Saturday, September 5, 2015

Na kraju mandata

Danas je dan majke Tereze, izbjeglice dolaze iz Sirije, a meni su prsti požutjeli malo od duhana u rizlama.
Trogodišnji mandat donio je jednu naglašeno važnu komponentu u moj život i nameće mi tu temu sve češće na raspravu. To je disciplina.
No, duh se ne podlaže, naravno. Stoga držim vježbanje discipline jako dobrim i čvrstim, postojanim okvirom za moj duhovni život. Pušim, malo previše pušim. Želim smanjiti jer znam da sam previše zarobljena da bih mogla potpuno prestati, ovisna sam i to psihički ovisna o duhanu i crnoj kavi, a kava mi je k tome još i neophodna jer patim od niskog pritiska u organizmu.
Umro mi je prijatelj i otac djeteta pa se ne mogu za sada od njega odvojiti, mislim često o nama.
Majku Terezu spominjem jer mi je u posljednjih šest mjeseci dala utočište dok sam ja vegetirala i tko zna hoću li to morati činiti i dalje. Moram otići pregledati vid, a onda nemam za prehranu...ili možda ipak uspijem to nekako riješiti.

Sreća su i blaženstvo neopisivi od jednog zalogaja željene hrane i pića koje dobiješ točno na vrijeme. No, što se umora tiče, još lakše se iscrpim ni od čega i nedostaju mi vitamini pa nekako imam dojam da neću na taj način biti korisna iako “žuti žutuju mnogi dok crveni putuju”. Također se uskoro i premještam iz bolnice na opću praksu gdje će mi davati injekciju, a za koju godinu bih se morala i skinuti s lijeka.

Kredit me opterećuje i vrlo je žilav i dugotrajan. Ne znam hoću li ga dostići samostalno otplatiti. To je jedno ugodno teško stanje i daje mi sigurnost, ali me ne može sačuvati od moje oholosti jer sam u poetskim stremljenjima presretna s onim što mi je Djevica Marija isprosila, a to je veliki uspjeh po mom skromnom mišljenju.
Zbir poetski kojega sam nazvla “Terarij” iz 2014.-te godine mi izgleda savršena artikulacija intimnoga stanja moje ili bilo koje neke duše u povijesno-geografskom zadanom položaju. Kako ljubim jako dokumentaristiku, jako sam i sretna što mi je poezija savršeni dokument. Poslije toga postoji i poetski zbir vjerske tematike i moliteljske, a naziv mu je “Zvoništa” dok odmah do njega stoji i ljubavna poezija koja je posvećena Svjedoku, to su “Nijeme ptice”. Preostalo je još svjetovnih poetskih izražaja. Optimistični će vjerojatno ući u zbirku “Rosa”, a  oni najteži i depresivni te grubi i slični stihovi ulaze u zbirku “Krletka”.
Ovdje si moram zabilježiti da su mi mnogi podatci na blogu falsenot.blogspot.com koji se ugasio, a ostali blogovi još nekako su dostupni. To je ugašeni wordsaver.wordpress.com i novi koji se zove madmimirose.wordpress.com i postoji za sada onaj koji se zove mojim imenom i prezimenom, također na blogspot.com.

 Stare ne moram pripovijetke i roman ponovo spominjati. Ili moram, moram reći da mi je zbirka novela “Buds of Age” kriminalno nerazumljiva, ali je dokument. Moram reći da su pripovijetke za sačuvati dobre.

Imam teške trenutke, ali nisu psihotični, u svezi s prijateljem koji je umro od posljedica leukemije i strah od neposrednih susreta s potencijalnim agresorima i teroristima iako sam na njihovoj strani. Znam da zvuči grešno i morbidno, ali  reakcija južnoga svijeta na dugotrajan pritisak sa sjevera i zapada uopće me ne postavlja u dvojbu. Ljuta sam na bijelce koji su si već odavno uzeli pravo igrati se dežurnih svjetskih policajaca, a odgovornost za nerede u svijetu pripisuju onima koje su zapravo omalovažavali i maltretirali, pogotovo u medijima, a manje neposredno i fizički. Medijima su okupirali Južni kontinent dugi niz godina, a sada, kad je Južni kontinent naučio od Sjevera i Zapada pa i Istoka sve najgore (rasizam, mržnju, licemjerje, netrpeljivost vjersku) pa tako i moć medijsku, prebacuju odgovornost za sukobe na sve druge. Svi su krivi, svi su teroristi, samo propadajuća bijela rasa nema grižnju savjesti. Bumerang se ipak neumoljivo i sasvim izvjesno vraća.
Stjecajem okolnosti susrela sam na jednom ugodnom ručku, u velikom društvu, jednog postarijeg čovjeka islamske vjeroispovijesti. Nisam znala niti tko je, niti što je. Recitirao je razne ljubavne i domoljubne stihove, molili smo prije jela, zabavljali se u društvu i vrlo malo razgovarali. No, kad je došao trenutak rastanka, na odlasku smo se zapripovijedali i to jako pametno i lijepo pa je taj čovjek na odlasku više progovorio o široj tematici. Dobro sam ga razumjela u Gospodinu i među nama je rasla simpatija. Na kraju je podigao ruke prema nebu i zazvao zahvalno Alaha. Blagoslovila sam ga, sretna zbog ugodno i korisno provedenog popodneva koje mi je inače moralo propasti i razočarati me, ali eto, Gospodin mi je dao tog čovjeka kao osvježenje. Bilo je to ugodno druženje. Neću ga zaboraviti, a i pjesme su mu duhovite.

Povremeno se viđam sa starcima. I ja sam starica. Oh, ovo mi je spontano izlejelo, baš mi je drago da si mi dao riječ, Isuse moj. Hvala ti na toj pohvali koja mi puno znači.

O Svjedoku promišljam, ali kad uvečer molim, više mislim na prošlost s onim prijateljem o kojem sam uvijek imala dobro mišljenje, bio je za mene prava legenda.

Dobit ću unučicu, daj, Bože. Neka nas blagoslovi Gospodin i neka nas čuva, licem svojim obasja, milostiv nam bude i neka nam donese mir.
05.09.2015. 13:33


Friday, September 4, 2015

Škola ljubavi


Škola ljubavi

Zašto te slušam, samo Nebo zna...
jer želim znati kako se ljubav pruža,
jer mi je tvoj Bog i otac i majka,
jer tako cvate jedina mirisna ruža,

ona najljepša, najveća i pravi je dar.
Velika je mudrost u poslušnosti,
mudrost Božja i posluh prvi su par
i čvrsta jamčevina sretne budućnosti.

Tvrd je tvoj govor i kruta ti pravila
i tko bi priznao da vode u nevidljivo,
da ih je ruka Neba čovjeku postavila
koji ne zna o duhu i ljubi tako stidljivo.

I što više te slušam i pozorno slijedim,
to bolje znam iz svoje duše iskopati
osjećaj i uslužnost zbog kojih vrijedim,
lakše ih umijem drugim dušama dati.

Ljubav izlazi iz tvoje vjerske katedre,
sama ljubav i blagodat čiste savjesti
iz kojih se uvijek razum i mir iznjedre,
stvara se put ka srcima i široj svijesti.
04.09.2015. 05:05


Thursday, September 3, 2015

Terrarium: Dah u plamenu



Noćni krik šušti kao spora kiša na mom oknu,
svijeća vrišti, sve me k tebi zove.
Odanosti kraja nema jer mi duša k tebi skoknu,
tamo vidim uredno posložene pokrove.

Sanjam širom otvorenih očiju i umišljam si uskrsnuće
svega onoga što si meni ostavio i sve moje drhtavice.
Nema neispunjene čežnje, stižu k meni usne vruće
koje moga Boga mole, one znane usne ozdravice.

Ova slutnja već odavno nije neko blebetanje,
znam da voliš, znam da moliš, ne zaboravljaš.
Čak i tada kada čujem mrtvih krila klepetanje,
znam da nikako me ne zapostavljaš.

Ispod okna plamen seže u visine,
sastaje se s kapima kiše
pa kroz staklo meni pomisao sine
da ti moram pričati još tiše

jer se kiša više uopće ni ne čuje.
To na mene pada tvojih misli sjeme.
Samo tihi plamen svijeće odjekuje,
na meni se je zaustavilo vrijeme.
20.04.2014. 23:08


Terrarium: Igra marama



Sutra rano izjutra dolazim na onaj skup
razna bilja i još šarolikijih bumbara i osa,
gdje će prvo sunce obasjati veseli kup
rosna lišća, trave na koju ću stati bosa.

Igrat ćemo vedre igre crne vještice i fantova,
prva ljubav među nama potajno će slaviti,
mlade pčele, mravi spremat će im svatova
a mirisni će povjetarac kose im poplaviti.

Ljetno doba traje, neće biti automobila
koji bi ometali nam smogovitim parama
skup na kojem uvijek dežurna sam bila,
vidjela i slavnu igru sakrivenih marama,

to je ono kada čuvaš svoje sve imanje
dok te netko drugi pokušava srušiti.
Moraš dobro znati udaraca primanje,
a ne smiješ se rukom na travu stuštiti.

Ja sam ona koja u toj igri uvijek gubi
jer ni svoje marame ne čuvam jako
nego samo pazim da ne kleknem bubi
koja oko mene zuji kao pero lako.

Majke potom zvat će nas na zajutrak,
miris fina hljeba, sokove s vitaminima
ponijet ćemo kao sreće sjajni trak
dok svi drugi prate filmove u kinima.

Zatim dolazi na red sunčanje s lutkama,
tajni sastanci oko rijetka žbunja
koje lakše nalazimo kada padne tama
i kad hruštevi navale kao munja.

Kasno uvečer još pričaju se vicevi masni,
nitko ne zna da je ljubav našla svoj dom
koji vjerno čuva kao plijen svoj slasni.
Ja sam samo promatrač u društvu tom

jer kod mene ima polica za kišne dane
koja prepuna je tajnih uputa i savjeta,
čak i o tome kako zoru čekati da svane
i kako izdržati kušnje svoga zavjeta.
26.06.2014. 08:21


Terrarium: Kapetan



Propuštam zalaske sunca iza krovova od crijepa,
iza svih raznolikih antena i pored nekih tornjeva.
Neke ptice male i gmazovi nikada ne žeđaju okrijepa
jer im uvijek podneblje dostavi dovoljno ognjeva

kada razdoblja nastupe mokra snijega i zime ciče,
to su ona rijetka jutra u kojima se jača javlja glad.
Klima uvijek popušta im slabostima što ne kriče;
uvijek, u sva doba jutrima se javlja neki vrabac mlad.

Kada naiđu proljetne promjene, prije svih sparina,
prirodna mi staništa prepuštaju neke svoje odaje.
Moram napomenuti da su mi na istoku od oborina
već pristigle te odaje nadomak svitanju što traje.

Nemam kome heklati ili štrikati pa osluškujem
tkanje paukova, lov na muhe, to je plemenitije.
Još sam diletant, tek od ploda kisela okušujem
uzaludnu čežnju od truleži  prerane, vremenitije.

Što je veći muk u kotlini, to se više razaznaje očaj
kojim ptić na lišću i grančicama izigrava kapetana.
Lako dogodi se zborno pjevanje i koncertni ugođaj,
profesionalcima se omakne simfonija zapretana.

Eto tako, oprezno i ljubazno kucam na strujanje
iz kotlinskih odaja u kojima sam pomalo udomaćena.
Slično kao mladog ptića zanese me mirisno bujanje
povjetarca na krošnjama kojime je simfonija popraćena.

Vrapčje odaje prodiru i s izlascima sunca na istoku;
ipak tamo bolje upoznajem moje nasilne buntovnike
jer mi oni sami kričima prate svaku pojedinu stopu
kad već svijeća umorne mi gasi ove sanovnike.

Tada se ja budim u vrtu pod užeglim crijepovima,
točno tada kada ovo isto sunce oko tebe zalazi
pa pod oknom uskrsava širina bijela na epovima.
Vrabac me budi jer si poznanika nalazi.

Sigurno mu vidik pada na sitne latice bez paučine,
sigurno ga vodi poriv istraživanja i drskošću kapetana
vjerojatno pronalazi miris vrta negdje iza moje zaušine.
Možda njega priječi samo moja kosa raspletana.
22.05.2014.  10:36


Terrarium: Prsten



Da li letjela si mojim oblacima,
da li ti si ona ptica krhka
koja sitila se okrajcima
što su kao slatka vuna prhka?

-Pokraj tvoga neba plava
dobila sam meka krila
s kojih ti se oblak presijava
po kojemu sam jedrila

sve dok sjena mrka
ne potamni odozgora
moga duha trpka
pa poletje smjerom gora.

-Gledao sam svoje carstvo,
lovio sam slatke mliječi
i promatrao potajstvo
kojim vrabac meni priječi

da odletim mu iz iz vidokruga
kako bih ga dohvatio
i prebacio do mirna luga.
Let me tvoj odvratio.

-Prekrasni su ti vidici,
ali nosiš prsten sjajni
koji niti jednoj ptici
nije simbol potajni.

-Moj je prsten tebi dao krila
da ti mogneš gorom stići,
inače bi moja sjena skrila
dio puta kojim moraš ići.
10.05.2014. 16:01


Terrarium: Krizanteme



Rekli su mi da si ti, znala sam da ćeš se pojaviti,
da ću plodove okusiti slatke od moje matere.
Sinovstvo mi od tebe čvrsto postaje plijen poglaviti;
meku svoju svilenkastu kožu derem.

Tko bi rekao da je koža tako čvrsta, meka, tako debela.
Daleko je meni do nutrine moga puta prijeći;
lakše preko zida preletjeti, preko trnja razna, stara i uvela.
Križam se uglavnom kada nemam kamo pobjeći.

Tada me ponesu vjetroviti vali, opuštam se bar na kratko
pa zaboravljam sve, baš sve drugo, mrtvo, izgubljeno
kao neki leptir, kao vrabac mali, kad preleti zrnje slatko
da bi dostigao preko zida ono tragovlje ljubljeno.

Zvonici stoje, zvona ne trebaju, samo u visinama označuju
gabarite određenih raznih pogleda na puteve druge neke, nove.
Lijepo li je pogledati pa se zaletjeti dolje gdje se dobacuju
mrvice i lišće, pelud, trulo voće i promatraju se supernove.

Ponekad se i s vrhunaca spuštam kako bih u molitvi prenoćila
ili danju sakrila se lešinara sunca. Još si uvijek odijevam i tamu
oko svjetlucavih zjena kojima se vodim da bih slađi sanak svila,
da bih vijencem ja na Križu pozdravila svoju svijetlu mamu.

Ponornice postadoše rijeka bistra, padajuća, koja nosi samo biser
od svjetla presijavajući, ipak mutne boje pod rumenilom zapada.
Usred stijena nosi meni planove i karte, opise terena i tanke obrise
uskih ulaza i prolaza u dubine, ondje duga gdje se stvara i nada.

Tijelo Kristovo mi svoju povijest pripovijeda i moju budućnost,
sjaj veliki iz očnih duplji tada kreće k Duhu Svetom: ti na križu
vodiš mene, a ja moram ići svijetom, makar i sa Crkvom kućnom,
iako bih najradije te dohvatila krilima mi što za tobom gmižu.

Da ti drvo meko ja poravnam, da mu niti ja podmetnem tanke
koji bi ga uzvisili u tim oblacima od nebesa; ali ne, ti si prorok
koji samo čuva, pazi moje staze i dubine, sanke i uranke
pa me šalje niže dolje, samo kratko i na određeni rok.

Tamo dolje zemlja viče, crnica je, sva je plodna;
sva je rahla, propusna i stvara male humke za sve tuđe anateme,
a ja onda poslušna sam, silazim, od ljubavi rodna,
usaditi se povremeno dok pokrivaju me meke krizanteme.
28.08.2013. 23:03


Popular posts