Čovjeku ne smije biti nevažno sve što čini u životu.
Sve dijelimo na prije i poslije smrti. Ne možemo se othrvati takvome promatranju svijeta i života. Sada živimo, a duša nam je besmrtna.
Možda je dobro reći da čovjek postoji od začeća pa sve do vječnosti, u tri stanja:
- pod majčinim srcem, u utrobi majke;
- zemaljski i opipljivi materijalni život;
- duhovni, nebeski i vječni život.
Tu nam smrt izgleda vidljivom, ali ne naša nego tuđa.
Tu nam rađanje djeteta izgleda kao novi početak, ali ne sjećamo se svoga rođenja, svoga takozvanog novog početka.
Dakle, živimo danas. Svakoga dana živimo danas. Čak i kada nam kažu da živimo u prošlosti ili smo sanjalice budućnosti, mi zapravo sve to činimo danas.
Jedan značajan element u životu je sjećanje koje se odnosi na jedno kraće razdoblje života danas. U vječnom životu čovjekovo sjećanje se mijenja, a i u zemaljskom životu, u životu danas, sjećanje se mijenja.
Mnogi roditelji znaju da se dijete u majčinom trbuhu odaziva na znakove ljubavi. Mnogi vjernici znaju da se Bog odaziva na molitve, Bog kojega ne vidimo, neopipljivi Bog. Za Katoličku Crkvu, sveti koji su preminuli, naročito mučenici za ime Isusovo, žive, zagovaraju i slave s nama, jednako kao i mnoštvo anđela. Zna se, naš Kralj, Isus također je uvijek pokraj nas i u nama vlada, zajedno s Ocem i Duhom Svetim, kao Presveto trojstvo.
Svi se nalazimo u Bogu.
Bog je jedan veliki Grad.
Bog je sveti hram.
Bog je Crkva naša.
U Bogu su i vjernici i nevjernici; kršteni i pogani; teisti, deisti, ateisti, agnostici; svi narodi i nacije, države i kraljevstva, plemena i obitelji.
Bog je također u svemu i u svima.
Bog je sve u svemu.
Boga ne možemo dokazati jer kad bismo mogli, ne bi to bio Bog.
Boga ne možemo uokviriti nastajanjem i umiranjem, rođenjem i prestajanjem ili nestajanjem.
Bog ne može nestati pa tako ni čovjek koji je u Bogu ne može nestati.
Bog hrani sve ljude, svi smo vezani za Njega nevidljivom pupčanom vrpcom. Bog je hodao po našoj zemaljskoj stvarnosti, utjelovio se u Bezgrešnoj Djevici po Duhu Svetom, rodio se, propovijedao, raspet, umro je i pokopan te je bez problema uskrsnuo od mrtvih.
Nama je, ljudima, vidik prilično uzak, mi ne vidimo jako daleko, ne vidimo drugi kraj Zemlje, ne vidimo krajeve svemira, a izgleda da ne vidimo ni dalje od vlastitih noseva, naše rođenje ne vidimo, naše začeće ne vidimo, ali ono je upisano u nas, čak je i ranjeno zbog manjih i većih trauma koje su nastale možda već kad roditelji još i ne znadoše jesu li začeli dijete. Svaka njihova misao i riječ upisana je u nas, ali naše sjećanje nije jasno i nije svjesno. Drugim riječima, ako u nama postoji istinska ljubav, koja je usko vezana za čistoću našega srca, vidici nam se neprekidno šire, životna djela nam bolje uspijevaju, prava i istinska životna djela.
Nemamo dokaza, a uvijek tražimo dokaze što je jako nezgodno u našim uskim pogledima na svijet i život. Nemamo dokaza da je smrt neki kraj svega, da je smrt velika propast, da je smrt sama trulež; nemamo dokaza dok sami ne iskusimo. Ne možemo empirijski razmišljati čitavoga života u svemu što živimo, mislimo i činimo.
Smrt nečija sigurno mijenja naše živote, jednako kao i nečije rođenje.
Ono što ostane od novorođenoga djeteta je njegova posteljica u kojoj je živjelo i od koje se odvojilo da bi ušlo u ovaj drugačiji, zemaljski život. Posteljica u majčinoj utrobi hranila je dijete, čuvala ga, ali ona mu, kada se rodi, više nije potrebna.
Ono što ostane od čovjeka poslije smrti jest također neka čovjekova opna u kojoj je živio, koja ga je štitila i u kojoj se hranio zemaljskom hranom.
Ako se hranimo nebeskom hranom, onom ljubavlju čistoga srca, lako ćemo shvatiti da je Bog naša ljubav i da je ta ljubav vječna što znači da postoji i postojala je i kada smo začeti, i kada smo rođeni pa tako i kada umiremo.
Svatko ima barem toliko malo ljubavi da može nekako živjeti i postojati, ljubav uzdržava naše duše i naša tijela, ona je prava hrana i istinska naša duhovnost.
To je puno drugačije od one loše navike da se krstimo i odemo bez vjere u životne pustolovine, misleći kako će nam se duša odvojiti od tijela na času smrti samo zato što smo se jednom krstili.
Kao i sve drugo, i smrt je puno više od onoga što mi vidimo našim uskim pogledima, u smrti se događa novo stvaranje, nalik na rođenje koje je također odbacivanje posteljice, napuštanje staroga svijeta i stvaranje novoga svijeta.
Smrt odbacuje sve što joj više nije potrebno za novo rođenje, za novo stvaranje novoga svijeta.
Ne smijemo tako usko gledati da mislimo da ćemo biti svjesni u potpunosti što nam se događa jer katolici vjeruju da možemo dospjeti u novi svijet čistilišta ili u novi svijet pakla.
Samo oni su malo više svjesni koji imaju ljubavi toliko da im Bog nasipava čitava života još ljubavi, a još više ljubavi znači šire poglede na život i svijet. Oni koji su čisti, to jest jako, jako dobri, koji su sveti, oni znaju da mučenik za ime Isusovo jedini sigurno odmah odlazi u rajska nebesa gdje čeka na sve druge duše koje će im se pridružiti kada se pročiste, kada se zaljube istinski da bi svi ljudi mogli nastaviti proširivati vidike u vječnom životu, u životu ljubavi.
Kao što malo dijete u utrobi majke odgovara na ljubav okoline, tako je važno činiti dobra djela, vjerovati u Boga koji je naša ljubav, koji je Istina.
Bog nam pripravlja nove stanove za novi život, nove posteljice koje se začinju već sada, u vremenitom zemaljskom životu: to je naša vjera koja poznaje Boga, naravno samo donekle; naša vjera je začetak nebeskoga života poslije ove smrti, ona nas štiti bolje od bilo čega drugoga, čuva naše duše i hrani nas vječnom hranom, Isusom koji je Kruh našega vjerskoga postojanja. Vjera je početak božanske ljubavi novoga čovjeka u novome svijetu. Kada umremo, veći dio naše vjere neće nam biti potreban jer ćemo spoznavati istinsko stanje ljubavi Božje.
To se vjerojatno neće dogoditi odjednom. Niti dijete ne nastaje odjednom, niti krštenje samo po sebi ne znači neku bezličnu besmrtnost. Niti Isus nije došao odjednom već On uvijek čovjeka nježno priprema za sve što će se čovjeku po Božjoj namisli dogoditi.
Isus Krist je već pripremio svim ljudima teren za vjerovanje i ljubav. Dao nam je sebe, svu svoju ljubav i dijeli je u sakramentu Euharistije, a još nam priprema i stanove u kući Oca našega, priprema nam tijela, posteljice u kojima ćemo i dalje imati slobodnu volju jer kakve koristi bi Bog imao od čovjeka, kojega je načinio sa slobodnom voljom, kad Ga čovjek ne bi slavio dragovoljno, svak u svome unikatnom izdanju i na svoj osobni način, to jest na onaj način na koji je naučio ljubiti i živjeti.
U vjerskom životu nema magije, nema ni trunka magije.
Magija je ona koja misli: sad sam se rodio, sad sam se nahranio, sutra ću umrijeti pa ću biti besmrtan i tada ću činiti što god želim, sve ono što sada još ne mogu. To su brzoplete misli koje nas navode na brzopleti način života i umiranja, na brzopleto zaključivanje.
Vjernik se ne nada da će činiti što god želi jer vjernik Isusov želi samo ono što Bog želi. A iz iskustva vjere i života u ljubavi, svaki vjernik zna da život teče postupno i postepeno se razvija misao, i postepeno nastaju stvari i postepeno se Bog otkriva. Mnogi, kojima se Bog otkriva, znaju da je potrebno dugo vrijeme sazrijevanja svih ljudi i svih djela ljudskih.
Kao što djeca žive u majčinoj utrobi devet mjeseci, i kao što ljudi žive devedesetak godina, tako je moguće reći da čovjek i poslije smrti mora sazrijevati nekom postupnošću.
Dakle, magija zamišlja i izmišlja lake načine da dođe do bilo čega što god želi. Magija želi naći čarobni štapić da pretvori smrt u besmrtnost.
Ali malo tko zna što bi točno činio sa svojom besmrtnošću, odnosno što mu to znači besmrtnost duše. Najčešće se misli na emotivan život, misli se da će ostati ljubav kao puka emocija jer ljubav je ono za čim čeznemo, vječna ljubav, iako vidimo u ovome životu da je naša ljudska ljubav kratkotrajna i ograničena. Možda mnogi misle da će se ljubav iz nekih dobrih vremena vratiti u besmrtnosti duše ili tko zna što.
Rijetki vjeruju u uskrsnuće tijela. Rijetki pomišljaju na to kako će to biti, kako će se to čovjek pretvoriti u ljubav ili u dušu. Rijetki ne bi znali niti reći što je za njih zapravo taj pojam „duša.” To se vidi po mnogim religijama koje sve obećavaju relaksaciju i susret s onozemaljskim.
Istinska vjera i povjerenje u jednoga pravoga Boga obasipa čovjeka božanskom ljubavlju koja Bogu vjeruje sve što govori i koja je kao takva pripravna za postepeni susret s Isusom.
Kad se čovjek susretne s Isusom, njegova vjera postepeno raste i učvršćuje se u čovjeku božanska ljubav pa njegova djela postaju sve bolja i bolja, to jest vječna. Možda su naša zaista učinjena dobra djela ipak važnija od dobrih namjera, možda su naša djela zapravo novi stan i novo tijelo, jedino što će nam ostati za budući vječni život, ne samo u Gospodinu, nego i s Njim.
„Bitna novost kršćanske smrti jest u ovome: kršćanin je po krštenju već sakramentalno umro s Kristom da bi živio novim životom; ako pak umremo u milosti Kristovoj, fizička smrt dovršava to umiranje s Kristom te ispunja naše utjelovljenje u Njega, u Njegov otkupiteljski čin (KKC 1010).”
U smrti Bog zove čovjeka k sebi.
Nitko ne zna niti zamisliti kakve je divote pripremio Bog onima koji Ga ljube. 25.04.2020. 10:35
„Nego kao što je pisano: "Što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u srce čovječje nije unišlo, to je pripravio Bog onima, koji ga ljube";” 1 Kor 2,9
