gordanatomljanovic

Saturday, November 9, 2019

Svjetlo ljudsko tinjalo je Bogu

pa je čovjeku se Bog u svojoj svetosti zadivio.

Bijaše taj čovjek sjaj u rajskom logu

jer od sjaja Božjega je živio,

u ljubavi vječnoj da je slavi,

da se slavom Boga svoga diči,

da Mu veliku zahvalnost kličući upravi

jer taj čovjek sitan na svog Boga Stvoritelja sliči.

Svjetlo ljudsko tinjalo je snagom Boga,

snagom Božjeg Križa koji daje beskraj,

vječni život ljubljenoga prijatelja svoga,

čovjeka što bijaše si zamaglio raj.

Svjetlo ljudsko tinja slabim plamom

što ne privija se snažnoj Božjoj vatri

već se čitavo odijeva tamom

jer taj čovjek sam o svojoj slavi snatri.

Ponekad, u sili Duhovnoga vjetra,

dižu se heroji prevelike vjere

da se rasplamsaju razgorjela svjetla,

da pristupe Križu bez ikakve mjere,

da se magle grijeha pokunjeno maknu

sa svih svetih ljudskih ruku.

I zauvijek, kada god se svetinje dotaknu,

pridružuju si Božjem svjetlu svoju muku.

Sam od sebe plamen se utapa

i, da nije Boga, već ni tinj taj ne bi bio,

ne bi svjetlo sipalo se poput slapa.

Bog se divi tome tinju u kojem se proslavio.

09.11.2019. 03:38

Saturday, November 9, 2019