grijeha nije imao?

Jednostavno, krštenjem je Isus dovršio svoje utjelovljenje, rođenje i dolazak i silazak među ljude. Krštenjem je Isus došao do samoga srca svakog bivšeg, sadašnjeg i budućeg čovjeka da kad, tad prosvijetli svaku ljudsku dušu u koju se probio upravo poniznim uranjanjem u ono najgore u čovjeku, duboko u bezdan ljudskoga grijeha. Tek krštenjem Isusovim Bog završava svoje djelo i definitivno postaje čovjekom i to onakvim čovjekom kakav bi svatko morao biti.

Na Kalvariji će Isus ponijeti na svojim svetim leđima sve ljudske grijehe, samoga vraga koji nestade u vlastitoj grešnosti, odnosno smrti dok Isusa Otac naš nebeski uskrisi  kao Pravednika koji ne zna za grijeh pa prema tome ne zna niti za smrt onakvu kakvom je ljudi vide.

Isus nije mogao biti grešan, ali je kao Bog mogao ponijeti sve loše, sve grijehe i dati čovjeku sebe, a sebe je dao kad se utjelovio po Duhu Svetom i rodio od Marije Djevice i kada se krstio na rijeci Jordanu od jednog čovjeka pustinjaka Ivana Krstitelja.

Kad se čovjek odrekne grijeha, to jest pretjerane sebičnosti, preostaje mu odreći se i svoje osnovne sebičnosti postom, suzdržavanjem i molitvom Bogu. Tada postaje nesebičan, tada može ući u zajedništvo s Bogom koji ga očekuje jer je naučio dati sebe samoga drugome, a u tome mu pomaže krštenje. Bez Boga čovjek ne može postati zaista nesebičan i predati sebe drugome i kao što se Bog definitivno predao čovjeku krštenjem vodom od Ivana Krstitelja, tako Bog daje najveći dar čovjeku krsteći ga Duhom Svetim i ognjem svoje ljubavi kako bi čovjek postao sposoban biti nesebičan i i kako bi  mogao steći istinski spas od svojih grešaka i grijeha sebičnosti, kako bi od pohlepnog čovjeka postao stvaralac duhovni; kako bi od požudnoga stvorenja postao razuman i dobar partner; kako bi od grešnika postao dostojanstveno dijete, sin i partner Božji. 09.01.2016. 07:15

Svjetonazor

Lagano me dira noćni zrak po licu,

tiho sad se budim, zoru najavljujem

i čekam prvi zimski znak, onu pticu

koju prvu čujem i koja dojavljuje

da dolazi vrijeme potrage za hranom

jer će prvi posao biti mladi ptići

koji gladni su već s prvim danom

i kojima treba prvo sjeme stići.

Radujem se jutru u šalici crne kave,

vijesti sve su iste još od prošlog dana.

Već su dugo moje noći zdrave,

to je bio važan dio moga plana,

a sad radujem se novome početku,

zbog njega i nebo danas sniježi.

Bolje reći da se radujem svršetku

stare zime jer pristižu dani svježi,

dani mladi, dani ispunjeni nadom,

bilo kojom, čak i onom političkom

jer ću započeti opet s novim radom,

s novim ljudima i s novim svitkom

u kojemu redat će se prigovori

u slobodi mojoj, u slobodi silnoj

gdje i svaki drugi progovori

demokratski o slobodi umilnoj.

Moj je svjetonazor ptičje perspektive

i na meni najbolje se vidi

koliko je bilo povoljne aktive

da se svaka zvjerka malo stidi,

da se oni gore spuste malo sve do gnijezda

ako rano rane i ako su vrijedni

jer svi koji lete visom putem zvijezda

ne vole se naći gdje su bijedni

ili gdje su mali, gladni i smrznuti

kao mladi vrapci što se uvijek jave prvi

i kojima treba svatko malo spuznuti.

Oni raduju se najmanjemu, sitnoj mrvi

koja dovoljna je danu i lako se dopremi.

Od te hrane mlada ptica brzo jača,

ona kao prvi znak već proljeću stremi,

lako leti iznad smijeha, iznad plača.

Sad se sjetih mladih orlova i jastrebova,

kako li tek oni rastu prema klisovima.

Jedan vrabac ispod moga krova

znak je prvi zbivanja u visovima.

09.01.2016.  05:25

Vatreno krštenje

Još Ti želim govoriti. Od pregleda objektivnoga svijeta oko mene kojega subjektivno doživljavam, isto tako subjektivno gledam u Tebe, Isuse, koji si jedini objektivan. Duha si dao ljudima, svakome je oganj stigao na tjeme. Progovorili su subjektivno i ipak se u Tvojoj objektivnosti svi dobro razumjeli.

Smijem li reći da su ti plameni jezici s neba koji su se pokazali nad svakim pojedincem u narodu zapravo na neki način znak novoga rođenja u Tebi, to jest znak su rođenja naroda u cjelini i pojedinačno. Udahnuo si Duh svoj i dao novi život svima.

Kao što Gospodar nad vojskama stvori čovjeka udahnuvši mu svoj dah, dah slobodne volje i pada u grijeh, tako i Ti, Isuse dahnu s neba gdje sjediš s desne Ocu, pošalje Duha Svetoga, dobrog duha za svakog čovjeka, duha spasenja u kojemu se čovjek poželi krstiti.

Ti prilaziš kao jedina objektivna Osoba na svijetu, a prilaziš svakome u najvećoj intimi i u središtu ljudske osobnosti svakome posebno i u neki drugi čas. Prilaziš svakoga časa, ali Te ne čuje čovjek u svakom trenutku. Čovjek osobno i intimno doživi susret s Tobom kada Ti se otvori i tada kaže da si u tom času i k njemu došao. Tako čovjek Tebe doživljava subjektivno.

Svakome, kojega obratiš, prirediš nezaboravan doživljaj i daješ mu sposobnost pregleda čitave objektivne okoline jer si Ti tada sav u čovjeku i čovjek je sav u Tebi. I dalje ima slobodnu volju i pada u grijeh, ali ima načina upitati Te i zaprositi bilo što pa tako i oproštenje.

Tada kad si svima dao Duha, govorili su stranim jezicima i razumjeli se. Svi su slavili Boga.

Kada si apostolima svojim poslao Duha Svetoga bio je to rođendan Crkve Tvoje, kršćanske.

Dao si apostolima i sljedbenicima novu slobodu, slobodu ovisnosti o Tebi. A to je zaista ona istinska sloboda, dar vatreni koji pada kao blagoslov na tjeme, na čeoni režanj ljubljenoga čovjeka koji Te sluša i slijedi. Već prije su bili kršteni vodom, a sada ih krsti i rodi Duhom Svetim i ognjem ljubavi, ovisničke ljubavi i privrženosti Bogu i ljudima.

Život ljudski ovisi o dahu Božjem, a život vječni visi u Duhu Tvojem.

Zašto si se Ti želio krstiti kao pravi čovjek, vodom iz Rijeke gdje je Ivan Krstitelj krstio na obraćenje od grijeha, Ti koji si svet, to jest nisi u svojoj slobodi grešan kao čovjek? Želio si ispuniti sve što su proroci i Pisma o Tebi rekli, želio si ispuniti i nadopuniti Zakon Mojsijev, želio si uroniti u čovještvo jer si znao da si došao skinuti grijeh ljudski sa svakoga čovjeka. Prije Ivana Krstitelja nije postojalo krštenje vodom radi obraćenja ljudskih srdaca. Ivan se poslužio značajnom simbolikom pranja čovjeka od grijeha. A grijeh je uzeti plod sa stabla spoznaje dobra i zla.

To Tvoje krštenje izgledalo je bezazleno. Krstom Ti se je poslije bilo krstiti, Mukom i uzimanjem svih grijeha svijeta na sebe, smrću i pohodom podzemlja pa uskrsnućem Tvojim kao pravednika pred Ocem kojemu si uzašao na nebo.

I moje krštenje je bilo veliko obraćenje i ne bez muke, i dar Duha Tvojega.

Zašto bi bilo čije krštenje bilo manje vatreno nego što je bilo ono Tvoje na križu? Vatra krštenja Tvojega vatra je ovisnosti o ljubavi Tvojoj prema čovjeku, a za čovjeka je vatreno krštenje ljubav Tvoja koju mu nježno daruješ pomazanjem i u naintimnijem slobodnom središtvu svakoga od nas, ljudi, u duhu našem.

Kad si se dao krstiti na Rijeci, Tvoja vatra je dotakla samo Ivana Krstitelja koji Te polio vodom. Ivan je Krstitelj vidio Duha Svetoga u obliku goluba kako silazi na Tebe i time si Ti krstio samoga Krstitelja jer on Te je tada jedini prepoznao i u duhu svojemu vidio puno značenje Tvojega uranjanja u zemaljsku rijeku.  Posljednje što je Ivan Krstitelj učinio svojim sljedbenicima bilo je da im ukaže na Tebe: “Evo Jaganjca Božjega”. I krenuše sljedbenici Ivana Krstitelja za Tobom, krenuše i postadoše sveti apostoli Tvoji, Tvoja Crkva kojoj ćeš po uzašaću na nebo poslati Duha slobode ovisnosti o Tvojoj ljubavi i predanosti čovjeku. Taj Duh slobode ovisnosti o Tebi su nad ljudskim glavama oni ognjeni znakovi, oni plameni jezici i slavljenje Tebe, Boga na svim jezicima svijeta. 08.01.2016. 21:32