Danas je dan majke Tereze, izbjeglice dolaze iz Sirije, a meni su prsti požutjeli malo od duhana u rizlama.
Trogodišnji mandat donio je jednu naglašeno važnu komponentu u moj život i nameće mi tu temu sve češće na raspravu. To je disciplina.
No, duh se ne podlaže, naravno. Stoga držim vježbanje discipline jako dobrim i čvrstim, postojanim okvirom za moj duhovni život. Pušim, malo previše pušim. Želim smanjiti jer znam da sam previše zarobljena da bih mogla potpuno prestati, ovisna sam i to psihički ovisna o duhanu i crnoj kavi, a kava mi je k tome još i neophodna jer patim od niskog pritiska u organizmu.
Umro mi je prijatelj i otac djeteta pa se ne mogu za sada od njega odvojiti, mislim često o nama.
Majku Terezu spominjem jer mi je u posljednjih šest mjeseci dala utočište dok sam ja vegetirala i tko zna hoću li to morati činiti i dalje. Moram otići pregledati vid, a onda nemam za prehranu...ili možda ipak uspijem to nekako riješiti.
Sreća su i blaženstvo neopisivi od jednog zalogaja željene hrane i pića koje dobiješ točno na vrijeme. No, što se umora tiče, još lakše se iscrpim ni od čega i nedostaju mi vitamini pa nekako imam dojam da neću na taj način biti korisna iako “žuti žutuju mnogi dok crveni putuju”. Također se uskoro i premještam iz bolnice na opću praksu gdje će mi davati injekciju, a za koju godinu bih se morala i skinuti s lijeka.
Kredit me opterećuje i vrlo je žilav i dugotrajan. Ne znam hoću li ga dostići samostalno otplatiti. To je jedno ugodno teško stanje i daje mi sigurnost, ali me ne može sačuvati od moje oholosti jer sam u poetskim stremljenjima presretna s onim što mi je Djevica Marija isprosila, a to je veliki uspjeh po mom skromnom mišljenju.
Zbir poetski kojega sam nazvla “Terarij” iz 2014.-te godine mi izgleda savršena artikulacija intimnoga stanja moje ili bilo koje neke duše u povijesno-geografskom zadanom položaju. Kako ljubim jako dokumentaristiku, jako sam i sretna što mi je poezija savršeni dokument. Poslije toga postoji i poetski zbir vjerske tematike i moliteljske, a naziv mu je “Zvoništa” dok odmah do njega stoji i ljubavna poezija koja je posvećena Svjedoku, to su “Nijeme ptice”. Preostalo je još svjetovnih poetskih izražaja. Optimistični će vjerojatno ući u zbirku “Rosa”, a oni najteži i depresivni te grubi i slični stihovi ulaze u zbirku “Krletka”.
Ovdje si moram zabilježiti da su mi mnogi podatci na blogu falsenot.blogspot.com koji se ugasio, a ostali blogovi još nekako su dostupni. To je ugašeni wordsaver.wordpress.com i novi koji se zove madmimirose.wordpress.com i postoji za sada onaj koji se zove mojim imenom i prezimenom, također na blogspot.com.
Imam teške trenutke, ali nisu psihotični, u svezi s prijateljem koji je umro od posljedica leukemije i strah od neposrednih susreta s potencijalnim agresorima i teroristima iako sam na njihovoj strani. Znam da zvuči grešno i morbidno, ali reakcija južnoga svijeta na dugotrajan pritisak sa sjevera i zapada uopće me ne postavlja u dvojbu. Ljuta sam na bijelce koji su si već odavno uzeli pravo igrati se dežurnih svjetskih policajaca, a odgovornost za nerede u svijetu pripisuju onima koje su zapravo omalovažavali i maltretirali, pogotovo u medijima, a manje neposredno i fizički. Medijima su okupirali Južni kontinent dugi niz godina, a sada, kad je Južni kontinent naučio od Sjevera i Zapada pa i Istoka sve najgore (rasizam, mržnju, licemjerje, netrpeljivost vjersku) pa tako i moć medijsku, prebacuju odgovornost za sukobe na sve druge. Svi su krivi, svi su teroristi, samo propadajuća bijela rasa nema grižnju savjesti. Bumerang se ipak neumoljivo i sasvim izvjesno vraća.
Stjecajem okolnosti susrela sam na jednom ugodnom ručku, u velikom društvu, jednog postarijeg čovjeka islamske vjeroispovijesti. Nisam znala niti tko je, niti što je. Recitirao je razne ljubavne i domoljubne stihove, molili smo prije jela, zabavljali se u društvu i vrlo malo razgovarali. No, kad je došao trenutak rastanka, na odlasku smo se zapripovijedali i to jako pametno i lijepo pa je taj čovjek na odlasku više progovorio o široj tematici. Dobro sam ga razumjela u Gospodinu i među nama je rasla simpatija. Na kraju je podigao ruke prema nebu i zazvao zahvalno Alaha. Blagoslovila sam ga, sretna zbog ugodno i korisno provedenog popodneva koje mi je inače moralo propasti i razočarati me, ali eto, Gospodin mi je dao tog čovjeka kao osvježenje. Bilo je to ugodno druženje. Neću ga zaboraviti, a i pjesme su mu duhovite.
Povremeno se viđam sa starcima. I ja sam starica. Oh, ovo mi je spontano izlejelo, baš mi je drago da si mi dao riječ, Isuse moj. Hvala ti na toj pohvali koja mi puno znači.
O Svjedoku promišljam, ali kad uvečer molim, više mislim na prošlost s onim prijateljem o kojem sam uvijek imala dobro mišljenje, bio je za mene prava legenda.
Dobit ću unučicu, daj, Bože. Neka nas blagoslovi Gospodin i neka nas čuva, licem svojim obasja, milostiv nam bude i neka nam donese mir.
05.09.2015. 13:33
