Thursday, July 18, 2024

Otkriveni veo

 

detalj: Djevica Apokalipse; Miguel Cabrera

Sad se može zraka udisati,

uskoro će sići kišne kapi.

Ove dane moramo upisati

kad elektrika na stroju hlapi.



Ovih dana nestalo je bilo mreže

i računalo je zakuhalo istom,

a duša se plela ispod veže,

razgovarala je više s Kristom.



Eh, da si i ovdje sa mnom

gdje sve kipti od tih pritisaka

i gdje ne može se ni u sjaju tamnom

noćima ostavit svojih utisaka,



ti bi znao koliko je klima vruća.

Čitav svijet se hladi,

a u ratovima tijela umiruća.

Samo vjernik Bogu kadi.



Samo Svećenik i Kralj od svega

zna i vodi brigu oko krune,

ljudski život brine samo njega,

podivljali protiv Boga sad se bune.



Ako nije to početak kraja,

onda kad će sunce potamnjeti,

hoće li se itko sjetit raja,

da l' će Isus vjeru žeti



ili izgubljene duše ideala

koji nikom ništa sad ne vrijede

kad je čak i Gospa znak nam dala,

kada trajne vrijednosti u srcu blijede?



Divlja Zvijer sad križa ne podnaša,

ni molitve jasne, jake, vjerne.

Nosi zator oko pretiloga pasa,

mrzi duše klecajuće, smjerne.



Guja pružila je jezik izdajnički,

već je nije ni sramota

što je bludna zajednički;

ubila ju Kristova Golgota.

18.07.2024. 17:39





Rajsko cvijeće

 



Ne znam zašto to baš sada,

ali sveti su mi spomenica svakodnevna,

svakog dana tinja ista nada:

ti već prošao si sva vremena gnjevna,



ti si pronašao Cvijet nad cvjetovima,

razloge za primanje nebeskih divota;

duša ti je osjenjena silnim svjetovima,

kraljevima marginaliziranih života,



i još mnogi za te uvijek pitaju i mole,

čak i oni koji su te popljuvali.

Možda sada sve ih kosti bole,

možda nisu blagoslivljali,



ali danas znam da hoće.

Vrijeme dokaz daje

od ljudske slatkoće

i ta tvoja vječnost traje



dok ti klecaš i opraštaš.

Mnogo toga tu se nađe,

ali više ne ispaštaš

za te tako ljudske krađe.



Možda vide tvoju dušu sjetnu

kakva oduvijek je bila,

bezbrižna za djecu sretnu,

tužna zbog tih crnih vila.



Sigurno već mnogima si pomogao

pa se sjeti sveta imena ti svoga

za kojeg ti Krist je bijeli kamen dao.

Moli danas za nas naša Boga.

In memoriam florum paradisi

18.07.2024. 16.09.



Psalam 132 Božje obećanje domu Davidovu

 


Spomeni se, Gospodine, Davida, *
    i sve brižljivosti njegove:
kako se Gospodinu zakleo, *
    zavjetovao snazi Jakovljevoj:

»Neću ući u šator doma svog, *
    
nit uzaći na ležaj svoje postelje,
neću pustiti snu na oči, *
    
nit počinka dati vjeđama,
dok Gospodinu mjesto ne nađem, *
    
boravište Snazi Jakovljevoj.«

Eto, čusmo za nj u Efrati, *
    
nađosmo ga u Poljima jaarskim.
Uđimo u stan njegov, *
    
pred podnožje mu padnimo!

»Ustaj, Gospodine, pođi k svom počivalištu, *
    
ti i Kovčeg sile tvoje!
Svećenici tvoji nek se obuku u pravednost, *

    
pobožnici tvoji nek radosno kliču!
Poradi Davida, sluge svojega, *
    
ne odbij lice pomazanika svoga!«

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku,
 †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.


Gospodin se zakle Davidu *
    zakletvom tvrdom od koje neće odustati:
»Potomka tvoje utrobe *
    posadit ću na prijestolje tvoje.

Budu li ti sinovi Savez moj čuvali *
    
i svjedočanstva kojima ih učim,
i sinovi će njini dovijeka *
    
sjedit na tvom prijestolju.«

Jer Gospodin odabra Sion, *
    
njega zaželje sebi za sjedište.
»Ovo mi je počivalište vječno, *
    
boravit ću ovdje jer tako poželjeh.

Žitak ću njegov blagosloviti, *
    
siromahe nahraniti kruhom.
Svećenike njegove u spas ću odjenuti, *
    
sveti će njegovi kliktati radosno.

Učinit ću da ondje za Davida snaga izraste, *
    
pripravit ću svjetiljku za svog pomazanika.
U sram ću mu obući dušmane, *
    
a na njemu će blistat vijenac moj.«

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku,
 †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.  Amen!  
                   


Podlatice ljilja


 

Pojit bih se opet slatkim nektarima

koji nisu samo sirupi od bilja

nego mukotrpno proizlaze nestalima

iz plodova punih latica od ljilja,


željna kretati se malim skokovima

prema ogromnome cvijetu bez mirisa

kako ne bih se udavila u sokovima

što lepršaju između cvjetnih obrisa


od kojih me hvata laka vrtoglavica

već pri samom pokušaju udisanja

ranih ljetnih kapi kišnih podlatica

nakon jutarnjega njina uzdizanja


u nepregledne i nevidljive nosnice

kojih ja sam tek donekle svjesna,

ali pameti su postojeće ukosnice

kao dojenačka mliječa prijesna


i tako poznat mi je vrtni ugođaj

da se gubim  već od same uspomene

od koje se budim na još jedan porođaj

vječno prisutne pčelaste ekumene


pa niti ne znam od čega sam načinjena

jer ne vidim nigdje praha i pepela,

ne vjerujem da je zora njima začinjena

jer kako bih ja onda tuda letjela


dok me rijetke kišne kaplje teže pogubiti

da bi pripovijedalo se poganima

da su pčele i ljudi jednom znali izdubiti

zajedničko korijenje tim podlatima.


Evo, već sam pridržala sebi ploda,

već sam dohvatila duhovno naručje

u kojemu prebrojavam novih goda

i gdje napaja me silna ljilja stručje,


a samo sam dah svježine nazirala,

skromnu želju imala i mliječ.

Ah, i ptica je zasvirala

kao da je uzela mi riječ.

13.05.2014.  07:11





Bijela Katedrala

 


Sjajem sunca satkali su nježno zdanje

od pretvrda, od neslomljivoga kama;

svetim nadahnućem načiniše najtanje

što svodu pjeva koji dostojna je rama.



Vrh je vrhova svih krasnih najviši u resu,

kaplja vode života za putnikovu dušu,

smjernica za ulaz svadbenome plesu

ma koliki vjetrovi da tom visinom pušu.



I u velikoj daljini, kao da s nebesa pada,

putokaz je svakom žednu da još više žeđa

i da stigne zemljom prašnom koja se ne nada

na taj izvor što je pojio im duše istih pređa.



Kada hodim vremenitim stazama bez sjaja,

anđeo me čeka i doziva unutarnjim sjetom

da pronađem ulaz od konkretna doticaja

prašnjavoga srca u tom klanjalištu svetom,



tek da virnem čistoj rajskoj naličnosti,

sa svim milostima koje iznutra se dijele;

i da malo bolje vidim njene mističnosti,

da doživim neznane korale Katedrale bijele.

srijeda, 2. svibnja 2018. 07:58:04



Tamo gdje se spaja svijet sa svjetlom


 

Pomozi, Isuse, bijednome stvorenju
da izreče pjesme odanosti, slatke ode
što me privode ka izgorenju,
pohvalnice, slavu što je izišla iz mode

poput kakva prastaroga, trula panja.

Nitko ne zna da iz njega korijen klije
koji nosi sokove od mudrosti i znanja,
i iskustva kojeg nestalo mu nikad nije.

I šume Ti pjevaju, i od panja stara

odaju Ti svaku čast i slavu 
jer Ti slava odasvud izgara,
pali nebo, livade i travu.

Tamo gdje se spaja svijet sa svjetlom,

gdje se duga rodi da bi se sakrivala,
tamo gdje se budim carstvu svetom,
tamo mi pokaži što sam snivala

da me ne zavede crna vila,

lijepa kao domovina, kao rodni kraj
s odorama od prekrasna tila
i sa stihom koji imitira izgubljeni raj;

ne daj mene, ne daj vještici od purpura

jer to nije bijeda, nije muka, trud,
jer tu nema Križa što se jedva gura,
tamo nitko nije zbog ljubavi lud.

Vrati mene pašnjacima svojim

kao što me uvijek spašavaš od svega
što ne odgovara pozivima mojim
iz duboka mora i s daleka brijega.

Tanku me izbavi i zarobi

kao što u svijeći držiš tinj
da se sjetim svoje svete kobi,
da uništim svaku hinj

jer već osjećam se kao santa

čiji led se topi, nestaje s vidika,
i postajem duša bez imalo sanca
u kojemu uvijek bijah Tvoja slika.
‎07. ‎srpnja ‎2018. 04:52:53

Izdanak



Drugoga dana mjeseca zgodna,

godine ove milosne Gospodnje,

duša je pronašla malo krša rodna

i odmah krenula u ophodnje


kao što trubljama sravniše Jerihon.

Molitvom je naporno radila,

vjerom je opremila jedini ešalon

kako bi maslinov izdanak sadila


koji već sav bijaše skvrčen i suh,

kao željan pijeska, a ne vode;

i kao da je za vapaje gluh,

a dodiri kao da mu samo škode.


Duša ostavi izdanak u zavjetrini

i on poprimi boju okoline,

samo ostade svijetliti u nutrini

kao da sunce iz njega sine.


I tako se duša naokolo vrzla

dok sjena ne postade sasvim tanka

jer već je padala noć ona mrzla.

I duša se stisnu podno izdanka.


Povijena sva u jednom smjeru,

sjena je izdanka nekako skakutala.

Duša osjeti toplinu i vjeru,

a u blizini je ptica zacvrkutala,


tiho i nježno kao dijete nerotkinje.

Potom je rosa na dušu stala,

a duši se laki uzdah otkine

jer izdanak živi, Bože, hvala.

19.03.2015. 14:59













 

Popular posts