Prepoznavanje Isusa

Ukazanja su u Bibliji jedan od načina Božjeg objavljivanja, naročito prisutnost anđela od početka Isusova života sve do uskrsnuća; Bog nam pokazuje da je u tim najvećim trenutcima Isusova života nebo prisutno na zemlji (Dufour, str. 1380):

No, Isus izbjegava naglašavati božanske stvari i objavljuje Boga samim svojim životom. Bog se ukazao u Kristu.

Razna Kristova ukazanja zapisana su kao živi izvještaji živih svjedoka.

Najstariji popis donosi Sveti Pavao g. 55. u 1Kor 15,3 sl. Prema toj staroj ispovijedi vjere, Krist se ukazao Kefi, Dvanaestorici, braći kojih je bilo više od pet stotina, Jakovu, svim apostolima i, najzad, Pavlu.

Evanđelja spominju ukazanje Šimunu (Lk 24,34) kao i Jedanaestorici (Mt 28,16-20; Mk 16,14-18; Iv 20,19-29) kojima se pridružuje nekolicina drugih učenika (Lk 24,33-50). Oni izvješćuju o ukazanjima pojedincima: Mariji i ženama (Iv 20,11-18; Mt 28,9-10; Mk 16,9-11), učenicima na putu za Emaus (Lk 24,13-35; Mk 16,12 sl), sedmorici na obali jezera (Iv 21,1-23).

Ova ukazanja se mogu svesti na dva tipa, već prema tome jesu li namijenjena apostolskom zboru (gdje je naglašeno poslanje što je temelj Crkvi) ili učenicima općenito (gdje je naglašeno prepoznavanje Isusa).

Ukazanja Isusa uskrsloga po tim izvještajima nikako se ne daju kronološki pratiti, ali su svim izvještajima zajednička tri vida koja omogućuju da se pozitivno pronikne nakana pisaca. To su:

1. Inicijativa Isusova

2. Prepoznavanje Isusa od onih kojima se Isus daje vidjeti

3. Poslanje učenika i apostola

1. Inicijativa

Pokazujući da upravo Isus poduzima korake kod ljudi ili među njima i to ljudi koji to ne očekuju (izuzev Lk 24,35), evanđelisti pokazuju da nije po srijedi subjektivno izmišljanje zainteresiranih, kao plod bolesna vjerovanja ili razuzdane mašte. Isus je dao da Ga vide te izvještaji opisuju iskustva što su ih učenici stvarno doživjeli. Ta strana izvještaja u skladu je s pogledima Isusova prvotnog propovijedanja: Bog je nastupio da uskrisi Isusa, dao je da se On živ pokaže poslije svoje smrti. Vjera je posljedica tog susreta.

2. Prepoznavanje

Učenici otkrivaju identitet bića što im se nameće; to je upravo Isus iz Nazareta kojeg su i život i smrt poznavali. On koji je bio mrtav sada živi. U Njemu se ispunjuje proročanstvo. Oni, na neki način, nemaju više što 'vidjeti' u budućnosti: ta sve im je bilo očigledno u Uskrslome. Način tog ponovnog spoznavanja napreduje: u čovjeku što dolazi k njima, učenici isprva vide obična čovjeka, putnika (Lk 24,15sl; Iv 21,4sl), ili vrtlara (Iv 20,15); po tom prepoznaju Gospodina. To je prepoznavanje slobodno jer doslovno oni bi mogli i ne povjerovati. Budući da se Gospodin redovito ukazuje skupini osoba, olakšan je njihov međusobni nadzor.

Da bi književno razradili tu temeljnu datost, pripovjedači su istodobno istakli kao prvo da Uskrsli nije podvrgnut uobičajenim uvjetima zemaljskog života, kao i Bog u teofanijama Staroga zavjeta (Post 18,2; Br 12,5; Jš 5,13; 1Ljet 21,15sl; Zah 2,7; Zah 3,5; Dn 8,15; Dn 12,5...) te da nije utvara: odatle ono isticanje osjetnih dodira.

Tijelo Uskrsloga je ipak pravo tijelo, po Svetom Pavlu to je 'duhovno tijelo' (1 Kor 15,44-49) jer to je tijelo što ga je duh preobrazio (usp. Rim 1,4).

3. Poslanje

Za izvještaje je značajan i ovaj vid koji je čujnog reda. Prepoznavajući Gospodina, učenici anticipiraju viđenje što će se dogoditi na nebu. Kada učenici čuju Isusovu riječ, oni se vraćaju u svoje zemaljsko stanje. Tako saznaju za obećanje o stalnoj prisutnosti (Mt 28,20) i poziv da nastave Isusovo djelo poslanjem u užem smislu riječi (Mt 28,19; Mk 16,15-18; Lk 24,48sl; Iv 20,22sl; usp. Mt 28,10; Iv 20,17). Isusova prisutnost nije statička već misionarska.

Ova tri vida ostaju u dinamičnoj vezi. Inicijativa Uskrsloga neprestano obnavlja sadašnjost; učenik je pozvan da prošlost prigrli u Osobi Isusa iz Nazareta koji mu onda daje da gradi budućnost, a ta je budućnost Crkva.

Inicijativom Uskrslog učenici su očuvani od obmane koja bi ih dovela u sumnju o vjerodostojnosti svoga susreta sa Živim; time što Ga 'vide', oni to iskustvo povezuju s prošlošću što su je proživjeli; time što Ga shvaćaju okreću se k budućnosti.

Upravo u odnosu između tih triju dimenzija krije se tajna prisutnosti živoga Krista danas.

Bog je, dajući učenicima da Ga prepoznaju, dao njima vjeru: ta je vjera u nekom smislu posljedica viđenja.

Vjernici, koji nisu povlašteni svjedoci, znaju za smisao ukazanja tek kroz aktualno propovijedanje Crkve, Tijela Kristova.

Trojaka dimenzija prisutnosti Uskrsloga opet je tu, samo transponirana. 1. Inicijativa uvijek dolazi od Boga, točnije rečeno: od Uskrsloga, ali danas On govori kroz aktualno propovijedanje.

2. Isus iz Nazareta daje da Ga prepoznaju, ali upravo kroz povijesno iskustvo prvih svjedoka.

3. Gospodin šalje ovaj put u izravnom kontinuitetu s apostolskim poslanjem.

Uskrsli je, dakle, i danas prisutan:

Evanđelje po Mateju 28,20:

„Učite ih da vrše sve što sam vam zapovijedio!

Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.”,

ali posredstvom žive Crkve, svoga Tijela; i On uvijek daje da Ga prepoznaju:

Evanđelje po Luki 24,35

„Nato oni pripovjediše što se dogodilo na putu i kako su Ga prepoznali u lomljenju kruha.”

02.05.2019. 19:24

Uzašašće

Pashalna slava

Uskrsnućem i uzašašćem Krist je već ušao (Lk 24,26) u božansku slavu koju Mu je Otac, u svojoj ljubavi, bio dao prije postanka svijeta (Iv 17,24) i koja Mu, jer je Sin, pripada jednako kao i Ocu (Dufour, str. 1184).

Bogočovjek je uzet u božanski oblak, „otet” (Dj 1,9.11), „u slavu uznesen” (1 Tim 3,16).

„Bog Ga je uskrisio od mrtvih i proslavio (1 Pt 1,21)”.

Bog Otac proslavi svoga slugu Isusa (Dj 3,13). Ta slava, kao i „slava Gospodnja” u Starom zavjetu, jest prostor transcendentne čistoće, svetosti, svjetlosti, moći, Života. Uskrsli Isus zrači tu slavu svim svojim bićem.

Silazak i uzlazak

Kristova preegzistencija koja je u osvit vjere bila implicitna, s vremenom je postajala sve eksplicitnija, jer je Njegova preegzistencija izrečena u Pismima pomagala da se nazre Njegova ontološka preegzistencija (Dufour 1403).

Prije no što je živio na zemlji, Isus je bio kod Boga kao Sin, Riječ, Mudrost. Stoga Njegovo uzvišenje na nebo nije bilo samo pobjedno slavlje čovjeka uzdignuta na božansku razinu nego i povratak na nebeski svijet odakle je bio došao.

Ivan je najjasnije izrazio taj silazak s neba (Iv 6,33.38.41 sl. 50 sl. 58) i doveo s njim u vezu ponovni uzlazak Uzašašća (Iv 3,13; 6,62).

Iv 6,33: „Jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu”.

Iv 6,38: „Ne siđoh s neba da vršim svoju volju, nego volju Onoga koji me posla.”

Iv 6,41sl: „ Narod je mrmljao 'kako može reći da je sišao s neba'...”

Isus odvraća: „Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” „Ja sam kruh života.”

Iv 6,50 sl: „Ovo je onaj kruh što s neba silazi da onaj tko od njega jede, ne umre.” „Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje – za život svijeta.”

Iv 3,13: „Nitko nije uzišao na nebo osim Sina Čovječjega koji je sišao s neba.”

Iv 6,62: „Zar vas ovo sablažnjava? A da još vidite Sina Čovječjega kako uzlazi gdje je prije bio...?”

Pavlova Poslanica Efežanima 4,9 sl izlaže jedan širi prijelaz u kojem silazak u donje predjele zemlje (na zemlju) prethodi uzlasku koji Krista odnosi nad sva nebesa. I to je onaj isti put što ga predmnijeva himan u Fil 2,6-11.

Pobjeda kozmičkog reda

Ima i drugi motiv da se Uzašašće pobliže odredi, a to je nastojanje da se bolje izrazi Kristovo kozmičko vrhovništvo. Pobjeda je Kristova stečena već Križem (Kol 2,15), Krist sada stoluje na nebesima iznad svih Vlasti, ma koje one bile (Ef 1,20 sl). Sveti Pavao koristi Psalam 68,19 da bi pokazao kako je Kristov uzlazak nad sva nebesa značio uzimanje svemira u posjed, svemira što ga Krist „ispunjuje” (Ef 4,10) kao što ga i 'rekapitulira' (Ef 1,10), zato što je Glava:

Psalam 68,19: „Na visinu uzađe, vodeći sužnje,

na dar si ljude primio,

pa i one što ne žele prebivati kod Boga.”

Pavlova Poslanica Efežanima 4,10: „Sam koji siđe jest i Onaj koji uziđe iznad svih nebesa da ispuni sve.”

Pavlova Poslanica Efežanima 1,10: „...za provedbu punine vremena:

obuhvatiti pod jednu glavu u Kristu

sve što je na nebesima i što je na zemlji.”

Čast Uzašašća

Ništa ne priječi i svi razlozi traže da se Isus, kad se očitovao svojim učenicima, vraća u tu svrhu iz svijeta slave u koji je ušao časom svoga uskrsnuća jer gdje bi se On mogao nalaziti u vremenu od jednog do drugog ukazanja, a učenicima pokazuje upravo svoje već proslavljeno stanje.

Matej daje naslutiti, Isusovom izjavom o vlasti što je ima nad nebom i nad zemljom (Mt 28,18), da se sjedanje na nebesko prijestolje već zbilo u vrijeme ukazanja na gori u Galileji:

Evanđelje po Mateju 28,18:”Tada im se približi Isus te im reče: 'Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska'.”

Ivan na drugi način naučava to isto: ako je Isus poručio učenicima preko Marije Magdalene da On uzlazi k Ocu (Iv 20,17), tada to znači da je On onamo već uzašao, a ponovo sišao kad im se te iste večeri ukaže (Iv 20,19). Ovaj razmak od nekoliko sati između Uskrsnuća i Uzašašća je pedagoški i omogućuje Isusu da pouči Mariju Magdalenu kako On ulazi u novo stanje u kojem se nekadašnji dodiri (Iv 20,17 u usporedbi s Iv 11,12 i 12,3) produhovljuju (Iv 6,58 i Iv 6,2).

Prema Dj 1,3-11 Isus je ostavio svoje i uzašao na nebo nakon 40 dana ukazivanja i susreta. Uzašašće što ga ta tri teksta pripovijedaju ne zaključuje razdoblje ukazanja već upućuje na posljednji Isusov odlazak koji znači kraj Njegovu pokazivanju na zemlji.

Isus uzlazi definitivno na nebo zato da pošalje Duha koji će odsad preuzeti Njegovo mjesto među učenicima.

U raznolikim tumačenjima i naučavanju svetih tekstova prepoznajemo dva povezana, ali različita aspekta:

- s jedne strane Kristovo nebesko proslavljenje koje se poklapa s Uskrsnućem,

- s druge strane Njegov posljednji odlazak nakon razdoblja ukazanja, odlazak i povratak k Bogu čemu su apostoli bili svjedoci na Maslinskom brdu, a što posebnije slavi liturgijski blagdan Uzašašća.

Dj 1,9 jest jedini kanonski tekst koji opisuje Isusovo uzašašće na nebo koji se ograničava na bitne podatke koji dočaravaju smisao tog misterija. To ne znači da taj prizor, koji je jasno smješten na Maslinsko brdo, nije povijesna uspomena, ne znači niti da Isus nije mogao pružiti učenicima neki osjetni doživljaj svog povratka Bogu, ali namjera izvještaja jamačno nije to da opiše slavlje koje se stvarno dogodilo već časom Uskrsnuća; on samo želi poučiti da Uskrsli nakon nekog razdoblja prisnih susreta sa svojim učenicima povlači iz svijeta svoju vidljivu prisutnost i da će je vratiti tek na svršetku vremena:

Djela apostolska 1,9: „Kad to reče, bi na njihove oči uzdignut u zrak, i oblak Ga ote očima njihovim.”

Duboka istina što proizlazi iz svih tih tema jest da je Krist, pobjeđujući smrt, započeo nov način života kod Boga. On je onamo ušao prvi da bi pripravio mjesto za svoje izabrane, potom će se vratiti i onamo ih uvesti kako bi zauvijek bili s Njime (Iv 14,2 sl). 02.05.2019. 14:08

Evanđelje po Ivanu 14,2sl :

„Neka se ne uznemiruje vaše srce!

Vjerujte u Boga i u me vjerujte!

U kući moga Oca ima mnogo stanova.

Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto!'

Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja.”

Od sada zauvijek

Zauvijek poteče milosrđe Tvoje,

od sada odjednom zauvijek se toči

u to srce i u srž slabe svijesti moje,

u moj život moju snagu da optoči

da ja ne znam u svoj neznatnosti

koliko mi vrijedi sva moja slaboća,

da ja mogu u svoj podatnosti

za Te, Kriste, ubirati sebi zrela voća,

uvijek svježa rajska životna mi ploda

koji sav na moje oči preda mnom sazrijeva

i sam daje bezgranično mnogo roda

od kojega duša rasplamsa se i hvalu Ti pjeva,

gori, napaja se, tinja neprestanim plamom,

poput jezerske se vode sva iznutra puni,

vijekom neće stati na izvoru samom

dok je svjetlo neugasivo odozgo kruni.

Ti si Bog moj koji mene ne pušta iz ruku

zbog ljubavi svoje i zbog pouzdanja

u neznatnost moju i u svoju plodnu Muku,

radi iste ljubavi u meni koja Ti se klanja.

02.05.2019. 06:27

Uskrsnuće

Mnogi kažu kako se u zemaljskom životu ne može znati što se događa kad čovjek umre, živi li kao besmrtnik i u kojem i kakvom obliku, stanju i okolini.

U našem bivšem sustavu govorilo se da riječ „bog” ništa ne znači, ni pozitivno, ni negativno te da se socijalizmom putuje u bolju budućnost, a ako tko vjeruje da je besmrtan, neka vjeruje uzalud jer ne može to dokazati i ako tko vjeruje da će besmrtan biti ako učini slavna i velika djela na zemlji, neka mu je svaka čast i slava.

Također, prirodnjački kultovi starog Istoka pridavali su veliku važnost mitu o umirućem i uskrsavajućem bogu, kao dramatskom izrazu jednog općeljudskog iskustva proljetnog buđenja života nakon njegove zimske utrnulosti (Dufour, str. 1390); Oziris u Egiptu, Tamuz u Mezopotamiji, Baal u Kanaanu (koji je u kasnom razdoblju postao Adonisom) bijahu bogovi te vrste. Njihova drama beskrajno se ponavljala u prirodnim ciklusima: mislilo se da obredi, aktualizirajući tu dramu u svetim skazanjima, pridonose obnavljanju njezine djelotvornosti, dakle, mislilo se da čovjek upravlja bogovima dok nam Biblija govori da je Bog blizu u našim životima (Dufour, str. 71) i da nam govori o samom sebi u nadahnutim prorocima Staroga zavjeta te u Novom zavjetu tajnu jedinstvenog Boga otkriva nam Isus Krist, „Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, On Ga je objavio (Iv 1,18)”.

Biblija zna da je Bog od početka (Post 1,1 ; Iv 1,1) i Njegovo se postojanje nameće kao iskonska činjenica. Bog nema ni početka, ni nastajanja, samo je Bog „prvi i posljednji (Iz 41,4 ; Iz 44,6 ; Iz 48,12)” i stoga je sav svijet Njegovo djelo, Njegovo stvorenje. Spoznati Boga znači biti od Njega spoznat (usp. Am 3,2) i otkriti Ga na izvoru vlastitoga postojanja. Od časa kad Ga otkrijemo, znamo da On nešto sasvim određeno hoće i da točno zna kamo smjera i što čini.

Jedini Bog jest i jedini Gospodar života i smrti (Dufour, str. 1391), On ruši u Šeol i odande diže (1 Sam 2,6; Pnz 32,39), a ima moć i nad samim Šeolom, Podzemljem (Am 9,2; Ps 139,8). Stoga je proljetno buđenje prirode učinak Njegove riječi i Njegova Duha (usp. Post 1,11sl. 22.28; 8,22; Ps 104,29 sl). On je Onaj koji ljudske duše izbavlja iz rake (Ps 103,4) i vraća im život (Ps 41,3 ; 80,19); duše prijatelja svojih ne ostavlja Šeolu i ne da da one ugledaju truleži (Ps 16,10 sl). Gospodin može oživjeti mrtve, dozivajući ih iz Šeola kamo su bili sišli. Ilija i Elizej također izvode čudesa uskrisivanja (1 Kr 17,17-23; 2Kr 4,33 sl; 13,21) po Gospodinu.

Ova vraćanja u život nemaju, naravno, više ništa zajedničko s mitskim uskrsnućem umrlih bogova.

Uskrsnuće je kolektivno nadanje izraelskog naroda; ako se obrati, Gospodin Bog će ga vratiti u život. To je nagla promjena u načinu vjerovanja, drugačija od svega do tada. Proročka obećanja izrijekom posvjedočuju da će biti tako („Poslije dva dana oživit će nas, trećeg će nas dana podignuti, i mi ćemo živjeti pred Njim” - Hoš 6,1 sl.), poslije kušnje izgnanstva Bog će uskrisiti svoj narod kao da se suhe kosti vraćaju u život (Ez 37,1-14) i drugo.

Iskustvo mučeništva daje temeljnu sigurnost da treba dočekati kraljevstvo Božje...Danielovo otkrivenje odgovara: „Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost (Dn 12,2)” jer kada bi se to sigurno znalo, već bi to bilo trgovanje s Gospodinom koji isključivo traži vjeru čovjekovu za sebe. Najčešće se govori o preobraženoj stvarnosti, a Isus, Gospodin također objavljuje o uskrsnuću: „...bit će kao nebeski anđeli (Mt 22,30//).”

Isus zna da misterij uskrsnuća mora otpočeti s Njim komu je Bog Otac dao gospodstvo nad životom i smrću jer Isus je Sin Božji koji je s Ocem i Duhom Svetim Onaj koji živi i kraljuje u vijeke, jedan Bog u tri božanske Osobe.

Dvanaestorica Isusovih apostola nisu shvatila da se navještaj uskrsnuća u Pismima prvenstveno tiče samog Isusa (Iv 20,9).

No, Uskrsli se počinje ukazivati, ukazuje se „mnogo dana” (Dj 13,31) svojima i drugima, sve do onog značajnog prizora – uzašašća. Izvještaji evanđelista ističu konkretnost Isusovih ukazanja: Osoba koja se ukazuje jest Isus iz Nazareta; apostoli Ga vide i dodiruju (Ivanovo i Lukino evanđelje), s Njime jedu, prema izvještaju Evanđelja i Djela apostolskih; Isus je tu, ne kao neka utvara, već u svom vlastitom razapetom, umrlom i sahranjenom tijelu (Matej, Luka, Ivan). To tijelo izmiče uobičajenim uvjetima zemaljskoga života (Iv 20,19; usp. 20,17). Isus ponavlja čine što ih je vršio za svoga javnoga zemaljskoga života, i po tome Ga mogu prepoznati, ali Gospodin je Isus Krist sada u stanju slave kako su Ga opisivale židovske apokalipse.

Isus uzima svoje apostole za svjedoke, uključujući i svetoga Pavla koji Ga nije poznavao i koji je progonio kršćane kao sektu. Ne pokazuje se svijetu jer se svijet zatvorio prema vjeri u Boga. Čak ni stražari kod groba, prestravljeni tajanstvenom teofanijom, Ga ne vide i ne poznaju (Mt 28,4).

Isus Krist, Gospodin javlja se po svojim piscima-izvjestiteljima i svjedocima kao ključ za razumijevanje svekolikog Svetog pisma i Pisma koje se unaprijed (mnogo stotina godina) odnosilo na Njega.

Kao što se Bog naš pouzdaje u čovjeka da će slušati i vršiti Njegovu riječ, kroz koju Ga čovjek i upoznaje, a tada Ga i ljubi kroz sakramentalnu milost i u Duhu Svetome, tako očekuje da će čovjek iskazati pouzdanje, barem približno, u svoga Stvoritelja i Otkupitelja i Životvorca Isusa Krista u kojemu ima spas i uskrsnuće isključivo po vjeri i po riječima i djelima koji su vjerom u Krista nadahnuti i prožeti.

Zato nam govori da je blažen onaj koji vjeruje jer kome bi bilo sve ovo potrebno dokazivati, kakve koristi od takvog ljudskog bića ima ono samo, a i drugi svi?

01.05.2019. 17:32

Jasmin Stavros - Dao bih sto Amerika (Podra Remix)

Matko Jelavic - Majko stara (Podra Remix)

Jole Split 1999 - Nosi mi se bijela boja - www.croradio.net