Friday, December 25, 2015

Bog tvoj kraljuje


Bog naš je velik.
Može si dopustiti da se međusobno kao braća i sestre, djeca Njegova, dogovaramo i prepiremo. Može si dopustiti sitne pakosti svoje djece koja nastoje biti “slobodna” u ranoj dobi kad su tek izišli iz pelena. To je normalno razdoblje u razvoju osobnosti. Svako dijete ima neko razdoblje pobune protiv roditelja, a Otac naš na nebesima je taj koji pedagoškom strpljivošću dopušta svoj svojoj djeci razdoblja pobune i mira, razdoblja istraživanja i posluha, razdoblja lucidnosti i grešaka.
I Bog se učini čovjekom, utjelovi se u Bezgrešnoj, rodi se kao dijete Isus i življaše pored druge djece, držeći ih svojom braćom i sestrama iako je On taj koji ih stvori. No, nije dovoljno Bogu našemu stvoriti predivnu prirodu i svemir, šarmantan biljni svijet, raznu zvjerad i zemaljsku klimu; stvoriti čovjeka pa i njime ravnati po svojim savršenim naumima. Ne, Bog u čovjeku stvara svojeg budućeg ravnopravnog partnera, zaista slobodnog i u svojim pobunama i u svojoj vjernosti. Otac naš na nebesima čini veliku razliku između svega stvorenog i čovjeka jer čovjeku daje priliku surađivati u svojem vlastitom stvaranju, daje mu mogućnost upravljanja svijetom, prirodom i samim sobom. E, to je taj pedagoški trenutak: upravljanje samim sobom. To ne može životinja, niti biljka, ne može niti stroj, a ne može niti klima.
Da bi jedno dobro Božje dijete naučilo upravljati samim sobom treba pomoć svojega Roditelja i Njegovo razumijevanje i strpljenje. Dobro Božje dijete rijetko se rađa, ono se mora i poslušnošću i svojim naporima u ostvarivanju svojih želja mukotrpno samoizgrađivati. Jedno dobro dijete mora trpjeti pakosti svojih braće i sestara koji katkad dolaze u razdoblja pobune protiv svega, protiv Roditelja, a time i protiv samih sebe. Ta, ratovi su nam samo znak i pokazatelj unutarnjih sukoba, sukoba između prihvaćanja i pobune.
Da li su roditelji odgovorni za prepirke svoje djece? Naravno da jesu, ali neće za svaku sitnicu ulaziti u te dječje razgovore jer tada djeca ne bi imala slobodu i priliku vježbati se životu, ljubiti brata i sestru te vježbati se strpljivosti, naučiti se razgovarati i dogovarati. Zato je Zakon Boga tako kratak, ima samo deset zapovijedi, smjernica za život; Isus čak za dobru i naprednu djecu sve zapovijedi svodi samo na jedno pravilo, a to je: ljubi.
Zna se da su dobra djeca ona kojima Bog dade lucidnost poštivanja i povjerenja, prvenstveno vlastitih roditelja pa od njih uče kako ljubiti i njih, i sebe, i sve druge.
No, teško je ljubiti pobunjenu braću i sestre, to može samo Roditelj Bog. Zato nam posla Sina svojega da se rodi u nama, da se krsti kao čovjek od Ivana na Rijeci te da u krštenju postane mi i da mi postanemo On. Dobrom djetetu i to je sinovstvo od Boga teško strpljivo podnašati, ali kada gleda u žrtvu Isusovu i kada ide za Njim, može se prilično uspješno probiti do zrelosti koja mu je potrebna da bi spoznao svoje partnerstvo s Isusom i vječni život.
Ona pobunjena djeca nemaju takve muke. Njima je lako se naljutiti i udariti, izbaciti iz sebe sukobe i prenijeti sukob na sve druge. To je najlakša stvar na svijetu. Poslije toga se problematično dijete malo opusti pa postane za kratko vrijeme kao i ono dobro dijete, predomisli se iako je unijelo sukob među ljude koji se više ne može samo tako lako smiriti ili popraviti. Pobunjeno dijete nema nikada namjeru priznati svoj unutarnji sukob pa nikada niti ne popravlja svoje greške. Nakon kraćeg vremena opuštenosti, njegov se sukob između poslušnosti i pobune opet pokazuje i opet se takav čovjek pokuša liječiti na drugima. Opet pojačava sukobe i donosi čak i ratove.
Budući da i najbolja Božja djeca nemaju savršenu Božju strpljivost, uvlače se i oni u te sukobe te ih nastoje smiriti. No, i to proizvodi nove sukobe i dovodi do većih ratova. Tako, da nemamo Oca našeg na nebesima, ne bi nas nikada niti bilo. Svijet i dalje opstaje, ima ljudi koji čine dobro i koji neprekidno Boga mole za pomoć i mir. Svim ljudima, pobunjenicima ne želim sretne blagdane, a svim ljudima dobre volje čestitam Božić. 25.12.2015. 02:22


Thursday, December 24, 2015

Moja godina


Na dan došaća Tvoga, dokle sam stigla,
što sam učinila za dobrobit svoju?
Od svoje se zlobe jedva pridigla,
od svih milosti, uzeh li koju?

Sumnja me prati godinu dana,
sumnja od pakla, tvrda i čelična,
lijepim riječima isplakana
i mojoj vjeri toliko slična;

more nježnih izraza, bujica zakletvi
i tiha promidžba licemjernih uzvika;
emotivna monotonija koja ne svijetli
već rezignirano zbori kraj Tvoga lika

kojega načini na sliku svoju.
Čemu se klanja i za što moli
kad nije vična iskrenom boju?
I mnogi novi koje duša boli,

obraćena djeca sa zrelošću patnje
i muke progonstva iz vlastita doma.
Uspomene slijepe i krize poratne;
sve me to dovodi na rubove sloma.

Da li je ova milost iskupljenje
posljednjeg dana predugog razdoblja;
da li to podižeš i one najljenje,
a kako ne mene sred mrva od zoblja?

Željela sam ostati pokraj Tebe, u štali,
ali Te ne nađoh pod mračnom slamom,
niti tamo gdje su kraljevi zastali.
Klanjaše se mnogi bogatstvu samom.

Još jedna samo je ostala prilika,
sakriti se tamo i sama ostati,
bez folklora, bez Tvoga lika,
nikada nikog u pomoć zvati.

Mekano bilo je sijeno i plodan post,
čak je i svijetlilo dobro u općem mraku.
Iz moga srca je niknula radost
što mi je otrla suzu svaku.

I sada evo Te, vidim Ti obrise, Ti si tu.
Kraj Tebe ležim i zaista Ti vjerujem
da si uz mene bio u tome smradu;
da si me čuvao da se ne otrujem.
24.12.2015.  09:02



Wednesday, December 23, 2015

Gostoprimstvo


Vruće, strašno vruće
moždane mi pali sreća, uzbuđenje
zbog prošlosti umiruće
koju presrelo je Proviđenje

pa mi udara u vrhove kapaka
ne bih li, da mognem, zaplakala.
Sva je sreća da mi vrijeme nema kraka
jer bih kao malo dijete skakala,

a tada ne bih uočila oprez
i svu silu obaveza koje svaka sreća uvijek traži,
mogla bih načiniti preveliki rez
jer je teško živima odrezati iz srca laži.

Puno je sveg lošeg bilo
kad mi dođe srce pred najnježnija vrata
gdje se Bog mi narodio.
Kako sada osvijestiti koji mrzi brata?

Podići ću moje siromahe,
podići ću beskućništvo silno,
bolesnike i tvrde orahe
da osluhnu Janje umilno,

da ih ne pregazi puna mjesečina
i da suoče se, bijedni, mrzitelju, sebičnjaku
koji nije svjestan svojih čina,
propovijeda rat i prorokuje tlaku

od koje bi opet harač pobirao.
Dosta je bilo, slijepi nasilniče,
siromah je skromna birao;
tebi magla, njemu svjetlo niče.

Dosta je bilo šutnje i žeđi za pravednošću,
preko svake mjere sljepilo je srca usaljena
koje gostilo se siromahovom samilošću,
a sad se još na njeg diže, uma razvaljena.

Dolazi Gospodin, Pravda naša,
treba se pokajati i postiti
da ti ne promakne što ti sve podnaša
jer te želi pogostiti.
23.12.2015. 20:57







Tuesday, December 22, 2015

Apel


Gledam noći, oči sklapam
kao sretna duša podno neba,
kao dah u tvoje misli kapam
da bi molitva mi bila kako treba;

da bi sjene mjesečine
zahvatile svaki znak
iz tvoje lijene tmine
kao sunca trak.

Svrati pogled na moj dan;
ako vidiš svjetlo, to sam ja,
to je moja kosa i moj dlan,
to je miris tamjana.

To su moje usne žedne,
to su misli kao barut suhe,
kao završetak ceste jedne,
kao jecaj ljubavnice gluhe

koja nalikuje tvome starom domu,
u kojoj se novi treptaj rađa
kao prašina u općem slomu,
kao neka nova, mala lađa

što zaprima samo tihu grupu
da bi isplovila nepoznatim smjerom,
koja nema niti malu klupu,
koja vesla žalom samo s vjerom,

samo s neviđenom nadom
što je osobina nerazumna djeteta
koje traži majku kradom,
puno stečenoga pijeteta

za sve lijepe, bogate i site.
Ona nema ni vjenčanicu,
samo stare redovničke rite,
samo jednu riječ, izabranicu

od svih drugih misli i citata.
Sjeti je se, ruke nudi
radi mira ili rata
i zbog onih sitih ljudi.

Samo s tobom mogu tako
izmoliti bilo koje milosti
jer za Boga treba srce jako,
treba kost od moje kosti.
22.12.2015. 02:07




Monday, December 21, 2015

Božićna pšenica


Kako reći “Ne” domoljubi znaju kad ih bilo tko želi staviti pod ucjenu. Ako netko misli da je politički mesija i da bez njega svijet ne može ići dalje, nije neki domoljub. Domoljubi su oni koji pokušavaju u svom mandatu učiniti domovinu boljom.
Svete krave nikada ne nastradaju jer su proglašene nedodirljivima, ali nikada niti ne prestaju zbog toga biti krave.
Najčešće se dogodi da nekoga tko oklijeva predugo zadesi čizma tuđinca. Postoje zvijeri u životinjskom svijetu koje traže u lovu i po neki lakši plijen. Domoljubi brzo prepoznaju opasnost i spašavaju domovinu na vrijeme. To se događa bez puno izborne galame, a lako se rješava munjevitim referendumima. Samo tada kada je veća opasnost od tuđinca nego opasnost u samoj domovini, domoljub može i odugovlačiti s nekom odlukom, može ponekad biti lukav, ali ne i prestati biti domoljub, to jest: ako je narod u pitanju, za narodno dobro može vladar upotrijebiti sve svoje snage, a to je i diplomacija, i lukavost.
Nije problem prepoznati tuđinca osvajača.
Mnogi pametnjakovići i legendarni knezovi Borne s istoka i zapada, sa sjevera i juga domovine također su oni koji misle da su nedodirljivi pa se unutarnjem neprijatelju ne suprotstavljaju nego trguju s njim i traže autonomiju ili barem neki dio kolača, a najčešće i jedno i drugo. Tada tuđinci postaju sve lakomiji iako im nije do osvajanja.
Domovina koja ima dobre veze s tuđincima, ima u njima i saveznike. Ako domovina ima unutarnje neprijatelje, ima i više saveznika tuđinaca pa tako postaje samo poligon za međusobne apetite tuđinaca koji su u isto vrijeme međusobno neprijatelji.
Od istinskog domoljuba nikada nećete čuti onu “Zajedno smo jači” nego samo “Zajedno za...” jer je bit u tome zajedništvu. Zajedništvo se ne može nametnuti. Ako tko nije u stanju živjeti sam sa sobom, srlja u naručje tuđinca, srlja kao naivac u ralje većih i manjih zvjeradi. Traži li netko malen u maloj zemlji autonomiju, taj zapravo nije zadovoljan jer nema zajedništva, a to znači da je nešto unutar zemlje trulo. Kako je smiješno u domovini imati toliko juda i tumačiti svojima kako domovina postaje sve bolja i jača. Taj koji tako govori nije domoljub. Nije niti juda. Takav je poslanik tuđinca ili tuđinac.
Zanimljivo je primijetiti kako postoje domoljubi koji čvrsto drže narod u zajedništvu, poduzimaju brze i učinkovite akcije za dobro svih, a rijetko se pojavljuju na vladajućim položajima.
I dok se igrokaz odvija među bogatima, to jest dok se goste i obijesno razbacuju svojim vlastitim imanjem, nabacuju se čak i hranom, gađaju se u hotelima kolačima i tortama, ne vide da publike i auditorija uopće nemaju jer nitko ne postoji tko bi im pljeskao. Narod pokupi mrvice od kolača kako bi nadoknadio nedostatak kruha u životu i čeka Božić.
Zašto onda razgovarati o tim obijesnim bogatašima kad ih nitko ne šljivi?
I to je samo plan tuđinca: osvajanje domovine pomoću medija koji su postali mediji samo zato da bi odražavali mišljenje što većeg broja ljudi u narodu. No, narodu mediji ne pomažu u gladi i siromaštvu. Ne možete se zasititi i živjeti od papirića od kojih su načinjeni glasački listići ili knjige i novine. Ne možete se zasititi od mnoštva dokumenata koji se potpisuju.
No, budući da nam je tuđinac u njedrima, može se reći da je domovina pod prvim stupnjem pripravnosti. Rat se ne može proglasiti iako vlada ratno stanje.
A u ljubavi i ratu, vele, sva su sredstva dopuštena. Samo što u ljubavi znamo da nisu sva sredstva na našu korisnu izgradnju dok u ratu zapravo rušimo ono što ne valja. 21.12.2015. 07:36



Zimski suncostaj


Zatrovana večer, ali jutro kao spasenje
dolazi u potragama za svježinom.
Prije svega, mir što donosi ga bdijenje
koji dolazi i pada svom svojom težinom.

Sad se čine ponajbolje odluke,
noć je prošla, evo je na izmaku.
Ali jao, magla iza svake okuke
čeka opet na svakome koraku.

I prije nego saznam da li sam u zimi,
moram nadati se i skorome proljeću.
Ili možda sam u pokvarenoj klimi,
možda neću nikad više doživjeti sreću.

Neka, neka, noć je zasigurno iza mene.
Ova magla šteti samo mladim guskama.
Pa i one gaču kao da su omamljene
samo da izmaknu mojim blagim pljuskama.

Radujte se, guske moje, dolazi vam život novi
jer sam siromah bez godišnjeg dodatka.
Nitko više vas ne čuva, nitko vas ne lovi;
ovo sve što prijeti, to je samo patka.
21.12.2015. 06:01


Sunday, December 20, 2015

Svijet od riječi


Rekoše da svijet propada
i da nije vrijedan jednog metka.
I da zasjala je nova nada,
novi dokaz prošlog petka.

Opet reći će da nije bilo tako
kako pamti srce moje, kažu, nevaljalo.
Prevarit će sebe lako,
ali uvijek ostaje tu što se sve navaljalo.

Naivna sam po izgledu svome
i na prvi dojam, a i nešto malo kasnije.
Ta naivnost je u srcu mome
po kojemu vidim bistrije i jasnije

jer naivnost ovom svijetu se isplati
kada izbjegavam sve da me svi ne kinje.
Jedan drugog neprekidno mlati,
a ja samo ne bacam si bisere pred svinje.

Najveća im bila mudrost kad su rekli “Zbogom, dome”
one davne godine pa i ove sada
kad si trula od papira koplja lome.
Aleluja, ipak bit će svijet propada.
20.12.2015. 20:01


Popular posts