Pasha
je katolički blagdan Isusova uskrsnuća, Uskrs koji predstavlja
pashalni misterij, odnosno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa
Krista kao jedinstveno otajstvo u objavi Božjoj, vazmeno otajstvo.
Pashalno
janje je prvotno jedini dopušteni žrtveni dar prigodom Pashe.
Pasha
je stari latinski naziv za izlazak, a prema židovskom blagdanu hebr.
= Pesah,
blagdan
u spomen izlaska židovskog naroda iz egipatskog sužanjstva,
biblijska knjiga Izlazak, slavi se osam dana, od 14. do 22. nisana
(ožujak/travanj).
Pashalno
trodnevlje su tri posljednja dana Kristova života na zemlji, počinje
navečer na Veliki četvrtak, a završava navečer na uskrsnu
nedjelju.
Dan
Isusove smrti, uoči Pashe godine tridesete, tadašnji petak, bio je
četrnaestoga dana mjeseca Nisana. Upravo 30.-te godine Pasha je pala
u subotu, 8.travnja. Prema nekim izvorima po čitavoj ekumeni je bila
subota, po svim kalendarima. U biti za tadašnji kalendar Isus je
uskrsnuo u ponedjeljak, po julijanskom kalendaru kojega je uveo Gaj
Julije Cezar 45. prije Krista i koji se koristio u cijeloj Europi do
16. stoljeća kada se prešlo na gregorijanski kalendar. Na prvom
ekumenskom saboru (drugom poslije onoga sabora u Jeruzalemu gdje se
susreću Petar i Pavao) u Niceji 325.-te godine kršćanska je Crkva
bila prihvatila julijanski kalendar kao temeljni kalendar.
Dana
24. veljače 1582. papa Grgur XIII je objavio reformu do tada
postojećeg julijanskog kalendara papinskom bulom 'Inter
Gravissimas' , nazvanom po prvim dvjema riječima teksta.
Iz
kalendara se izostavilo deset dana te je poslije četvrtka 4.
listopada 1582. uslijedio petak 15. listopada 1582. pa se Uskrs
računa po novom pravilu vezanom za novi kalendar.
Usporedimo
li Ivanov i Matejev izvještaj iz evanđelja i druge spise, dolazimo
do navedenih podataka.
„Kako
bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik
je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima
prebiju golijeni i da se skinu. 32Dođoše
dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom
bili raspeti. 33Kada
dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu
golijeni, 34nego
mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.”
Iv 19,31 sl.
„Prvoga
dana Beskvasnih kruhova pristupiše učenici Isusu i upitaše: »Gdje
hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu?« 18On
reče: »Idite u grad tomu i tomu i recite mu: ‘Učitelj veli:
Vrijeme je moje blizu, kod tebe slavim Pashu sa svojim
učenicima.’« 19I
učine učenici kako im naredi Isus i priprave pashu.” Mt
26,17-19
U
Isusovo vrijeme o židovskoj su se Pashi sabirali u Jeruzalemu
Mojsijevi vjernici radi žrtvovanja i blagovanja janjeta; ona je
spomen na izlazak koji je izbavio Hebreje iz egipatskog ropstva (Duf.
828. str). Danas kršćanska Pasha sjedinjuje svagdje na svijetu
učenike Kristove u zajedništvo s Gospodinom, istinskim Božjim
Janjetom; ona ih pridružuje Njegovoj smrti i uskrsnuću kojima su
oni izbavljeni od grijeha i smrti. Neprekinuta veza između jednog i
drugog blagdana je očigledna, ali prijelazom iz Staroga u Novi Savez
posredstvom Isusove Pashe stupamo u drugačiji plan.
Kad
očekivani Mesija doista i dolazi, da bi počeo, Isus sudjeluje u
židovskoj Pashi; htio bi da ona bude bolja, ali najzad će je
ukinuti nakon što je ispuni.
To
je Pasha Sina Jedinorođenca koji ostaje oko svetišta nad svetištima
jer zna da je ondje kod Oca.
To
je Pasha novoga Hrama, u kojem Isus čini privremeno svetište i
najavljuje konačno svetište – svoje uskrslo tijelo.
To
je Pasha umnoženoga Kruha koji će biti Njegovo tijelo (put),
prineseno za žrtvu, a u prvom redu to je Pasha novoga Janjeta u
kojoj Isus nadomješta pashalnu žrtvu, ustanovljuje novu vazmenu
gozbu i ostvaruju svoj vlastiti izlazak, 'prolazak' iz ovoga grešnoga
svijeta u Očevo kraljevstvo.
U
pashalnoj gozbi Isus u obredne blagoslove koji su namijenjeni kruhu i
vinu ugrađuje ustanovu Euharistije; dajući da jedu Njegovo tijelo i
piju Njegovu prolivenu krv, On opisuje svoju smrt kao žrtvu Pashe
kojoj je On novo Janje.
Isus
je razapet u predvečerje jedne subote, a uskrsnuo je sutradan
poslije te iste subote: prvoga dana u sedmici. Opet tog prvog dana u
sedmici apostoli ponovno susreću svoga uskrslog Gospodina: On im se
ukazuje tokom jedne gozbe koja ponavlja Večeru. Stoga će se
kršćanske zajednice okupljati prvoga dana u sedmici radi lomljenja
kruha. Taj će dan ubrzo dobiti novo ime: dan Gospodnji, dies Domini,
nedjelja (Otk 1,10). On kršćane podsjeća na Kristovo uskrsnuće,
sjedinjuje ih s Njim u Njegovoj Euharistiji, okreće ih k očekivanju
Njegove Paruzije (ponovni dolazak na zemlju).
U
toj noći što u njihovim očima sja kao dan, da priprave svoj susret
u svetoj Večeri s Božjim Janjetom koje nosi i odnosi grijehe
svijeta, oni se okupljaju na bdjenje na kojem im se čita izvještaj
o izlasku s jednom novom dubinom; jer su kršteni, oni tvore Božji
narod u izgnanstvu, oni stupaju opasanih bokova, izbavljeni od zla,
prema Obećanoj zemlji kraljevstva nebeskoga. Budući da je Krist,
njihova Vazmena Žrtva, bio žrtvovan, njima je svetkovati blagdan,
ali ne sa starim kvascem lošeg ponašanja već s beskvasnim kruhom
čistoće i istine.
S
Kristom oni su osobno doživjeli misterij Pashe, umirući grijehu i
uskrsnuvši na novi život. Zbog toga blagdan Kristova uskrsnuća
vrlo brzo postaje povlaštenim trenutkom krštenja, uskrsnućem
kršćana u kojima opet oživljava pashalni misterij.
Pashalni
će se misterij za kršćane dovršiti sa smrću, uskrsnućem i
susretom s Gospodinom. Zemaljska Pasha pripravlja im taj posljednji
'prolazak', Pashu u onostranosti.
Riječ
Pasha označuje i nebesku gozbu prema kojoj svi mi koračamo.
Otkrivenje nam skreće pogled prema Janjetu što još nosi pečat
svoje Muke, ali je živo i uspravno; Ono je zahvaćeno slavom i
privlači sebi svoje mučenike. Isus je, prema vlastitim riječima,
istinski usavršio ('ispuniti') Pashu euharistijskim prinosom svoje
smrti, svojim uskrsnućem, trajnim sakramentom svoje žrtve i najzad
svojom paruzijom koja nas mora sabrati na radost konačne gozbe u
kraljevstvu Njegova Oca. 31.03.2020. 17:03