Terrarium: Lenta vrtne legije

Previše sparne zore sada sviću,

sparina prognozira kišovitost.

Vjetrovi se u kotlini prepliću

i nestaje gradska smogovitost.

Između mene i sunčevih zraka

nema omotača, niti prepreke.

Prži se koža, nokti bez laka,

kose razčerečene kao popreke.

Krećem prema vrtu nespokojno,

sve izgleda povijeno i vlažno.

Sad je mlado cvijeće opojno;

odjednom je sve mi važno,

i tanak cvijetak,i mokre gljive,

vrhovi lišća na mladom drveću

usred preorane male ove njive

gdje se mrve zemlje premeću

i svaka mrva mora biti prava,

vlažna i ne toliko jako suha.

To je u dnevnom boravku java,

malog vrta nosim nova ruha.

Hranim se ljekovitim mirisom,

plodovima češljam svoje kose,

i ukrašavam si nokte irisom

koje moja prijepodneva nose.

Sama sam, posljednji je leptir

odvijugao na proljetne ulice.

Oblačim na rame novi lentir,

lentu koja pada mi pod lice,

mračne mjesečine zaboravljam,

sunce nosim pred sobom u dan.

Poslije se više ne zaustavljam.

Kamen onaj sav je rasprodan,

od njega nosim male dijelove

koje iz mog terarija izvlačim.

Potajno šaljem tamo cjelove,

tiho se zvijezdama provlačim.

21.05.2014.  10:16

Terrarium: Izdanak

Drugoga dana mjeseca zgodna,

godine ove milosne Gospodnje,

duša je pronašla malo krša rodna

i odmah krenula u ophodnje

kao što trubljama sravniše Jerihon.

Molitvom je naporno radila,

vjerom je opremila jedini ešalon

kako bi maslinov izdanak sadila

koji već sav bijaše skvrčen i suh,

kao željan pijeska, a ne vode;

i kao da je za vapaje gluh,

a dodiri kao da mu samo škode.

Duša ostavi izdanak u zavjetrini

i on poprimi boju okoline,

samo ostade svijetliti u nutrini

kao da sunce iz njega sine.

I tako se duša naokolo vrzla

dok sjena ne postade sasvim tanka

jer već je padala noć ona mrzla.

I duša se stisnu podno izdanka.

Povijena sva u jednom smjeru,

sjena je izdanka nekako skakutala.

Duša osjeti toplinu i vjeru,

a u blizini je ptica zacvrkutala,

tiho i nježno kao dijete nerotkinje.

Potom je rosa na dušu stala,

a duši se laki uzdah otkine

jer izdanak živi, Bože, hvala.

19.03.2015. 14:59

Terrarium: Daleke veze

Opet sanjam, sanjam daleke veze,

krajeve bez povratka,

mjesta gdje se lome breze

i gdje pijem, daha kratka.

Miomirisi su tamo slađi od tamjana,

tamo ja iz svijeta putujem

prema strašnom, nepoznatom, pijana,

samo zato da se otrujem

od onoga što me čeka iza smrti.

Tamo opasno je,

možeš se u živom blatu obrti,

a privlačno, slasno je.

Sanjala sam da odlazim, a ne umirem.

Bilo je to nelagodno, neznano stanje.

Sjećalo me da ovamo iz praha uvirem,

da me čeka tjeskobe pranje

i da sasvim sama ostajem

negdje gdje sam zapela u letu.

Sav taj prostor sada dajem

za jednu običnu riječ u stihopletu

ili bilo što drugo i konkretno,

za življenje života najobičnijega,

za bježanje od samoće nespretno

ili od bilo čega tomu sličnijega.

Ipak, sve bih dala samo da mognem

opet putovati istim onim krajevima,

obećanje veliko da smognem

da ću boriti se zmajevima

i preživjeti.

Možda mrtva ostati

i posivjeti,

a pred tebe stati.

Bila sam u zemlji zvjerskoj;

sanjala sam da sam sasvim sama

u ljepoti i blizini nebeskoj,

negdje gdje mi bez tebe je uvijek tama.

03.05.2014. 17:17

Terrarium: Podlatice ljilja

Pojit bih se opet slatkim nektarima

koji nisu samo sirupi od bilja

nego mukotrpno proizlaze nestalima

iz plodova punih latica od ljilja,

željna kretati se malim skokovima

prema ogromnome cvijetu bez mirisa

kako ne bih se udavila u sokovima

što lepršaju između cvjetnih obrisa

od kojih me hvata laka vrtoglavica

već pri samom pokušaju udisanja

ranih ljetnih kapi kišnih podlatica

nakon jutarnjega njina uzdizanja

u nepregledne i nevidljive nosnice

kojih ja sam tek donekle svjesna,

ali pameti su postojeće ukosnice

kao dojenačka mliječa prijesna

i tako poznat mi je vrtni ugođaj

da se gubim  već od same uspomene

od koje se budim na još jedan porođaj

vječno prisutne pčelaste ekumene

pa niti ne znam od čega sam načinjena

jer ne vidim nigdje praha i pepela,

ne vjerujem da je zora njima začinjena

jer kako bih ja onda tuda letjela

dok me rijetke kišne kaplje teže pogubiti

da bi pripovijedalo se poganima

da su pčele i ljudi jednom znali izdubiti

zajedničko korijenje tim podlatima.

Evo, već sam pridržala sebi ploda,

već sam dohvatila duhovno naručje

u kojemu prebrojavam novih goda

i gdje napaja me silna ljilja stručje,

a samo sam dah svježine nazirala,

skromnu želju imala i mliječ.

Ah, i ptica je zasvirala

kao da je uzela mi riječ.

13.05.2014.  07:11

Terrarium: Freska

Neprekidno tražim te po pješčanim tragovima

jer sam već pronašla kamenčić od kristala,

tako primamljiv pobješnjelim vragovima

što se burno upiru protiv tiha maestrala

čiji blagi dodir pomiče u pijesku zrnje,

svjetlucavo i vidljivo samo za moje stope.

Osjećam, na lice mi prodire sitno trnje

pa se pogibam ka tlu da me ne poklope

svojom uzaludnošću vatreni zmajevi.

Mekan pijesak probadam koljenom

a preda mnom izniču daleki krajevi,

uzdižu me, zovu mene svojom voljenom

dok na dlanu nosim što sam ubrala,

kamen malen, sjajan i dragocjen

jer sam klečeći ga i moleći ukrala;

pobožno čuvam tajanstveni plijen,

ne može se razlučiti sjaj od stijene

i, da nemam puno stopa tvojih dara,

mislila bih da me napadaju hijene,

ali znam da ti si, iz mojih njedara

koja teško, izcrpljena, traže daha.

Čisto podneblje me hrani tvojim uzdasima,

veličanstveno me spašava od  kraha

pa nadijevam ogrlicu sjajnim ukrasima

i više uopće na sebe ne sličim.

Samo gledam gdje ću opet pognuti se tiho

da ti zahvalnicu upriličim,

da te stigne upornoga maestrala vihor.

Često tražim te po tragovima na pijesku

jer nailazim na stijenu od kristala

kojoj pridodajem neku svoju fresku.

Od kada sam uz ovu obalu pristala,

kroza svaku buku molitvu ti čujem,

vali stvaraju mi stope mojega kraja;

samo udišem, slavim, poklekujem

i uzimam od kamenita sjaja.

08.05.2014. 06:31

Terrarium: Vatreni labud

Iz daljine čujem poznati zvuk,

to mi netko znanu melodiju svira.

Čujem nekog lepetanja prizvuk,

kao da se stari labud negdje skriva.

Daleko je od svoje labudice

i od mrzla jezera našao je zaton.

Nigdje nema neke druge ptice,

ali stari labud nije ovdje zato

da bismo se možda mi pronašli.

Ta, ja ne znam da li namjerno sam tu.

Ne znam kako mi smo ovdje zašli,

možda čuje labud istu melodiju...

ali ne, to bi sviranje se bliže čulo,

to bi bilo nešto vrlo jasno

za naša stara srca, jako bi odjeknulo

i pjevanja bi bilo krasnog.

Kao da umirila se ptica lijepa,

a ja sjedim tiho pokraj nje.

Ne znam da l’ to noć je jer sam slijepa

od vatrene nebeske najezde

u kojoj snivam krvcu rumenu

što po mojem licu ljepljivo se slijeva

i po mome čamcu gumenu.

To u šipražju se labud preodijeva

pa će krenuti u svitanja nebeska.

Sve je bliži onaj zvuk i melodija,

krv po meni sva se bljeska,

vatreni se labud uz mene povija.

 08.10.2013. 21:02