Zarobljeni led

Jednu noć sam zarobila,

hladnu kao led na ledu.

Kada pamćenje bih zadobila,

bilo bi to sjećanje na ovu bijedu

i na ove jadne duge, duge, sate.

Vrijedilo je dočekati i taj čas

jer već dugo ti se obzori ne zlate,

niti postoji kraj mene zvijezda kras.

Ne znam zašto, ne znam, ne znam,

sva ljepota tvoja mene nježno štiti

jer je uokolo samo bezdan, bezdan.

Svoju ljubav, svoje hvale neću kriti,

mada nema tih visina gdje bih stala,

ili gdje bih mogla šator smjestiti

da bih tugovala, u divoti mudrost brala

da je mogu dostojno navijestiti.

Kriste bezimeni u toj ledenini,

dozvalo te srce moje da ga cijeliš

kao nekad kad je puklo u tišini,

kad sam dozvala te da podijeliš

moje stvari i sve što je smeće.

Da ne proklinju me svi čistači,

da spremačice pokupe svijeće

jer sve ovo ništa više mi ne znači.

Hvala ti za sve što si mi dao,

ponizno te molim da se smiluješ

(ovo predivna je bajka otkad snijeg je pao)

i da svojom tugom sada moju tugu miluješ.

22.01.2024. 03:53

 

Dan zauvijek

 

Bojim se da nemam prava

na svoj dio sna za ovu noć.

Nema snova dok se spava,

a na javi preslaba je moć.

Nekad pjesnik čezne mira

i toplinu zimi, svježi lahor ljeti.

Ponekad ga neka jesen dira

poput spore mjesečine koja prijeti.

Čuješ li me, Duše Životvorče,

sad ne mogu sve odjednom reći,

makar labave su moje omče;

sada moram preko noći prijeći

koja me mrklinom vuče.

Ipak, palim neke male svijeće

zbog navika koje dušu muče

kao da izgorjet nikad neće.

Tamo prijeko žrtvuje se bijeli dan

da mi magla ne bude pregusta

kada jutrom probudi me san,

kada padne mraz na okna pusta.

Bijela golubica danas tražila je lug,

a predatori su ostali u zaboravu.

Za buduću mladost dan će biti dug.

Sigurno je, tražit mi je Tvoju slavu,

Kriste, Dobri Učitelju, kad odvedeš mene.

Znam da nećeš pogledati stare rane

i da skinut ćemo mračne sjene

što nadvijaju se nad zemaljske dane.

Noći, noći, tebe više neće biti,

samo gledaj, samo dirni moje stihe.

Ljubav Krista, Boga svuda će se liti

koja meni svijetli za te zime tihe.

20.10.2021. 21:13

Zvono

Volim te, dome moj, nebo moje,

apstrakciju tvoga stila i slobodu

koja ništi nerve ili srce, ili oboje;

volim ukus tvoj koji prati modu.

Ljubim nemar ti, neznanje i snove,

čak i tvoje strahove i navike neke;

sviđa mi se kako nosiš pete nove

koje otpadaju kada teku kišne rijeke.

Volim tvoje spletke i visoki tlak

kao plodove iskustva šarolika.

Voliš ovaj život, makar nije lak,

cijeniš ga jer Kristova si slika.

Ipak, ne spadaš u ove započete note,

sušta si suprotnost svemu što je tu.

Ni ja sebi nisam pronašla sve kote

pa ću shvatiti te kao tragediju

jer te tako bolje vidim i lakše te znam.

A ti, dome stari, obnovi se krasno,

nek ti bude sav blagoslovljeni san,

neka zvono ti zazvoni jasno.

22.01.2024. 00:38

gordanatomljanovic: Nektari života

gordanatomljanovic: Nektari života: Predvečernje sunce pada, a duša se sjetno tebi, Kriste, v raća. Sporo raste, tiho cvate nada, grijehe broji srce koje teško shvaća. ...

gordanatomljanovic: Magloviti dvorac

gordanatomljanovic: Magloviti dvorac: Ima li još danas takvih prelijepih soneta, ima li gdje duša koja dugo nešto čeka? Čitava života njezinoga pjeva joj poeta, plete vijence...

gordanatomljanovic: Zmajevo zviježđe

gordanatomljanovic: Zmajevo zviježđe: Na moje kapke zasjeo je zaboravljeni san, na moje snove zasjelo je tisuću svjetlila koja su se zajedno sakupila. Moje je želje ok...

gordanatomljanovic: Tko je moj bližnji?

gordanatomljanovic: Tko je moj bližnji?:   Protivnosti su tanka struna čovječanstva, protiv svakoga se riječi svakome po šalju; ljudi zbore osobama protiv proročanstva, svak ...