Bog naš je velik.
Može si dopustiti da se međusobno kao braća i sestre, djeca Njegova, dogovaramo i prepiremo. Može si dopustiti sitne pakosti svoje djece koja nastoje biti “slobodna” u ranoj dobi kad su tek izišli iz pelena. To je normalno razdoblje u razvoju osobnosti. Svako dijete ima neko razdoblje pobune protiv roditelja, a Otac naš na nebesima je taj koji pedagoškom strpljivošću dopušta svoj svojoj djeci razdoblja pobune i mira, razdoblja istraživanja i posluha, razdoblja lucidnosti i grešaka.
I Bog se učini čovjekom, utjelovi se u Bezgrešnoj, rodi se kao dijete Isus i življaše pored druge djece, držeći ih svojom braćom i sestrama iako je On taj koji ih stvori. No, nije dovoljno Bogu našemu stvoriti predivnu prirodu i svemir, šarmantan biljni svijet, raznu zvjerad i zemaljsku klimu; stvoriti čovjeka pa i njime ravnati po svojim savršenim naumima. Ne, Bog u čovjeku stvara svojeg budućeg ravnopravnog partnera, zaista slobodnog i u svojim pobunama i u svojoj vjernosti. Otac naš na nebesima čini veliku razliku između svega stvorenog i čovjeka jer čovjeku daje priliku surađivati u svojem vlastitom stvaranju, daje mu mogućnost upravljanja svijetom, prirodom i samim sobom. E, to je taj pedagoški trenutak: upravljanje samim sobom. To ne može životinja, niti biljka, ne može niti stroj, a ne može niti klima.
Da bi jedno dobro Božje dijete naučilo upravljati samim sobom treba pomoć svojega Roditelja i Njegovo razumijevanje i strpljenje. Dobro Božje dijete rijetko se rađa, ono se mora i poslušnošću i svojim naporima u ostvarivanju svojih želja mukotrpno samoizgrađivati. Jedno dobro dijete mora trpjeti pakosti svojih braće i sestara koji katkad dolaze u razdoblja pobune protiv svega, protiv Roditelja, a time i protiv samih sebe. Ta, ratovi su nam samo znak i pokazatelj unutarnjih sukoba, sukoba između prihvaćanja i pobune.
Da li su roditelji odgovorni za prepirke svoje djece? Naravno da jesu, ali neće za svaku sitnicu ulaziti u te dječje razgovore jer tada djeca ne bi imala slobodu i priliku vježbati se životu, ljubiti brata i sestru te vježbati se strpljivosti, naučiti se razgovarati i dogovarati. Zato je Zakon Boga tako kratak, ima samo deset zapovijedi, smjernica za život; Isus čak za dobru i naprednu djecu sve zapovijedi svodi samo na jedno pravilo, a to je: ljubi.
Zna se da su dobra djeca ona kojima Bog dade lucidnost poštivanja i povjerenja, prvenstveno vlastitih roditelja pa od njih uče kako ljubiti i njih, i sebe, i sve druge.
No, teško je ljubiti pobunjenu braću i sestre, to može samo Roditelj Bog. Zato nam posla Sina svojega da se rodi u nama, da se krsti kao čovjek od Ivana na Rijeci te da u krštenju postane mi i da mi postanemo On. Dobrom djetetu i to je sinovstvo od Boga teško strpljivo podnašati, ali kada gleda u žrtvu Isusovu i kada ide za Njim, može se prilično uspješno probiti do zrelosti koja mu je potrebna da bi spoznao svoje partnerstvo s Isusom i vječni život.
Ona pobunjena djeca nemaju takve muke. Njima je lako se naljutiti i udariti, izbaciti iz sebe sukobe i prenijeti sukob na sve druge. To je najlakša stvar na svijetu. Poslije toga se problematično dijete malo opusti pa postane za kratko vrijeme kao i ono dobro dijete, predomisli se iako je unijelo sukob među ljude koji se više ne može samo tako lako smiriti ili popraviti. Pobunjeno dijete nema nikada namjeru priznati svoj unutarnji sukob pa nikada niti ne popravlja svoje greške. Nakon kraćeg vremena opuštenosti, njegov se sukob između poslušnosti i pobune opet pokazuje i opet se takav čovjek pokuša liječiti na drugima. Opet pojačava sukobe i donosi čak i ratove.
Budući da i najbolja Božja djeca nemaju savršenu Božju strpljivost, uvlače se i oni u te sukobe te ih nastoje smiriti. No, i to proizvodi nove sukobe i dovodi do većih ratova. Tako, da nemamo Oca našeg na nebesima, ne bi nas nikada niti bilo. Svijet i dalje opstaje, ima ljudi koji čine dobro i koji neprekidno Boga mole za pomoć i mir. Svim ljudima, pobunjenicima ne želim sretne blagdane, a svim ljudima dobre volje čestitam Božić. 25.12.2015. 02:22
