Ukratko iz Katekizma Katoličke Crkve
Sakrament Krštenja
1275 Kršćanska inicijacija se ostvaruje trima sakramentima:
- krstom koji je početak novoga života,
- potvrdom koja taj život učvršćuje i
- euharistijom koja učenike hrani Kristovim Tijelom i Krvlju da ih preobrazi u Krista
1278 Bitni je obred krštenja uranjanje krštenika u vodu ili izlijevanje vode na njegovu glavu uz zazivanje Presvete Trojice, to jest Oca, Sina i Duha Svetoga.
1279 Krsni plod ili krsna milost bogata je stvarnost koja sadrži:
- oproštenje istočnog grijeha i svih osobnih grijeha,
- rođenje na novi život kojim čovjek postaje posinjenim djetetom Boga Oca, udom Kristovim, hramom Duha Svetoga.
- Istim činom krštenik se pritjelovljuje Crkvi, Kristovu Tijelu, i postaje dionik njegova svećeništva.
1280 Krštenje utiskuje kršteniku u dušu neizbrisiv duhovni biljeg, karakter, koji vjernika posvećuje za bogoslužje kršćanske vjere. Zbog toga pečata krštenje se ne može ponoviti.
Sakrament Potvrde
1316 Potvrda usavršuje krsnu milost; ona je sakrament koji daje Duha Svetoga da nas dublje ukorijeni u božansko posinstvo, da nas čvršće pritjelovi Kristu, da ukrijepi našu vezu s Crkvom te nas tješnje pridruži njezinom poslanju i pomogne da kršćansku vjeru svjedočimo riječju i djelima.
1317 Potvrda, kao i krštenje, u dušu kršćana utiskuje duhovni biljeg ili neizbrisiv karakter; zato se ovaj sakrament može primiti samo jednom u životu.
1319 Potvrđenik koji je dostigao dob razuma treba, primajući sakrament, ispovjediti vjeru, biti u stanju milosti, imati nakanu da primi sakrament te biti spreman prihvatiti zadaću Kristova učenika i svjedoka, u crkvenoj zajednici, i u zemaljskim poslovima.
1320 Bitni obred potvrde je pomazanje svetom krizmom na čelu krštenoga, uz polaganje ruke podjelitelja i riječi 'Primi pečat Dara Duha Svetoga'.
Sakrament Euharistije
1407 Euharistija je srce i vrhunac života Crkve jer njome Krist Crkvu i sve njezine članove pridružuje svojoj žrtvi hvale i zahvaljivanja, koju je jednom zauvijek na križu prinio Ocu; po ovom sakramentu, on izlijeva milost spasenja na svoje Tijelo – Crkvu.
1408 Euharistijsko slavlje uvijek obuhvaća navješćivanje Božje riječi, zahvaljivanje Bogu Ocu za sva njegova dobročinstva, naročito za dar Sina, zatim posvećenje kruha i vina, i sudjelovanje u liturgijskoj gozbi primanjem Tijela i Krvi Gospodnje. Sve to tvori jedinstven bogoštovni čin.
1409 Euharistija je spomen - čin Kristova Vazma: to jest djela spasenja koje je Krist izvršio životom, smrću i uskrsnućem, a koje se uprisutnjuje po liturgijskom činu.
1410 Krist, veliki i vječni svećenik Novoga Saveza, djelujući po službi svećenika, prinosi euharistijsku žrtvu. I taj isti Krist, stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, prinos je euharistijske žrtve.
1412 Bitni znakovi euharistijskog sakramenta jesu pšenični kruh i trsovo vino na koje svećenik zaziva blagoslov Duha Svetoga i govori Isusove riječi sa Posljednje večere 'Ovo je moje Tijelo koje će se za vas predati... Ovo je kalež moje Krvi...'.
1413 Posvećenjem se izvršuje pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Pod posvećenim prilikama kruha i vina, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Krist, živi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv, zajedno sa svojom dušom i svojim božanstvom.
1414 Ukoliko je žrtva, Euharistija se prinosi, i kao zadovoljština za grijehe živih i mrtvih, i zato da se od Boga dobiju duhovna ili vremenita dobra.
1416 Sveta pričest Tijelom i Krvlju Kristovom povećava jedinstvo pričesnika s Gospodinom, oprašta mu lake grijehe i čuva ga od teških. Primanje ovog sakramenta utvrđuje jedinstvo Crkve, otajstvenog Kristova Tijela, jer jača veze ljubavi pričesnika i Krista.
1418 Budući da je u oltarskom sakramentu prisutan sam Krist, treba ga častiti poklonstvenim štovanjem. Pohod presvetom Sakramentu dokaz je zahvalnosti, znak ljubavi i dužnost priznanja Kristu Gospodinu.
1419 Budući da je Krist prešao s ovoga svijeta k Ocu, u Euharistiji nam daje zalog buduće slave kod njega: sudjelovanje u svetoj žrtvi poistovjećuje nas s njegovim Srcem, podupire nam snage na putu života, budi čežnju za životom vječnim i već sada nas sjedinjuje s nebeskom Crkvom, s blaženom Djevicom Marijom i svima svetima.
Sakrament Pokore i Pomirenja
1485 Na sam dan uskrsnuća, uvečer, Gospodin Isus se ukaza apostolima i reče im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im (Iv 20,22-23)”.
1486 Oproštenje grijeha počinjenih poslije krštenja daje se posebnim sakramentom koji zovemo sakrament obraćenja, ispovijedi, pokore ili pomirenja.
1487 Tko griješi, nanosi uvredu Božjoj časti i ljubavi, svome vlastitom dostojanstvu čovjeka pozvanog da bude dijete Božje i duhovnom zdravlju Crkve kojoj svaki kršćanin treba biti kamen živi.
1488 U svjetlu vjere nema težeg zla od grijeha, i ništa nema gorih posljedica za same grešnike, za Crkvu i za sav svijet.
1489 Vratiti se u zajedništvo s Bogom, nakon što se grijehom izgubilo, moguće je samo po milosti Boga koji je bogat milosrđem i brižljiv za spas ljudi. Treba moliti za taj dragocjeni dar sebi i drugima.
1490 Hod povratka Bogu, nazvan obraćenje i kajanje, uključuje bol i odbojnost prema počinjenim grijesima, te čvrstu odluku ne griješiti ubuduće. Obraćenje se, dakle, odnosi na prošlost i budućnost; hrani se nadom u Božje milosrđe.
1491 Sakrament Pokore se sastoji od triju pokornikovih čina i od svećenikova odriješenja. Čini pokornika jesu: kajanje, ispovijed i očitovanje grijeha svećeniku, te odluka da će se izvršiti zadovoljština i djela zadovoljštine.
1492 Kajanje (zove se i skrušenost) treba biti nadahnuto razlozima koji proizlaze iz vjere. Ako kajanje izvire iz prave ljubavi prema Bogu, zove se 'savršenim'; ako je pak utemeljeno na drugim razlozima, zove se 'nesavršenim'.
1494 Svećenik nalaže pokorniku izvršenje nekih čina 'zadovoljštine' ili 'pokore' da bi nadoknadio štetu nanesenu grijehom i povratio se ponašanju koje dolikuje Kristovu učeniku.
1495 Opraštati grijehe u Kristovo ime mogu samo svećenici koji su od crkvene vlasti dobili ovlast odrješivanja.
1496 Duhovni učinci sakramenta Pokore jesu:
- pomirenje s Bogom
- otpuštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima
- otpuštenje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha
- mir i spokoj savjesti, te duhovna utjeha
- povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu.
Sakrament bolesničkog pomazanja
1527 Svrha je sakramenta bolesničkog pomazanja da dade osobite milosti kršćaninu koji proživljava tegobe vezane uz teške bolesti ili starost.
1528 Vrijeme pogodno za primanje svetog pomazanja sigurno je kad vjernik zbog bolesti ili starosti počinje biti u životnoj pogibelji.
1529 Svaki put kada kršćanin teško oboli, može primiti sveto pomazanje, isto tako nakon primanja kad se bolest pogoršala.
1530 Samo svećenici (prezbiteri i biskupi) mogu dijeliti sakrament bolesničke pomasti: pri dijeljenju, služe se uljem blagoslovljenim od biskupa ili, po potrebi, od samoga svećenika služitelja.
1531 Bitna radnja u slavlju ovoga sakramenta jest mazanje bolesnika na čelu i rukama; mazanje je popraćeno liturgijskom molitvom svećenika slavitelja kojom zaziva posebnu milost ovog sakramenta.
1532 Plodovi posebne milosti sakramenta bolesničke pomasti jesu:
- bolesnik se sjedinjuje s Kristovom mukom za dobro svoje i Crkve
- prima potporu, mir i ohrabrenje da kršćanski podnosi tegobe bolesti ili starosti
- prima oproštenje grijeha ako ga nije mogao primiti u sakramentu pokore
- dobiva zdravlje, ako to koristi duhovnom spasenju
- pripravlja bolesnika za prijelaz u vječni život.
Sakrament svetoga Reda
1591 Čitava je Crkva svećenički narod. Po krštenju svi vjernici sudjeluju u Kristovu svećeništvu. To se udioništvo naziva „kraljevskim svećeništvom”. Na njegovu temelju i njemu na službu postoji drugo sudjelovanje u Kristovu poslanju, ministerijalno svećeništvo, podijeljeno sakramentom reda: zadaća mu je služiti zajednici u ime i u osobi Krista Glave.
1592 Ministerijalno svećeništvo bitno se razlikuje od općeg svećeništva vjernika jer ono podjeljuje svetu vlast na službu vjernicima. Zaređeni službenici vrše svoju službu u narodu Božjem učeći, slaveći božanski kult i pastoralno upravljajući.
1593 Od samog početka služba reda podjeljivala se i vršila u tri stupnja: služba biskupa, prezbitera i đakona. Službe podijeljene ređenjem nezamjenjive su za organski ustroj Crkve: bez biskupa, prezbitera i đakona ne može se govoriti o Crkvi.
1594 Biskup prima puninu sakramenta reda koji ga uključuje u biskupski zbor i čini ga vidljivom glavom partikularne Crkve koja mu je povjerena. Biskupi, kao nasljednici apostola i članovi biskupskog zbora, imaju udio u apostolskoj odgovornosti i u poslanju cijele Crkve pod vlašću pape, nasljednika svetog Petra.
1595 Prezbiteri su pridruženi biskupima u svećeničkom dostojanstvu i ujedno su o njima ovisni u vršenju svojih pastoralnih djelatnosti; pozvani su da budu razboriti suradnici biskupa; oni oko svoga biskupa čine „prezbiterij” koji zajedno s njime nosi odgovornost za mjesnu Crkvu. Od biskupa primaju dužnost za pojedinu župnu zajednicu ili za određenu crkvenu službu.
1596 Đakoni su zaređeni za zadatke služenja u Crkvi. Ne primaju ministerijalno svećeništvo, ali im ređenje podjeljuje važne uloge u službi naviještanja riječi Božje, bogoslužja, pastirskog upravljanja i djelotvorne ljubavi: te zadatke treba da vrše pod pastirskom vlasti svoga biskupa.
1597 Sakrament reda podjeljuje se polaganjem ruku, nakon čega slijedi svečana posvetna molitva kojom se za ređenika od Boga traže milosti Duha Svetoga potrebne za njegovu službu. Ređenje utiskuje neizbrisiv sakramentalni biljeg.
1598 Crkva podjeljuje sakrament reda samo krštenim muškarcima čije su sposobnosti za vršenje službe prikladno utvrđene. Crkvenoj vlasti pripada odgovornost i pravo nekoga pozvati da primi redove.
1599 U latinskoj Crkvi sakrament reda prezbitera redovito se podjeljuje samo onim kandidatima koji su spremni slobodno prigrliti celibat i koji javno pokazuju volju da ga obdržavaju iz ljubavi prema kraljevstvu nebeskome i na služenje ljudima.
1600 Djelitelji sakramenta reda u sva tri stupnja jesu biskupi.
Sakrament ženidbe
1660 Ženidbenim savezom muškarac i žena vezuju se u prisno zajedništvo života i ljubavi. Bog Stvoritelj zasnovao je ženidbu i vlastitim je zakonima opskrbio. Po svojoj naravi ženidba je određena za dobro ženidbenih drugova i za rađanje i odgoj djece. Među kršćanima Krist Gospodin uzdignuo je ženidbu na dostojanstvo sakramenta.
1661 Sakrament ženidbe znak je sjedinjenja Krista i Crkve. Ženidbenim drugovima daje milost da se ljube onom ljubavlju kojom Krist ljubi Crkvu. Tako milost sakramenta usavršuje ljudsku supružničku ljubav, učvršćuje njihovo nerazrješivo jedinstvo i posvećuje ih na putu u vječni život.
1662 Ženidba se sklapa privolom ugovornih stranaka, što znači voljom da se uzajamno i neopozivo daruju, da bi živjeli u savezu vjerne i plodne ljubavi.
1663 Budući da ženidbom bračni drugovi stupaju u jedno javno stanje života u Crkvi, prikladno je da sklapanje ženidbe bude javno, u okviru liturgijskog slavlja, u nazočnosti svećenika, svjedoka i vjerničke zajednice.
1664 Po naravi ženidba je bitno jedinstvena, nerazrješiva i otvorena plodnosti. Mnogoženstvo je nespojivo s jedinstvom ženidbe; razvod rastavlja ono što je Bog sjedinio; odbacivanje plodnosti lišava bračni život njegova „najdragocjenijeg dara”, djeteta.
1665 Novi brak rastavljenih, dok još živi zakoniti supružnik, protivi se Božjem naumu i zakonu, kako ih je Krist učio. Oni nisu od Crkve odijeljeni, ali ne smiju primati svetu pričest. Svoj će kršćanski život živjeti osobito odgajajući djecu u vjeri.
1666 Kršćanski je dom mjesto ghdje djeca primaju prvi navještaj vjere. Zato se obitelj s pravom zove „domaća Crkva”, zajednica milosti i molitve, škola ljudskih kreposti i kršćanske ljubavi.
