Častan
čovjek je „pošten”, a poštenje je časno i ispravno postupanje
prema drugima, njihovoj imovini i interesima te ispravnost u odnosu
na moralne norme. „Pošten” čovjek traži svoje zasluge, osvetu
i poštovanje.
Grijeh
je uvijek i svugdje grijeh i to grijeh čovjeka, čitavog čovjeka,
svih njegovih aspekata.
Ako
živim prilično pravedno, ako često i redovito molim i postim,
dajem prilog kao milostinju, donosim desetinu za crkvene potrebe,
tada pred Bogom nemam neki teži grijeh, ali je kršćanski iskazati
Bogu zahvalnost za dar pravednoga načina života. Tko nije zahvalan
Gospodinu, griješi propustom, a tko se još ide i pohvaliti Bogu,
taj već ozbiljno griješi. Najveći mu je grijeh u tome što nije
zatražio oproštenje pa tako, ma kako pravedno živio, ne može
dobiti odriješenje od grijeha.
Čovjeku
je, dakle, potrebno biti Bogu zahvalnim, biti pred Bogom poniznim i,
u pokajanju, tražiti od Boga opravdanje.
Ako
čovjek živi koliko je moguće molitvenim životom, daje milostinju,
ponizan je i moli Boga da mu se smiluje kao grešniku, taj dobiva
oproštenje grijeha. Ako je i jako griješio, opet može dobiti
odriješenje od grijeha. Ako nije zahvalan, i tada dobiva oproštenje
jer ga je, u pokajanju, zatražio od Boga.
Problem
je što mnogi siromasi nisu zahvalni Gospodinu za svoje siromaštvo,
gotovo podjednako kao i bogat pravednik koji nije zahvalan Bogu za
svoje bogatstvo i za svoju svijest o pravednom načinu života.
Dakle,
za „pošten” život potrebno je:
-
poniznost pred Bogom
-
zahvalnost Bogu
-
pokajanje pred Bogom,
a
time se dobiva pravedan život prema drugim ljudima, stvorenjima i
sebi.
Tko
se čini kao da je „pošten čovjek” pred ljudima, a pred Bogom
nije ponizan, zahvalan i savjestan, ništa mu to „poštenje” ne
vrijedi. Barem je tako u kršćanskoj kulturi gdje ne postoje zakoni
zasluga, osvete ili usporedivosti.
Čovjek
je pred Bogom obično blato.
Bog
je pred čovjekom „Svjetlo koje svijetli u tami i tama Ga ne obuze
(Iv 1,5)” pa stoga jedini Gospodin može dati čovjeku
dostojanstvo, svetost i pravednost. 26.10.2019. 15:08
„Ovako
govori Gospodin: Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje
nogama. Kakvu kuću da mi sagradite, i gdje da bude mjesto mog
prebivališta? Ta sve je moja ruka načinila, i sve je moje –
govori Gospodin. Ali na koga pogled svoj svraćam? Na siromaha i
čovjeka duha ponizna, koji od moje riječi dršće (Iz 66,1-2).”
