Moja milina

 

Uzvišene riječi čuvala sam uvijek

da te mogu zvati svojim darom,

kako bilo bi mi više jasno

što je za me jedan život, jedan vijek,

što to znači biti s nekim parom,

ne govoriti to nikad glasno.

Šapćem tvoje ime il' uzdahnem,

nikad ne zaboravljam to uzvišenje

što me nosi kao nekog svoga.

Čak i kad u nesrećama krahnem,

mene vodi putem uzbuđenje

zbog ta znaka velikoga.

Znat ćeš, znat ćeš svuda

da sam bila ovdje, i još bliže,

da sam ljubila ti oči, ruke.

Sjećat ćeš se moga truda,

kaplje suzne koja suzu stiže,

koraka što odlaze bez buke.

Nikad nisi tražio od mene

da te ljubim, da ti žrtvu dam,

da u tebi gledam gospodara.

Bacao si moje note zanesene

i govorio ponekad da si sam

kao suha drva krošnja stara.

Ne mogu te razuvjeriti u tome,

nevjera je moja jasna kao dan,

ona viče da mi usne nisu čiste,

izdaje me da me njeni krici slome;

neće dati da na tvoju dušu siđe san

da te mognem opet ljubiti, moj Kriste.

06.04.2020. 17:47

Magnificat

 

Veliča * duša moja Gospodina
i klikće duh moj *
    u Bogu mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje: *
    odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni, *
    sveto je ime njegovo.
Od koljena do koljena dobrota je njegova *
    nad onima što se njega boje.

Iskaza snagu mišice svoje, *
    rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja, *
    a uzvisi neznatne.
Gladne napuni dobrima, *
    a bogate otpusti prazne.

Prihvati Izraela, slugu svoga, *
    kako obeća ocima našim:
spomenuti se dobrote svoje *
    prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova. Amen..

Anima Croatorum

 

Ja sam nježnost, radost, 
žalost, krik i preklinjanje.

Ja sam roditeljica i hraniteljica. 
Ja sam tvoja ljubav: djevojka i 
zaručnica, žena i vjernica. 
Ja sam ratnica, mučenica, uznica 
i patnica: brojim korake po rubu 
i strepim da se ne polome niti 
izmedju biti i sniti. 
Izmedju opstati i nestati, jer ja sam 
java i san naše plovidbe što zori, 
i čeka da na pladanj jesenske 
gozbe padne jednom sve što se 
sijalo, nad čim se bdjelo i sve 
što se moglo i smjelo…

Ja sam to nagnuće. Nevidljiva 
slutnja, bljesak i visina. 
Tvoja misao i tvoja dubina. 
Sjećanje i pjesma koju ruka 
zapisuje dok me raspinju, 
dok ostavljam crveni trag 
ljubavi i krvi. Ja sam kruh, 
što se mrvi dok domahuješ, 
odmahuješ zivotu. Dok se 
žalostiš, raduješ. Dok boluješ. 
sumnjaš i samuješ.

Ja sam tvoj Ne i tvoj Da. 
Tvoj Kako, Gdje i Što. 
Tvoja blizina i onda kad 
misliš da me nema. Ja i tad 
lebdim između tebe i visina. 
Tebe i mraka. Tebe i dubina.

Sve sam tvoje: tvoja davnina. 
Tvoj krvotok, tok koji se 
ulijeva u Rijeku Neprolaza.

Ja sam tvoje jastvo. Ja sam 
ljudskost, bratstvo i tvoje 
hrvatstvo: korablja tvojih 
kraljeva i vila tvoga mora.

Ja sam neuništivi dio tebe 
satkan od niti koje povezuju: 
vezuju i obvezuju. Tvoja 
silina i tvoja milina. Tvoj 
mir i nemir. San i nesanica. 
Sapetost i propetost.

Ja sam tvoja zemlja, tvoje 
rijeke, tvoje nizine, tvoje 
more i tvoje gore: 
šum, žubor, huk i jauk.

Ja sam tvoj Kaj, Ča i Što. 
Tvoj jezik, tvoje tijelo, 
duh, grob i spomenik.

Ja sam Jedina 
Koju se ne zaboravlja: 
amanet, oporuka, znamen 
i Amen.

Ivan Tolj (Anima Croatorum – Duša Hrvata)

Tvoje pjesme

 

Tvoja pjesma moju dušu liječi;

naši psalmi jesu život moj.

Moje misli, tvoje riječi,

tvoje riječi, poziv moj.

U tvojim pjesmama

duša moja miruje i spava,

a Bog naš je s nama

u vedrini svoda plava.

Njegova nas vatra vuče,

od Njega se prosipaju rime,

nagurane da se k nama skuče

kao kaplje mora usred plime.

Tvoje pjesme. One sve su tu

gdje i srce moje tuče, bije;

ono čuje božansku melodiju,

ono samo u noćima bdije

kao mladi vrabac koji prhti

dok mi duša mirno čeka,

poput golubice koja drhti

dok me nosi mjesečeva rijeka.

Tvoje pjesme silaze mi s Neba,

vraćaju se kroz me kao kružni tok,

a srce ih ovo neprekidno vreba

kao vodu što je daje sveti Bok.

Tvoja pjesma moju dušu liječi;

naši psalmi jesu život moj.

Tvoje misli, moje riječi,

moje riječi, poziv tvoj.

01.03.2020. 07:11

Mjesto za molitvu

 

Da te nisam jedne noći srela,

ne bih znala kome otvoriti dare;

ne bih znala pjevati i kad bih htjela,

ne bih znala da za mene mare,

 

da zbog moga spasa anđeli se trude

i da za mnom tvoje misli ginu.

Ti si moje ruke prihvatio da ne blude,

ti si mojim pogledima dao da ne minu.

 

Da me nisi uzeo za svoj zadatak,

gdje bih bila sada, ne zna duša moja

kojoj niti jedan uzdah kratak

ne uzima snagu nego daje radosti bez broja.

 

Prijeđi vedrom riječju preko moga čela,

dahni samo prema Bogu poruke za mene

pa će moja sreća biti potpuna i cijela;

ja ću znati, kada molitva ti krene,

 

kojim putem prošao si da te slijedim.

Znat ću točno gdje mi leže stope

i da ondje najviše ti vrijedim,

i da ondje molitva se tvoja prope.

15.10.2015. 00:29

Potraga za našom pjesmom

 Pjesmom ću ti prići kao spas vremena

koja izgubljeno lutaju po čistilištu,
u kojima ostali su traci kršćanskoga sjemena
što mi ga ti preda da mi pjesme Boga ištu,

da mi Majku našu nestalno dozivaju,
da po kaldrmama lome stope i da lome koplja
dok svi tvoji dari daleko od mene plivaju,
da me slože kao što se složi hrpa mnoštva snoplja

izgubljenih dana i uspjelih pjesama, posinstava
što zbog tebe navikla sam ja naviješati i propovijedati,
a sve zato što sam porođena kao lijepa strava,
kao stravična ljepota koja ne zna zapovijedati

vlastitom životu da se bilo kamo i što prije makne
ili srcu vlastitome da potraži zaklon mrtve grude
prije nego što ga ova čežnja i potraga sveg smakne
ili makar prekasno da odomaći one divlje sprude,

koji postojaše onog dana što se uporno i kobno vraća
u sve moje svagdašnjice, u sva moja prenočišta, 
da ti opet lađu tvoju razbijenom pjenom staklenom ispraća 
od šampanjca i od porinuća, od sveg čišća

jer su još za tih vremena bili rastanci svi savršeni,
a ne, kao oni poslije, nejasni, magloviti,
a, osim toga, nikad niti jedni nisu bili završeni,
nisu nikad bili, kao ovaj sada, tako vjekoviti.

Jesmo li zaslužili to, da li ja sam tome dostojna
da te uzaludno tjeram iz svih svojih misli večerima,
je li vrijedno toga da tu plodim kao smokva osojna,
da se dičim sa svim svojim bremenitim šekelima

srebra, zlata, meda, ulja i maslina, i pšenice
koji će poslužiti prije ili kasnije bar nebeskim pticama,
i kojima ću pogostiti, ponuditi zaklon ove sjenice
jer ja nikad ne znam dolaziš li to sa sivim grlicama

ili kao car u pratnji sve svoje ekipe i presjajne svite,
a možda i kao slavni konjanik i crni vitez, ili bijeli,
da me zaobiđeš il' mi blagosloviš oči, pokraj stupa skrite
da te ne gledaju kao žeravu od sunca što se dijeli

naokolo tako bezočno i nadasve bezobrazno darovito.
A nije me toliko briga za sve nas da bih zdvajala,
ali vidim da je ovo što se događa znakovito
kao zaljubljenost svih leptira što bi vječno trajala.
‎srijeda, ‎26. ‎travnja ‎2017.  00:15:21

Ribarska ljubav

 

Rekla mi je da je Ljubav njeno ime
i da sretna živi širokome srcu pokraj rijeke,
ribaru od zaljeva kojemu su žarke bile zime,
ljeta hladovita, duša skromna, ruke meke.

Jedne noći otišla je snena u visine,
a njemu se nikad nije našlo traga.
Puteve te Ljubavi zaustavi Nebo, stazu joj prekine
da je šalje tamo gdje mu stanovala draga.

Još je rekla da je iscrpljena, tužna
što sad nije sa Nebesima se spojila,
da je staza postala joj grbava i ružna,
a još nije otkrila ni ono što je dvojila,

da ju draga duša neće lijepo ugostiti.
Ljubav nije znala da je vjesnica
i da mora pokraj mene puno postiti
kako postala bi tanka kao krijesnica,

ali ja sam znala kamo Bog je šalje;
ona u mom srcu buktila je poput tinja
što ga mora nositi još puno dalje,
tamo gdje se slavi život i gdje mi je svetinja.
‎19. ‎kolovoza ‎2018. 19:25:14