I
ja znam, kada čovjeka boli, kad se izrazi da ga boli duša, to je
najvjerojatnije od sakrivenih problema u nečistoj savjesti.
Ali
ta „dušobolja” može uzeti velike razmjere, na primjer, kod
zapuštene savjesti. Ili kad je dijagnosticiraju kao duševnu bolest,
odnosno mentalni poremećaj.
U
tome čovjek uzaludno pretražuje svoju savjest jer ako se nakupio
onaj neki grijeh, već ga je potrebno na sve moguće načine
liječiti, a ako je to bolest koja se postupno razvijala do krajnjih
razmjera te se liječi medikamentima i terapijama, to je bolest. Ona
se mora izliječiti, a savjest se tada lakše preispituje.
Ali
kada ti kažu da si doživotni pacijent, da se to mentalno stanje
nikada neće popraviti, tada pratiš liječnike specijaliste i hvališ
Boga zbog njih. No, znaš u sebi, znaš u hladnoj glavi (a ne u
akutnom stanju bolesti) da su ti grijesi, tvoji i tuđi, pokvarili
zdravlje. Tako je sa svakim i sa svima koji su bolesni.
Jer,
Isus je toliko puta raznim teškim bolesnicima rekao: „Oprošteni
su ti grijesi” i „vjera te tvoja spasila” što znači da ih je
mnoge uspio u njihovoj vjeri prema Isusu i u Isusa Gospodina, on sam
svojim oproštenjem grijeha definitivno izliječiti, a to uključuje
i vremenite posljedice svih dotadašnjih njihovih grijeha jer je
uvijek govorio: „I ne griješi više!”. I mnogi su ostajali
doživotno zdravi, plodni i vjerni molitelji i klanjatelji tvoji.
Kad
je duša jako mlada i ne zna puno o životu, a gleda brige i probleme
i nosi ih na sebi, teško će ostati zdrava i slobodna osoba. Ugušit
će je mnoge brige koje neće znati riješiti, a koje će je
neprekidno mučiti. Jer stariji će reći samo „Ma, ne brini ti o
tome” i duša ostaje sama s brigama o kojima njezini vršnjaci
također ne znaju kao ni obitelj, ni prijatelji, ni ljudi u prolazu.
Takva
duša je nalik anemičnoj osobi, mirnoj, povučenoj, poslušnoj.
To
je rano doba života, savjest je još svježa i prilično dobro
prosuđuje i vodi takvu mladu dušu.
Može
se dogoditi, vrlo lako zapravo se može dogoditi da duša stari i
raste do odrasle dobi, a da nije riješila svoje brige i da nije
olakšala savjest. Osim toga, nije toliko svjesna grijeha, svjesna
briga i zabrinutosti; zamišljena je, pita se kada će biti dovoljno
odrasla i zrela da se konačno suoči sa svojim brigama koje se ne
umanjuju već stvaraju nove brige. Život i obaveze idu dalje,
potrebno je riješiti sve u hodu što se može riješiti, a da one
namnožene brige ostaju, produbljuju bol toj duši i čine je u
savjesti nesvjesnom nekakvoga grijeha. To je već početak mentalne
bolesti, duševne bolesti, ali ne primjećuje se lako, sve dok se
čaša ne ispuni, dok baloni ne puknu, dok se lončići ne polupaju.
Od simpatične, marljive i povučene osobe odjednom nastaje bolesnik.
Tek
nakon dugo vremena dosjetit će se najgore opasnosti za svoje
zdravlje, a to su brige, razne egzistencijalne brige, brige za
voljene osobe, brige zbog mnogih osoba koje zlostavljaju, svakodnevne
brige zbog smanjene sposobnosti duše za život kakav žive ljudi u
okolini. Također postoji u takvoj duši ljubav i pažnja, odanost i
izbjegavanje suočavanja s drugima iz straha da te osobe ne
povrijedi.
Medikamenti
rješavaju veći dio problema, duša mora obratiti pažnju na
samostalnost u životu, na prehranu, na šetnje, na zaustavljanje
prisilnih misli, na redovno uzimanje lijekova, na izbjegavanje
neprilika koje mogu opet zaboljeti; duša ne smije dopustiti da je
drugi ljudi opterećuju svojim problemima (jer bi odmah pala u ponor
briga koje nije sposobna riješiti). Imperativ struke je da pacijent
mora strože pripaziti na svoje duševno zdravlje.
Isus
je govorio da se ne brinemo tjeskobno, ali to znači da se manje
brinemo i tada kad je neka opasnost na pomolu koja je veća,
ozbiljnija, realnija.
Teško
je sada već odrasloj duši (pacijentu) vratiti se svjesno u stanje
zabrinutosti, a osim toga, brige guše vjeru, stvaraju bojazni,
tjeskobe, strahove.
Duša
se može sjetiti da su joj rekli da ne brine o svemu kada bijaše još
dijete. Ali mnogima se dogodi da takve brige ne mogu izbjeći.
Poslije
joj govore da je preozbiljna, da je prestroga pa duša u svom
pokušaju resocijalizacije i socijalizacije nalazi načine da ne bude
opterećenje jer ona najbolje zna kako ljudi znaju i mogu opteretiti
jedni druge brigama. Uzima lijek, ne da se uvući u tuđe probleme,
lakše rješava svoje obaveze i, na kraju, krsti se i puno moli Gospu
i često se dogovara s Isusom.
Što
da ti kažem na to, Isuse?
Krštenje
je smaknulo Istočni i sve ostale grijehe, život je počeo iz
početka, možda ne neki plodan život, ali u početku barem taj
život je euforičan jer sreća zbog nestanka velikih opterećenja,
straha i boli je jednostavno bacila klatno u suprotnom smjeru.
Kasnije
se i ta euforija smiruje i život potraje dulje nego što bi se
čovjek nadao. To nije idealan život, ali je u svakom slučaju
kvalitetan u odnosu na onaj prošli život starog čovjeka o kakvome
govori sveti Pavao.
U
svakom slučaju to je poseban život jer na kraju dolazi tvoje
posvećenje, tvoje prijateljstvo, tvoja zaštita, tvoja Crkva.
17.01.2024.
20:53
Ne
moram te pitati, Isuse, znam.
Imenom
si me zazvao i rekao: ti si sin moj, danas te rodih.
gordanatomljanovic: REGISTAR PJESAMA: REGISTAR PJESAMA 001. KOPRENA, izbor pjesama KOPR 002. PJESNIKOVE LAĐE, izbor pjesama PJLAĐE 003. DRAGULJI OD VJETRA, izbor poezij...
