Ispraćaj

 

Znam, znam da ovo nije rastanak,

ali moje tijelo ne da se, ne priznaje,

iz njega se nešto čupa, grabi.

Osjećaji snivaju svoj stari sanak,

oči ljubljene i tamne, duša što se daje

i na licu jedan osmijeh slabi.

Sjećanja su živa kao, evo sada, doživljaji;

ja te imam pred sobom još jače,

slušam tvoje misli i čujem ti glas.

Tvoj mi pogled na me sav se sjaji,

a čelo mi bolno neke smetnje tlače.

Reci, zar je takav naš posljednji spas?

Je l' nam dao svemogući Bog

da nam to odvajanje ne sjeda,

da je tako teško prerezati veze

koje najviše su duh od srca tvog?

I hod je težak kroz to tlo od meda,

ništa ne pomažu bijele breze.

Zar to nije onaj dokaz od poklada vjere

koju oboje smo gajili svom snagom,

koju dao nam je zajednički Tata:

da se međusobno ljubimo bez mjere,

da se priklonimo Evanđelju blagom

i da uvijek ostavljamo otvorena vrata?

Zar to nije dokaz da smo skupa srasli

kao samo jedno tijelo, kao jedna duša,

još od onog trena kad smo se pronašli?

Da smo nebeskoga tijela zajedništvom rasli,

da smo postali oaza usred pomora i suša,

da smo s malo svijesti i u vječnost zašli?

03.11.2020. 03:42

Uskrsnuće tijela

 

Glava I

Sadržaj novozavjetne nade u uskrsnuće

Članak o uskrsnuću tijela stavlja nas pred neobičnu dilemu. Nanovo smo otkrili nedjeljivost čovjeka; s novim intenzitetom živimo svoju tjelovitost i doživljavamo je kao neophodan način za ostvarenje jedinstvenog čovjekova bića. Tako onda možemo na nov način razumjeti i biblijsku poruku koja ne obećava besmrtnost duši odvojenoj od tijela, već čitavu čovjeku.

Na temelju takvog shvaćanja u našem se stoljeću posebno evangelička teologija svjesno suprotstavila grčkoj nauci o besmrtnosti duše, koja se s nepravom smatra i kršćanskim idejnim dobrom.

A zapravo tu dolazi do izražaja potpuno nekršćanski dualizam; jedino kršćanska vjera zna da Božja moć može mrtve probuditi na život.

No, ovdje se odmah pojavljuju sumnje. Grčka nauka o besmrtnosti jest doduše problematična, ali zar biblijska poruka nije za nas kudikamo neshvatljivija?

Lijepo je postaviti se na stanovište da čovjek znači jedinstvo, ali tko bi sebi, polazeći od naše današnje slike svijeta, bio kadar zamisliti uskrsnuće tijela?

To bi uskrsnuće uključivalo, tako se barem čini, novo nebo i novu zemlju, zahtijevalo bi tjelesa koja ne umiru i kojima ne treba hrane, iziskivalo bi potpuno izmijenjeno stanje materije.

A zar sve to nije zapravo potpuno apsurdno, do kraja protivno našem shvaćanju materije i njezinih oblika ponašanja pa zato i nepopravljivo mitološko?

Mislim da se do stvarnog odgovora može doći samo ako se pažljivo ispitaju bitne intencije biblijske poruke i ako se pri tom ponovno razmisli i o odnosu biblijskih i grčkih predodžbi.

Naime, susret ovih dviju vrsta predodžbi dao je poticaj promjeni njihova poimanja, a izvorne intencije sakrio je u jednom skupnom, općem gledanju.

U prvom redu, nada u uskrsnuće mrtvih jest upravo osnovni oblik biblijske nade u besmrtnost; u Novom zavjetu ta se nada u biti ne javlja kao popunidbena ideja o besmrtnosti duše koja bi prethodila novozavjetnoj koncepciji i bila o njoj neovisna, već se javlja kao osnovna tvrdnja o čovjekovoj sudbini.

Već u kasnom židovstvu postojali su začeci jedne nauke o besmrtnosti, ali grčkoga kova. I to je sigurno jedan od razloga zašto se u grčko – rimskom svijetu nije mogao više shvatiti sveobuhvatni karakter ideje o uskrsnuću. Štoviše, sada se smatralo da se u grčkoj predodžbi o besmrtnosti duše i u biblijskoj poruci o uskrsnuću mrtvih krije po pola odgovora na pitanje o vječnoj čovjekovoj sudbini pa su se tako jedan i drugi odgovor zbrojili. Grčkoj spoznaji o besmrtnosti duše pridodana je objava sadržana u Bibliji, koja govori kako će na kraju vremena i tijela uskrsnuti, da bi i ona zauvijek dijelila sudbinu duše: prokletstvo ili blaženstvo.

Nasuprot tome, moramo utvrditi da tu izvorno zapravo nije bila riječ o dvjema komplementarnim predodžbama; naprotiv, to su dva različita, ali cjelovita nazora koje nije moguće jednostavno zbrajati.

Oni imaju posve različitu predodžbu o čovjeku, Bogu i budućnosti, i zato se i jedno i drugo shvaćanje može zapravo razumjeti samo kao pokušaj da se pruži cjelovit odgovor na pitanje o ljudskoj sudbini.

Grčko se shvaćanje temelji na zamišljanju da je čovjek složen od dvije različite supstancije; jedna od njih (tijelo) propada, a druga (duša) po sebi je nepropadljiva i zato opstoji dalje. Još više, duša postiže tek onda svoju potpunu izvornost kad se odijeli od tijela, koje je strano njezinoj biti.

Biblijska koncepcija, naprotiv, pretpostavlja nedjeljivo jedinstvo čovjeka; na primjer, u Svetom pismu nema riječi kojom bi se označavalo samo tijelo (odvojeno i različito od duše) i, obratno, i riječ „duša” označava u najviše slučajeva čitavog čovjeka koji tjelesno egzistira; oni rijetki tekstovi u Bibliji, u kojima se najavljuje drugačije gledanje, lebde na neki način između grčkog i hebrejskog mišljenja, ali ni u kom slučaju ne napuštaju biblijsko gledanje.

Kad je, dakle, riječ o uskrsnuću mrtvih (ne tjelesa!), Biblija ima u vidu spasenje jedinstvenog, nedjeljivog čovjeka, a ne samo sudbinu jedne (a k tome možda i sekundarne) polovine čovjeka.

Prema tome, jasno je da se suština vjere u uskrsnuće uopće ne sastoji u tome da će tijelo biti vraćeno, na što smo mi u svom mišljenju tu vjeru reducirali; to stoji, mada se u Bibliji upotrebaljava isključivo slika o vraćanju tijela.

A što je onda pravi sadržaj onoga što Biblija svojom slikom, znakom o uskrsnuću mrtvih želi ljudima navijestiti kao njihovu nadu? To se može naprije otkriti ako se biblijsko gledanje suoči s dualističkom koncepcijom antičke filozofije:

1. Ideja besmrtnosti – ili, biblijskim rječnikom: ideja uskrsnuća – odnosi se na besmrtnost „osobe”, tj. na besmrtnost čovjeka kao JEDNE cjeline.

U grčkom poimanju čovjek kao tipično biće jest raspadljiv produkt koji kao takav ne nastavlja živjeti, već se zbog svoje heterogene strukture od tijela i duše razdvaja i polazi dvama različitim putovima; u biblijskom pak vjerovanju upravo to ljudsko biće kao takvo postoji i dalje, makar i preobraženo.

2. Riječ je o „dijaloškoj” besmrtnosti (Bog, naime, čovjeka, koji je umro, budi na novi život). Besmrtnost, dakle, nije po sebi razumljiva stvar, niti jednostavno posljedica nedjeljivosti, nego je djelo bića koje ljubi i koje ima moć da čovjeka nanovo oživi. Čovjek ne može potpuno propasti zato jer je on predmet Božje spoznaje i Božje ljubavi. Svaka ljubav teži za vječnošću; Božja pak ljubav ne samo da za njom teži nego je takvom i čini: ona sama jest vječnost. I, stvarno, biblijska ideja o uskrsnuću neposredno je izrasla iz ovog dijaloškog motiva: onaj koji se moli, u svojoj vjeri zna da će Bog uspostaviti pravdu (Job 19,25; Ps 73,23); čovjek koji vjeruje, siguran je da će oni koji su trpjeli radi Božje stvari imati udjela u dobrim obećanjima (2 Mak 7,9).

Kako besmrtnost u biblijskom smislu ne proizlazi iz vlastite moći stvari koja bi po sebi bila neuništiva, već proizlazi iz dijaloškog odnosa čovjeka prema Stvoritelju, ona se mora zvati uskrsnućem (u tranzitivnom smislu, tj, uskrišenjem). A kako Stvoritzelj nema u vidu samo dušu, nego čovjeka koji se ostvaruje u povijesnoj tjelesnosti, i upravo NJEMU poklanja besmrtnost, besmrtnost se onda mora zvati uskrsnućem mrtvih, odnosno uskrsnućem ljudi.

Ovdje treba spomenuti da i u obrascu našeg Simbola gdje se govori o „uskrsnuću tijela”, riječ „tijelo” (put) znači zapravo „svijet ljudi”, „ljudski svijet” (na način biblijskog izražavanja, npr.: „Svako će TIJELO vidjeti Božje spasenje” itd.). Ni ovdje se ta riječ ne shvaća u smislu tjelesnosti koja bi bila odvojena od duše.

3. Činjenica da se uskrsnuće očekuje na „sudnji dan”, to jest na svršetku povijesti, i u zajednici sa svim ljudima, upućuje na općeljudski značaj ljudske besmrtnosti. Besmrtnost se, dakle, odnosi na sve čovječanstvo, jer pojedinac je živio od njega, za njega i s njime, pa će na temelju toga i primiti blaženstvo ili prokletstvo. U biti ta se činjenica nameće od sebe iz općesvjetskog karaktera biblijske ideje o besmrtnosti.

Duši, kako ju je poimalo grčko mišljenje, tijelo i povijest jest nešto posve izvanjsko; duša egzistira i dalje kad se odvoji, a zato joj ne treba drugog bića.

Nasuprot tome, za čovjeka kojega se shvaća kao jedinstvo, su – čovječnost je konstitutivna stvar; ako ON ima i dalje živjeti, onda ova dimenzija ne može nikako biti isključena.

Tako je, s biblijskog stanovišta, riješeno vrlo sporno pitanje da li je poslije smrti moguće zajedništvo ljudi; a to se pitanje moglo uopće i pojaviti samo zato što su kod samog polazišta prevladali grčki misaoni elementi. Ako se, naime, vjeruje u „zajedništvo svetih”, onda biva izlišna misao o anima separata (o „odijeljenoj duši”, o čemu govori školska teologija).

Sve ove misli postale su u svom punom opsegu moguće tek u novozavjetnoj konkretizaciji biblijske nade – jer sam Stari zavjet u krajnjoj liniji ne rješava pitanje o čovjekovoj budućnosti. Čovjekova se budućnost definitivno otvara tek s Kristom, s čovjekom koji je „jedno s Ocem”, čovjekom po kome je ljudsko biće ušlo u Božju vječnost. Tek u njemu, „drugom Adamu”, dobiva čovjek kao pitanje svoj konačni odgovor. Krist je u potpunosti čovjek; zato u njemu i jest prisutno pitanje koje se zove „mi ljudi”. No, on je u isti mah i Božji glas, upravljen nama, on je „Božja riječ”. Onaj razgovor između Boga i čovjeka, koji se vodi od početka povijesti, u njemu je ušao u jedan novi stadij: u njemu je Božja riječ postala „tijelom”, zbiljski ukorijenjena u našoj egzistenciji. A ako dijalog Boga i čovjeka znači život, ako je istina da Božji sugovornik ima u sebi život upravo zato što mu se obratio onaj koji vječno živi, onda to znači da sam Krist kao Božji govor upravljen nama jest „uskrsnuće i život” (Iv 11,25). A to nadalje znači: onaj koji se nastanio u Kristu, to jest onaj koji vjeruje, našao je mjesto u Božjoj spoznaji i ljubavi, što i jest besmrtnost: „Tko vjeruje u Sina, IMA vječni život” (Iv 3,15; 3,36; 5,24). Samo se odatle može razumjeti misaoni svijet četvrtog evanđeliste, koji u svom prikazu o Lazarovu uskrsnuću želi objasniti svojim čitaocima da uskrsnuće nije samo neko daleko zbivanje na kraju vremena, već da se ono događa, po vjeri. Onaj tko vjeruje, nalazi se u razgovoru s Bogom koji je život i koji nadvladava smrt.

Na taj način bivaju usklađene prividno oprečne razine u biblijskoj ideji o besmrtnosti, a to su „dijaloška” razina, koja se neposredno odnosi na Boga, te razina su- čovječnosti.

Jer u Kristu, čovjeku ussrećemo Boga; ali u njemu susrećemo i zajednicu drugih ljudi koji preko njega idu k Bogu, a time i u međusobno zajedništvo. Onaj tko je u njemu našao usmjerenje prema Bogu, taj je u isti mah našao i usmjerenje prema zajednisi čovječanstva, i samo onaj tko prihvati tu zajednicu, samo se taj približuje Bogu jer Bog ne postoji izvan Krista, dakle ni negdje izvan cjelokupnosti ljudske povijesti i njenog općeljudskog, zajedničkog kretanja.

Time se objašnjava i pitanje o „prijelaznom stanju” od smrti do uskrsnuća. Početak zajedništva s Kristom po vjeri jest početak uskrsnuća, i zato ono nadživljuje smrt (Fil 1,23; 2Kor 5,8; 1Sol 5,10).

Glava II

Bitna neumrlost čovjeka

Bitni sadržaj navješćivanja uskrsnuća ima smisao u tom da se ljudima obznani kako će oni osobno i dalje živjeti, ne svojom snagom već zato što ih Bog tako poznaje i ljubi da više ne mogu propasti.

Nastavit će živjeti ono suštinsko u čovjeku, a to je osoba. Ono što je dozrelo i dalje opstaje na drugačiji način jer živi u Božjem sjećanju. U tu budućnost spada i element su-čovječnosti; zato će budućnost pojedinog čovjeka biti dovršena tek onda kad bude ispunjena i budućnost svijeta...

Moramo se upitati a što onda čini čovjeka čovjekom? Što je njegova konačna specifičnost?

Promatrajući odozgo, ona se sastoji u tome što se Bog čovjeku obraća i čovjek je Božji partner u dijalogu, biće koje Bog doziva.

Promatrajući odozdo, čovjek je ono biće koje se svojim mišljenjem može uzdići do Bog, biće koje je otvoreno transcendenciji. To je čovjekov konkretni smisao.

Čovjek je na poseban način obuzet Božjim htijenjem, spznajom i ljubavlju. Ako kažemo da ima duhovnu dušu, to znači da ga je Bog pozvao na vječni dijalog i da je zato sposoban Boga spoznati i odgovoriti mu.

„Imati dušu” znači biti dijaloški partner Boga.

Glava III

Problem uskrslog tijela

Ključ za razumijevanje toga pitanja jest redak 50 u 15. glavi Pavlove Prve poslanice Korinćanima:

„Ovo, braćo, tvrdim: tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje; niti raspadljivo baštiniti neraspadljivo”.

Također i Ivan 6,63 je kudikamo srodniji tekst nego što se u prvi mah može činiti. Nakon što je sa svom oštrinom naglasio realnu prisutnost tijela i krvi Isusove u euharistiji, stoji:

„Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa.”

U oba teksta se raspravlja kršćanski realizam tijela. Ivan naglašava realnost sakramenata, uskrsnuća Isusa i njegovoga tijela, u čemu mi Isusovom zaslugom imamo i mi udjela.

Pavao ide za tim da istakne realnost uskrsnuća „tijela”, realnost uskrsnuća ljudi, kršćana, i da pokaže kako je time ostvareno naše spasenje.

Oba naglašavaju da kršćanska realnost znači realnost s onu stranu fizike, realnost Duha Svetoga.

U grčkom jeziku riječ „soma” znači tijelo, ali znači i samobitnost. Soma može biti i „sarx”, tijelo u zemaljsko-povijesnom smislu, u smislu kemijske i fizikalne zbilje. Postoji opreka između tjelesnog tijela i tijela koje je prožeto duhom.

I Ivan i Pavao naglašavaju kako „uskrsnuće puti” i „uskrsnuće tijela” ne znači „uskrsnuće tjelesa” (u fizikalnom smislu). Pavao ne naučava uskrsnuće tjelesa, nego osoba i nema u vidu vraćanje bioloških tvorevina nego drugovrsnost uskrslog života, a uzor za to je život uskrslog Gospodina.

O ponovnom Kristovom dolasku se to već spominje i tumači. Ako je kozmos povijest i ako je materija moment u povijesti duha, onda ne predstoji neko neutralno su-postojanje duha i materije nego neki konačni „kompleksitet”, u čemu će svijet postići svoje jedinstvo.

Cilj kršćanina nije neko privatno blaženstvo već dovršenje svega. On vjeruje u Krista, i zato vjeruje u budućnost svijeta, a ne samo u svoju budućnost. On zna da postoji smisao koji on ne može nikako uništiti.

Novi svijet koji je na svršetku Biblije predočen u slici konačnog Jeruzalema, nije utopija nego zbilja kojoj, u vjeri, idemo u susret.

Kršćanina nosi pouzdanje jer vjeruje da je Krist otkupio svijet i da je na djelu njegovo oslobođenje: to mu i daje opravdanje i polet da bude kršćanin. (Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo, str.323 sl//.) 01.11.2020. 16:46

Danijelov Slavospjev stvorenja Bogu

Blagoslovljen budi, Gospodine,
    Bože otaca naših, *
    hvaljen i uzvisivan dovijeka!

Blagoslovljeno, slavno i sveto Ime tvoje, *
    hvaljeno i uzvisivano dovijeka!
Blagoslovljen budi u Domu svete slave svoje, *
    hvaljen i slavljen dovijeka!

Blagoslovljen budi na prijestolju
    kraljevstva svoga, *
    hvaljen i uzvisivan dovijeka!

Blagoslovljen, ti što istražuješ bezdane †
    i sjediš nad kerubima, *
    hvaljen i uzvisivan dovijeka!

Blagoslovljen budi na svodu nebeskom, *
    hvaljen i slavljen dovijeka!

Sva djela Gospodnja,
    blagoslivljajte Gospodina: *
    hvalite i uzvisujte ga dovijeka!

Dn 3,52-57

Sva djela Gospodnja, blagoslivljajte Gospoda: *

    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Anđeli Gospodnji, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Nebesa, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Sve vode nad nebesima, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Sve sile Gospodnje, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Sunce i mjeseče, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Zvijezde nebeske, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)

Sve kiše i rose, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Svi vjetrovi, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Ognju i žare, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Studeni i vrućino, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Rose i mrazovi, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Lede i studeni, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Tuče i snijezi, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Noći i dani blagoslivljajte Gospoda: *
     (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Svjetlo i tmino, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Munje i oblaci, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)

Zemlja neka blagoslivlje Gospoda: *
    neka ga hvali i uzvisuje dovijeka!
Bregovi i brežuljci, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Sve raslinstvo na zemlji, blagoslivljaj Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Izvori, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Mora i rijeke, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Kitovi i sve što se miče u vodama, blagoslivljajte Gospoda:*
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Ptice nebeske, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Sve divlje i pitome životinje, blagoslivljajte Gospoda:*
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Sinovi ljudski, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)

Izraele, blagoslivljaj Gospoda: *
    hvali i uzvisuj ga dovijeka!
Svećenici Gospodnji, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Sluge Gospodnje, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Dusi i duše pravednih, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Sveti i ponizni srcem, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)
Hananijo, Azarjo, Mišaele, blagoslivljajte Gospoda: *
    (hvalite i uzvisujte ga dovijeka!)

Blagoslivljajmo Oca, Sina sa Svetim Duhom, *
    hvalimo i uzvisujmo ga dovijeka!
Blagoslovljen budi, Gospodine, na svodu nebeskom, *
    hvaljen i slavljen dovijeka! 

Dn 3,57-88, 56

(Na kraju ovog hvalospjeva NE govori se Slava Ocu.)

 

BLAŽENSTVA

 

Evanđeoska besjeda na gori 

Blaženstva

Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. 2On progovori i stane ih naučavati:

3»Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!
4Blago ožalošćenima:
oni će se utješiti!
5Blago krotkima:
oni će baštiniti zemlju!
6Blago gladnima i žednima pravednosti:
oni će se nasititi!
7Blago milosrdnima:
oni će zadobiti milosrđe!
8Blago čistima srcem:
oni će Boga gledati!
9Blago mirotvorcima:
oni će se sinovima Božjim zvati!
10Blago progonjenima zbog pravednosti:
njihovo je kraljevstvo nebesko!«

11»Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! 12Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!« Mt 5,1-12

Prava molitva. Očenaš

(Lk 11, 2–4)
»Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. 8Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. 9Vi, dakle, ovako molite:

‘Oče naš, koji jesi na nebesima!
Sveti se ime tvoje!

10Dođi kraljevstvo tvoje!
Budi volja tvoja
kako na nebu tako i na zemlji!

11Kruh naš svagdanji daj nam danas!

12I otpusti nam duge naše
kako i mi otpustismo
dužnicima svojim!

13I ne uvedi nas u napast,
nego izbavi nas od Zloga!’« 

Mt 7,1-13

Čežnja za Bogom

 

Psalam 63

Čežnja za Bogom

 „Psalam. Davidov.
Dok David bijaše u Judejskoj pustinji.
2O Bože, ti si Bog moj:
gorljivo tebe tražim;
tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje,
kao zemlja suha, žedna, bezvodna.
3U Svetištu sam tebe motrio
gledajuć’ ti moć i slavu.

4Ljubav je tvoja bolja od života,
moje će te usne slavit’.
5Tako ću te slavit’ za života,
u tvoje ću ime ruke dizati.
6Duša će mi biti kao sala i mrsa sita,
hvalit ću te kliktavim ustima.

7Na postelji se tebe spominjem,
u bdjenjima noćnim mislim na tebe.
8Ti postade meni pomoć,
kličem u sjeni krila tvojih.
9Duša se moja k tebi privija,
desnica me tvoja drži.”

Izbavljenje od smrti

 

Nije u čovjekovoj vlasti da spasi sam sebe od smrti. Za to je potrebna milost Boga, koji je jedini, po biti, Živi.

Stoga, kad se očituje vlast smrti nad čovjekom, on može samo zazvati Boga. Ako je pravedan, može gajiti nadu da mu Bog neće ostaviti dušu u Podzemlju, da će mu dušu ugrabiti iz njegovih pandža. Čovjek će tako saznati da Božja moć biva jača od moći Smrti i Šeola ili Podzemlja, to jest pakla. To je prvi korak one nade što će se najzad potpuno razviti u perspektivi besmrtnosti.

Grešnik umire od svog grijeha. Bogu nije mila njegova smrt, On radije hoće da se grešnik obrati i da živi. Kad se grešnik obrati od svoga grijeha, Bog će ga oteti jami podzemnoj.

Odatle tolika važnost proročkoga propovijedanja koje poziva čovjeka da se obrati i tako mu nastoji spasiti dušu od smrti. Samo Bog izbavlja ljude od smrti, ali ne čini to bez nekog ljudskog sudjelovanja.

„Ta, meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! A ako mi živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam! Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas (Fil 1,21-24).”

Objava Boga je već i prije svega toga osvijetlila novim svjetlom zagonetku smrti pravednika, posvjedočujući njezinu plodnost. To što je Pravednik u najvišem smislu riječi, Sluga Božji, bio ubijen i iz zemlje živih uklonjen, nije bez svoga smisla. Njegova je smrt pomirna žrtva, dragovoljno prinesena za grijeh ljudi; njome se Božji naum ispunjuje. Tako se unaprijed otkriva najtajanstvenije obilježje ekonomije spasenja što će je Isusova povijest provesti u djelo.

U misteriju Kristove smrti sva se ljudska povijest ukazuje kao divovska drama života i smrti: do Krista i bez Njega ta je povijest značila kraljevanje Smrti; Krist dolazi i svojom smrću pobjeđuje samu Smrt i od toga časa sama smrt mijenja svoj smisao za novo čovječanstvo koje umire s Kristom da vječno s Njim živi.

Kako je Kristova smrt mogla imati tako spasonosan učinak?

Krist se za života na zemlji suočavao sa smrću i uvijek je pobjeđivao, mrtve je dozivao u život i u kraljevstvu Božjem što Ga je Krist započinjao, Smrt se povlačila pred Onim koji je bio Uskrsnuće i Život. Najzad se sa Smrću suočio na njenom području i pobijedio ju je u času kad je ona mislila da će Ga pobijediti. U Podzemlje je ušao kao Gospodar koji će iz njega izići po svojoj volji, jer ima ključeve Smrti i Podzemlja. A, budući da je pobijedio Smrt, Bog Ga je ovjenčao slavom. Smrt je nad Kristom izgubila svu vlast. Samim tim, onaj koji je imao moć smrti, đavao, postao je nemoćan. To je bio prvi čin Kristove pobjede.

Od tog trenutka izmijenio se odnos ljudi i smrti jer Krist pobjednik od sad obasjava one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj. On ih je oslobodio od onog zakona grijeha i smrti kojem su sve do tada robovali. Najzad, na svršetku vremena Kristova će pobjeda doživjeti blistavo dovršenje u vrijeme općeg uskrsnuća. Tada će smrt zauvijek biti uništena, pobjeda će je progutati jer Smrt i Podzemlje morat će tada ispustiti svoj plijen i nakon toga će, skupa sa Sotonom, biti bačeni u ognjenu i sumpornu močvaru.

Takva će biti konačna Kristova pobjeda: „Smrti, tvoja bit ću smrt; tvoj ću žalac biti, Podzemlje” - Antifona iz Pohvala Velike subote.

Kad je Krist uzeo našu narav, nije uzeo samo našu smrt da bude solidaran s našim grešnim stanjem. Kao Glava novog čovječanstva, novi Adam, Krist nas je sve nosio kad je umirao na križu. Stoga su u Njegovoj smrti na neki način svi umrli. Ipak, ta smrt mora postati za svakoga od nas djelotvorna stvarnost. To je smisao krštenja čija nas sakramentalna učinkovitost sjedinjuje s Kristom u križu: budući da smo kršteni u Kristovu smrt, mi smo s Njim zajedno ukopani po krštenju u smrt, postali smo s Kristom smrću koja je slična Njegovoj smrti. Odsad smo mrtvi kojima je život skriven u Bogu zajedno s Kristom. To je otajstvena smrt, negativna strana milosti spasenja. Jer tako mi umiremo svemu onom redu stvari po komu se kraljevanje Smrti očitovalo ovdje na zemlji: umiremo grijehu, starom čovjeku, njegovoj puti i tijelu, umiremo Zakonu, svim počelima svijeta.

Prema tome, ova smrt s Kristom zapravo je smrt smrti. Kad smo bili robovi grijehu, tada smo bili mrtvi, a sada živimo, postali smo živima i odvraćeni smo od mrtvih djela. Kao što je i Krist rekao: tko sluša Njegovu riječ, prelazi iz smrti u život; tko vjeruje u Njega, ne mora se bojati smrti: ma i umro, on će živjeti. To je ulog vjere.

Onaj koji ne vjeruje, umrijet će u svojim grijesima, miris će Kristov postati za nj miris smrti.

Tako se drama čovječanstva, uhvaćenog ukoštac sa smrću odigrava u svakomu od naših života; od našeg izbora pred Kristom i Evanđeljem zavisi kako će se smrt za nas rasplesti: za jedne u vječni život, za druge u grozotu smrti (Dufour, str. 1219). 31.10.2020. 18:36

„Tko drži riječ moju, sigurno neće nikada vidjeti smrti” - Iv 8,51

Mudrost koja ljubi čovjeka

Na sliku svoju stvori nas Bog. Biti slika Boga znači čovjeku odražavati na svoj grešan način istinitost i pravdu, razboritost i ljubav; to znači biti duhovan jer Bog je Duh. Barem toliko u svojoj grešnosti čovjek može primijetiti o sebi kao osobi koja je Bogu nalik.

Bog nije stvorio grijeh i zlo. Tu čovjek nije sličan Bogu. Čovjek zapravo gotovo nikada nije sličan Bogu, toliko je skrenuo u svojoj oholosti i ponosu, u svojoj razmetnosti i razbludnosti, u svome besmislu.

Ipak, čovjek stvara, u svome umu ima ideje koje nastoji provesti u djelo. Iz toga prizemnog stajališta čovjek može doći do zaključka da je Bog sam Um nad umovima, Stvoritelj nad stvaraocima.

Kada znamo da je ljubljeni Isusov učenik, najsvestraniji Isusov svjedok, ustvrdio da je Bog Riječ i da je Bog Ljubav, tada možemo pokušati promotriti na svojoj vlastitoj koži kako smo mi to slika Riječi i slika Ljubavi. Čovjek to jest barem u svojim težnjama kao što je težnja za vladanjem i težnja za humanističkim ideologijama.

Isus je Kralj koji posjeduje mudrost savršenu i koji jest Mudrost sama, a istovremeno je Ljubav; On je mudar u ljubavi i zaljubljen u svojoj mudrosti. To, dakle, dokazuje da zaljubljenosti i ljubav nisu ludosti, ludorije kako to, naopako, vidi grešan čovjek.

Kada se pokušaju zbrojiti i pomnožiti ljubav i mudrost, dobiva se najsavršenija riječ koju možda čovjek može promatrati, a koja najbolje, najbliže tumači Boga, čovjeka i odnos između Boga i čovjeka, odnos čovjeka prema čovjeku i odnos čovjeka prema sebi samome.

Ta riječ je Milost. Milost Božja. Presvetost Boga našega.

Bog ne može ne biti Presveta Ekselencija, milosrdan i milostiv, blag i nježan, spor na srdžbu. Tim je strašnija Božja srdžba kad se jednom ipak dogodi.

Kako se može Bog srditi ako je sušta Milostivost? Božja srdžba samo je milosrdno tumačenje grešnom čovjeku koji nije svjestan što čini, to je pokazatelj, znak i putokaz za čovjeka, ogrezlog u grijehu jer kad se Bog srdi, radije se srdi nego da čovjek propadne u ponor pakla. Iza srdžbe Boga stoje ljubav Boga prema čovjeku, strah za čovjeka, suze zbog izgubljenog čovjeka koji se odlučio protiv Boga i Njegova poziva, čovjeka koji se odlučio za pakao i muke paklene.

Promatrati Boga kao Inteligenciju, kao Savršeni Um, može se samo ako se uzima u obzir promatranje Boga kao življenje Ljubavi. Tada nije čudo da je Bog Istina i Pravednost i da je Bog Život.

Bog je vječan, On je oduvijek i zauvijek. Zato je Istinit ili zato jer je Istiniti.

Mudrost, prevelika za čovjekovo shvaćanje i poimanje, to je čovjekov Bog; Mudrost koja ljubi čovjeka.

Milost Boga u Bogu samome je ništa drugo do Presveto Trojstvo. Otac i Sin u ljubavi i zajedništvu Duha Svetoga. Ljubav, Ljubljeni i Onaj koji ljubi.

Od siline ljubavi, milja, blagosti, radosti i milosti Bog, koji je Presveto Trojstvo, plodi se, buja, raste, cvjeta i stvara, neprekidno stvara i održava što je stvorio.

Bog ne čini ništa iz računice kao što to čini čovjek. Bog se ne pogađa sam u sebi jer On samo ljubi, a ljubav je darivanje, vječno darivanje, ali i primanje dara i darova ljubavi. Tu nema trgovine kao kod čovjeka, trgovanje je grijeh, ljudski grijeh. Da bi izbjegao trgovanje, čovjek bi morao proizvoditi, ali ne može zbog grijeha. Milost Boga nalazi svoje stvorenje, čovjeka u grijehu i očekuje od čovjeka da se ispovijeda kako bi mu Bog zaboravio grijehe i tada Bog savjetuje čovjeku koji trguje neka barem pokuša trgovati po svojoj pravednosti, neka bude svet i milostiv kao njegov Stvoritelj i Otac, kao Bog.

Milosti se Božje čovjek napunja u sakramentima bez puno svoga truda, dovoljno je da vjeruje, da ima zrno vjere za pristupanje sakramentima.

No, i kada moli i kada pristupa sakramentima, poželjno je da, osim vjere, čovjek ljubi Boga, Božju riječ i zakon, da vrši sve to što je Bog u svojoj milostivosti zapovijedio.

Na poticaj milosti Božje čovjek se okreće prema Bogu i udaljuje od grijeha te tako prima oproštenje i pravednost odozgor. Opravdanje nije tek otpuštanje grijeha nego je i posvećenje i obnova unutrašnjeg čovjeka (KKC, str 497sl).

Opravdanje uspostavlja suradnju između milosti Božje i čovjekove slobode.

Milost Boga je za čovjeka sudjelovanje čovjeka u Božjem životu.

Milost Božja je stvaranje neba i zemlje, stvaranje čovjeka i svemira, a ponajviše opraštanje Boga čovjeku koji se kaje. Milost je objava Boga u Isusu Kristu po kojemu je ona i došla do čovjeka da bi čovjek imao vječni život, život u izobilju.

Sve dobro što se događa plod je Milosti.

U Božjoj milosti čovjek uspijeva ostvariti samoga sebe.

Milost ( grč. kharis ) je za kršćane dar u najvišem smislu riječi, dar u kojem je sažeta sva Božja djelatnost i sve što možemo zaželjeti svojoj braći. 08.05.2019. 10:02