Duša i Ljubav

 

Ljubav kada zbori,

duša šuti,

od nje nema glasa.

Zastane i gori,

i snagu oćuti,

to je pitanje joj spasa.

Duša koja traži,

koja stalno čeka,

nestrpljivo tinja.

I tada se snaži,

i sasvim je meka

jer tu je svetinja.

Ako Bog joj hoće reći

riječ o svome imenu,

i sebe tad spozna

jer u ljubavi će steći

svu otpornost krimenu.

Kao trešnja pozna

slatka joj je srča

od božanske slasti.

Ipak ostaje tajna

i tko bi joj do srca

što milinom časti

nevinost je sjajna?

Samo ljubav sva

u svojoj snazi

može duši stići,

u poklonstvu da se da

kada vatru spazi

što je hoće skriti.

Samo dodir jedan,

samo jedno slovo

dovoljno je tu za spoj.

Tad zaiskri pogled čedan,

razvija se nešto novo

što je nepoznato njoj.

Ljubav kada zbori,

duša šuti,

od nje nema glasa.

Zastane i gori,

i snagu oćuti,

to je pitanje joj spasa.

18.06.2021. 16:25

Duša i bol

 

Ostane bez udaha,

sve od preteške siline,

pa zagrcne drugi put.

Povjeruje bez straha,

sve od velike miline,

i duboko upije taj uzdah krut.

Bol je tišti

i slabom je čini,

lakom poput pepela

što iz nje vrišti

prema udaljenoj mjesečini

na koju je tmina sjela.

U haljini bijednoj

tiho milost prosi

da je čuje samo Bog.

Nit' u suzi jednoj

gorčinu ne nosi;

samo da se riješi stanja tog,

samo da dočeka

onaj blagi sat

kad se dijeli lijek

i da ne čuje se jeka.

Bol ta mora stat

i taj udah prijek.

Ponos, visoko je drži.

Ukočeno tijelo

čuva je od napadaja.

Kao da se kaplja prži,

iznutra je bijelo

jer je izišla iz odaja.

Krenula je Bogu svome,

ali strmoglavo pada

kao da stampedo gazi.

Evo lijeka stanju tome,

dahnula je nada

i ka utrobi silazi.

Opijena, mada i bez uma,

grudima zahvaća dah,

duboko i oprezno, polako.

Bez ijednog šuma

uvlači se laki strah;

do kada će izdržati tako?

30.06.2021. 22:46

Stari Dom

Toliko intelektualaca,

toliki svećenici,

djeca i učenici znalaca,

rođeni u sjenici

ljubavi i života gruba.

Navikli raditi,

i što im može crna guba,

iznova saditi i graditi...

izginuli,

nestali,

kao sunce sinuli,

temelje dali

Gradu mom,

staroj kući,

a to je Dom,

kao plamen vrući.

Zbjegovi,

zatori,

logori,

zatvori,

suze patnica,

boli i odricanja

majki ratnica,

života otjecanja.

Povijest krvava

Grada ovoga,

a rajska uvala

Boga moga.

I nije mrtva

moja Zemljica

jer uvijek je i žrtva,

i pobjednica.

03.07.2025. 09:51

 

Zaborav svijeta

 

One noći kada gledah te u snu,

nevjerica prođe mojim tijelom

jer označio si ime moje, mene svu

da te zovem u haljetku bijelom.

E, moj Kriste, samo ti to znaš

kakav je to strašan bio zov

onih dana kada nastao je Savez naš,

kad sam primila te pod svoj krov.

Mene, našao si, nesposobnu, tihu

da ti s krova vičem šapat riječi

koje tražila sam svakom svome stihu,

kojima me Crkva i tvoj govor liječi.

Bijahu mi dani teški, noći grube,

život koji naglo stade da se svrši

dok se zdravi ljubavnici ljube,

dok se zapovijed mi ne izvrši.

Samo jedno sada znam,

da sam predala se Proviđenju.

Sve je drugo kao plam

koji spali sve u mome Porođenju.

01.07.2025. 22:28

Molitva nevjere

 

Tebi u zagrljaj hrlim

kao dijete s bezbroj želja,

prilazim ti, i već te grlim,

Isuse, kao najboljeg prijatelja.

Uranjam u milosrđe tvoje,

ljubav i utjehu moćnu,

i molim za sve lađe moje

da prebrode oluju tu noćnu.

Pomozi, Bože, mojoj nevjeri,

malenoj snazi srca slaba,

i djela mi sva skroz operi,

krivine poravnaj, Oče, Abba.

Oprosti mi sve što se nađe,

promijeni me dubinski, cijelu;

sakrij me ovdje, na dnu ove lađe,

pronađi me uvijek na dobrom djelu.

Žednu me ljubavlju svojom napoji

koja nikada neće proći, ni stati.

Učini me jakom da ne dvojim,

dodaj mi riječ što želim je dati.

Znaš da drugo nemam, ne nosim.

U nesavršenstvu ti dade mi dare

da njima plodove žitne pokosim,

da raspirim ognje i žare

što slave tebe i tvoje slavno Ime,

Isuse, Spasitelju, Božji Sine

što opraštaš zemaljske krime

dok nam Danica zvijezda ne sine.

01.07.2025. 21:44

Vrijeme pobune i vrijeme kajanja

Čovjek koji drži do Boga i njegove volje, drži i do trajnih vrijednosti, do plemenitosti, pravednosti, do strpljenja i poniznosti; naročito drži do ljubavi i milosrđa, a sve u nastojanju da ne povrijedi Boga koji je Istina i Život. Tako uz nabrojene osobine ljudske dolaze osobine ljubavi i odanosti prema ljudima, prema obitelji, prema braći i sestrama, prema domovini. To je samo po sebi razumljivo.

Ne može biti čovjek humanist istovremeno dok se bavi kockanjem. Niti onaj tko neprekidno tužaka i optužuje, a nema osnova ni za što od svega što govori i čini jer to ne počiva na trajnim vrijednostima, na Božjoj volji već je pobuna protiv Apsoluta pa tako i protiv autoriteta.

To se zna, to jest to znaju vjernici jednoga Boga i molitelji, ali ovi pobunjenici ne vide sebe, ne vide koliko su prepoznatljivi i prozirni.

Takav čovjek nije buntovnik bez razloga, njegov razlog je oholost po kojoj je buntovnik uvjeren da ne mora nikoga slušati i ni od koga učiti, naročito ne ponizno naučiti osnove života. Buntovnik ne želi poštivati pravdu, on želi biti zakon i pravda i u svom neznanju misli da je onaj tko se bolje nametne – bolji čovjek od onoga tko je ponizan. Znanje, dakle, kao trajna vrijednost, ništa tom buntovniku ne znači, nego više ratobornost, optužbe, laži i ratovi. Laži su mu potrebne jer je u biti slabiji od onoga tko poznaje istinu, etiku i moral, trajne vrijednosti, estetiku, poštuje sve živo, a tako i stvorene stvari.

Buntovnik ne vidi kako su njegove mane uočljive, on sam ima svoj tekst u glavi, a zbog oholosti je uvjeren da mu nitko ništa ne može jer on ima veze, novac, laktove, spretan je u dijalektičkom materijalizmu (to mu se jedino čini razumljivim i mudrim znanjem), nadmudruje se, potkupljuje, čini urote sa sebi sličnima, a kako je to sve laka rabota – ima puno istomišljenika jer nitko se ne želi jače potruditi i spoznati sebe stvarnoga, lakše je biti oholica i bezobraznik.

Buntovnik u tome ide do krajnjih granica, to jest bezgranično je slijep pa tako ne poštuje sebe samoga što se vidi po tome što ne poštuje ljudsko tijelo, vidi se u prostoti i neukusu, vidi se u vulgarnosti i tome slično.

Život za buntovnika nije važan jer je takav čovjek nepromišljen pa gleda samo na brze uspjehe da se dokopa ugleda, bogatstva ili vlasti, na lakše načine. Izgubljene duše koje se vrate iz krivovjerja u koje vodi buntovništvo protiv jedinoga Boga i same svjedoče da im je život bio promašen, nemaju dobrih uspomena već samo po nekog dobrog prijatelja kojega su izgubili. Buntovnici su uglavnom rušilački raspoloženi, ogovaraju ljude i pripisuju im prave i nepočinjene grijehe jer im nije teško lagati jer ne poštuju sebe i ništa im nije sveto, samo misle da novac najviše vrijedi ili bilo koje lažno božanstvo.

Ali Bog sve nadoknadi onome tko se njemu vrati.

Tada se preokreće čitav svijet naopako za bivšeg buntovnika koji se obratio. Ali čeka ga najteži posao na svijetu: rješavati se svoje oholosti. To je užasno teška kazna i nitko je ne može odraditi do li bivši buntovnik u kajanju jer jedino iskreno i stalno kajanje će rastopiti i utopliti dušu onoga koji je bio najjači čovjek na svijetu, a sada postaje najmekše srce među ljudima. Užasno težak posao koji nosi stare zle navike u kojima je zarobljen bivši buntovnik. Jer što je nekada bilo teško, truditi se i pretrpjeti, s godinama postaje još teže. Kajanje, samo istinska sposobnost gledanja koju daje Gospodin da čovjek ugleda kako je pogriješio, i kajanje zbog tih grešaka kojima je počinjena velika šteta. Samo uporno kajanje. 01.07.2025. 15:12

„Bolji je svršetak stvari nego njezin početak

i bolja je strpljivost od oholosti (Prop 7,8).” 

Daleko su Božje misli i putovi

 

Pravda je u Isusu Kristu, Caritas i socijalno blagostanje.

Božji putovi nisu naši putovi, Božje misli nisu naše misli.

Neće biti uskrsnuće u vječni život onako kako mi to zamišljamo.

Bit ćemo kao anđeli. Vladat će opća duhovnost i na tom temelju vječna božanska ljubav, zajedništvo, posvećenje, pravednost i milosrđe.

Bit će vršenje Božje volje, jednoga Boga čije tijelo ćemo vidjeti, u oči ga gledati, lice mu vidjeti, ali Očevu volju slušati i to u blaženstvima, sa starijim bratom Isusom, majkom Marijom, svima svetima u jedinstvu Duha Svetoga.

Nećemo biti Bogu nasuprot, bit ćemo svi u njemu, Svjetlu koje će nam prosvijetljivati vječni život zauvijek. Tome nema kraja, niti za Boga, a pogotovo ne za ljude. Čovjek ostaje čovjek, ali svetac Božji, dionik božanske naravi, makar je ljudske naravi.

Čovjek će shvatiti da nekada nije niti živio u pravom smislu te riječi, nego da živi tek sada, nakon što je umro, uskrsnuo, prošao Čistilište i postao sposoban za ulazak u Boga kompletno. Po čistoći srca svoga i tako će brzo i rado svatko zaboraviti što su grijesi njegovi bili.

Zaborav će prekriti ogroman dio zemaljskoga života svakoga čovjeka, a sva njegova postignuća u Duhu i vjeri doći će na svjetlo Isusovo, čak i ono najneznatnije postignuće, čak i ono čega nikada čovjek nije svjestan u zemaljskom životu.

Također, svijest će se raširiti, jednako kao i osjetila u milijardama boja i dubina, svjetla i nijansi. Čovjek će progledati, progovoriti, prohodati, ali se i duhovno preporoditi i pokrenuti, lako kao pero.

Sposobnosti komunikacije i spoznavanja će se razvijati u ljudima kao unutarnja božanska mreža podataka i ljubavnih prosijavanja jer, bez ljubavi, što bi to sve vrijedilo.

Ne možemo se usporediti prije smrti i poslije smrti.

Jer Bog je Bitak, Duša i Prisutnost u kojemu je svaki bitak, svaka duša.

Sve što se događa, događa se u Gospodinu, ali Bog je odijelio svoje svjetlo od moguće naše tame, bez neke neopravdane namjere, da ostanemo u tami, nego da mi, koji smo bliže svjetlu, lakše razaznajemo.

Ali Bog u svakoj tami dobro vidi.

Jer zajedništvo nije jednoumlje pa da smo svi u istom položaju, svatko je jedinstven čovjek, posvećen za Boga i vječni život uskrsnuća, jednom zauvijek.

Isusov život, smrt, uskrsnuće i uzašašće je ono što nam pojašnjava i prosvijetli Isusa kao Bitak koji ne ovisi ni o kome, ni o čemu.

Ljudski bitak je prašina, ovisnički prah od onoga za što se prihvati.

Inače nestaje u tami, u zemlji sjena.

Misterij silaska Isusa i njegova Utjelovljenja, Rođenja i Uskrsnuća, sve je to Bitak, vječni i jedini. To je naš Bog i Gospodin, naš stariji brat po ljubavi i po Bitku i našim dušama.

Bitak iznad svega, Isus Krist, od svoje rane u srcu iz kojega je potekla božanska krv i voda, otvorio je gnijezdo za sve nas, ovisničku prašinu, zločince, grešnike, nesretnike, smrtnike da se možemo unutra skloniti i kojeg se možemo prihvatiti kako bismo slali poruke svim slijepima kojim putem moraju ići.

Potrebno je podijeliti svoj simbol vjere s ljudima:

Vjerujem u jednoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga u kojemu se slave Otac i Sin i koji je radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom, a ostao pri tome pravi Bog, Osoba božanske i ljudske naravi i božanske i ljudske volje, nepovezane, neodijeljene, nepomiješane, ali čvrstoga bitka u Božjoj volji.

Mučen, veoma ružno dočekali ga ljudi, mučen pod upraviteljem Poncijem Pilatom, raspet na križu, umro definitivno teškom smrću, pokopan i uskrsnuo nakon tri dana, Bitak je, dakle, postao prašina i smrtnik, ali ostao Bitak, nerazdijeljiv, neuništiv, nezaveden, a to isto daje i svetim ljudima koji vrše Božju volju.

Vjerujem u Boga Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca koji izlazi od Oca i Sina,sve je to taj isti Bitak, koji govoraše po prorocima, koji se zajedno s Ocem i Sinom skupa slavi i zajedno časti i u tome svome zajedništvu časte se jedinstveno Marija i svi sveti, čak i grešnici koji su se ispovjedili prije slavlja Euharistije, očistili se od grijeha, uredili svoje savjesti i svoja bratska prijateljstva.

I, konačno, Vjerujem u svetu Crkvu Katoličku, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. To je taj Bitak na vremenitoj zemlji koji nas ljubi i stvara, stvara i posvećuje, posvećuje i ljubi.

To vjerovanje koje izgovaramo je simbol kao znak koji jest ono što predstavlja, znak Bitka koji jest Bitak, jedan i jedini i u kojemu je sve stvoreno, osim tame, grijeha, zemlje sjena jer božanska tama svjetlija je od ljudskoga svjetla.

Bitak je u vremenu i u svijetu, na zemlji, ali nije odavde. Nije van zemaljac već je stvoritelj univerzuma koji postoji oduvijek i zauvijek i zove se Alfa i Omega. Bez nas Bitak bi postojao i živio, a bez Bitka ništa od svega univerzuma se ne bi dogodilo, niti prasak.

Tako se Bitak nalazi u svemu stvorenome, i u pojedinačnom svakom bitku koje nema uzrok postojanja u sebi samome kao što to Bitak, koji je naš Bog Otac, ima.

To je biti i imati, činiti, osjećati, živjeti puninom kakvu ne možemo na zemlji niti zamisliti.

„Vjerujem u Boga, Oca Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga, i u jednoga Gospodina Isusa Krista...”. To je simbol Bitka, to je Bitak, to je naš Bog. Ovaj simbol je Bog po Crkvi svojoj zapečatio 325. godine poslije Krista na Nicejskom saboru.

Tu se prije točno tisuću i sedam stotina godina ustvrdilo da je naš brat,

Isus Krist službeno za sve vjernike Bog i Gospodin.

„Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga” govorio je Petar, s naglaskom na ono „živoga”, prisutnoga u svakoj pori našega prostora, vremena i događaja.

Sve što je Isus rekao – dogodilo se i još će se dogoditi.

Bitak je temelj i srž postojanja, a za živu Osobu je božanski i vječan odnos i relacija dok je za nas ljude moguće da u svojoj srži i u svojem bitku svi s Kristom postanemo jedno.01.07.2025. 11:17

„Noć poodmače, dan se približi.Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti.(Rim 13,12).”