Duge
godine, a neke su prekratke, dovode čovjeka i vjernika u stanje
iskrene radosti kad jednom vjernik dočeka vrijeme posta i intenzivne
molitve i korizmene liturgije. Reklo bi se da nije izgledalo da je
prošlogodišnja Korizma bila tako davno. I vjernik posti i moli
čitavo vrijeme, ali za Korizmu poste i mole svi, moli se Isusov
Križni put, pjevaju se korizmene pjesme. Svi.
Najdirljivije
razdoblje vjerske godine ne mora biti Božić, Uskrs, Bogojavljenje,
Velika Gospa ili Tijelovo; to mnogima može biti Četrdesetnica koja
se provodi pustinjački, u radosti čovjeka koji je sretan što je
živ, što je čovjek i zbog toga što ima Boga, i to ima ga za
sebe.
Dirljiva
je uglavnom zbog toga što budi često kajanje, slabije ili jače,
kratkotrajno ili kontinuirano dulje razdoblje. A kajanje je kraljica
vjerskih emocija, to je najplodnije stanje koje čovjeka može
obuzeti kada čovjek kao vjernik Božji poželi i dopusti upliv Boga
u svoj život. Intenzivnije.
Ne
samo da je čovjek to što jest, nego je i vjernik, i to sve je
postao voljom Boga svoga kojega često ražalosti svojom
tvrdoglavošću i grijesima. Sve
što je od toga nešto „više” i „veće”, previše
je, nije
pravedno, ni normalno.
Jer,
nema ništa veće i bolje od Božjega oproštenja za čovjeka koji se
duboko i iskreno kaje zbog nečega što mu se dogodilo, a u čemu
vidi svoju nesavršenost. To može biti neki manji grijeh, ne mora
biti smrtni grijeh da bi kajanje bilo dublje.
Kajanje
nije prijetnja i šiba kojom Crkva kažnjava ljude vjernike, kajanje
je istina i mudrost, veća od znanstvene ili političke istine.
Raskajani
grešnik doživljava neopisivo žaljenje što ne može nikako
popraviti, niti nadoknaditi što je uništio ili pokvario, a čovjek
može puno toga uništiti i pokvariti. Time vrijeđa Boga jer Božja
ljubav za čovjeka je neopisivo i neshvatljivo jaka, a svaki ljudski
grijeh ga vrijeđa i boli, i to zbog samog čovjeka. Bog, naravno,
oprašta čovjeku da se ne bi morao kajati zajedno s čovjekom i da
bi se čovjek osokolio za daljnji bolji vjerski život. Vjernik ne
može pred Bogom glumiti jer mu Gospodin poznaje i srce, i ljubav, i
muke, i grijeh, i sve zna. Kajanje ne može biti neiskreno. Barem ne
dok vjernik spremno razgovara s Bogom, prati ga i vrši Zapovijedi,
posti i moli, i slično.
Izgleda
da ništa ne može utješiti grešnika koji se kaje.
Izgleda
da je to dobro i da tako mora biti.
Ipak,
Bog je utjeha vjernikova. I uzrok kajanja jer je ljubav, i posljedica
kajanja jer oprašta čovjeku i ne napušta ga nikada. Čovjek je taj
koji napušta Boga i odlazi, sakriva se i bježi od straha i kazne
jer Bog je strašan, ali ljubi i čuva čovjeka, i štiti ga, i
spašava ga. Tako
ispada da čovjek bježi od vlastita pokajanja.
U
našim vremenima je normalno da se greške ne priznaju i da se tuga i
kajanje skrivaju.
Ljude
je strah i sram osjećaja koji otkrivaju mekoću i slabost.
U
ovom svijetu pobjeđuje onaj tko je jači, okrutniji, neosjetljiv i
pripovijeda lažne humanističke pripovijesti.
Ali,
pred Bogom, nema ništa bolje od kajanja.
To
je najbolje vjersko iskustvo koje postoji.
Moglo
bi se reći da će svaki čovjek, kad uskrsne, od radosti i sreće
zaplakati, a to je nešto nalik pokajanju.
Kada
čovjek spozna da Bogu vrijedi neizmjerno i on, i njegov život, i
njegova obitelj, ne može, a da se ne kaje zbog svoje oholosti,
pretencioznosti i slično, a tada i pusti suze kojima oplakuje svoju
nesvršenost. 02.03.2025. 22:15
