"Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku (Adamu) uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt... "
Rim 5,12
Bog stvori čovjeka, stvori ga nevinoga.
Isus Krist i sve ono što je činio na zemlji veliki je, očigledan i lijep dokaz ljudima da su zli i da su zaslužili patnju, muku, bol i smrt.
Kome to nije bjelodano, taj živi u zavaravanju, sanja slatke snove o budućnosti, čuva svoj život i svoje imanje koje teži nagomilati kao što nagomilava zla djela i zle misli. Taj ne vidi u svojim namjerama ništa zločesto. Ne vidi sebe i svoje mane jer ne vjeruje da je Isus pravi Bog i pravi Čovjek koji dolazi ljudima da ih milosrđem spasi od smrti jer i onaj koji umre, u Isusu ima život.
Nitko se ne pojavi tko bi imao reći nešto loše o Isusu. Ljudi samo kažu da vjeruju ili da ne vjeruju, ili da nisu sigurni hoće li vjerovati u toga Boga koji se utjelovi po Duhu Svetom od Marije Djevice i postade čovjekom.
A ipak, ljudi će našega Boga vrlo brzo i lako izdati, osuditi, razapeti na križ i ubiti.
I mi svi koji postajemo katolici za Božić, mi, koji se raznježimo nad Djetetom u jaslama; koji se natječemo tko će prirediti najljepši Advent; koji se rukujemo i čestitamo blagdane; koji šaljemo poruke mira; koji pjevamo najbolje što možemo najljepše skladane kompozicije; koji molimo glasno pred svima i koji molimo u sebi i na samo; svi mi Isusa izdajemo, mučimo, sudimo Mu, razapinjemo Ga i ubijamo; donosimo značajne odluke kako ćemo postati bolji ljudi zbog Isusa, a ne razumijemo da zao čovjek ne može odlučiti dobro i postati bolji čovjek dok promatra smrt Kristovu negdje u daljini svojih sjećanja i ne priznaje da Ga hladnokrvno ubija, da je on taj iz čijega srca izlazi zlo.
Jednu jedinu nadu i utjehu mnogi ljudi ne prihvaćaju jer nisu sposobni zamisliti da bi Raspeti mogao oprostiti sve svim ljudima, svakom čovjeku posebno.
Čovjek koji teži za blagostanjem mora svega uvijek imati još više nego što ima jer mu nikakvo blagostanje ne donosi mir i rješenje pitanja o životu i smrti. Čovjek koji barem nešto posjeduje može izigravati značajnu osobu i time pokušava utješiti sebe da nešto vrijedi, da je dobar.
Svi govore kako je čovjek savršeno ljudsko biće, a pri tome misle na svako ljudsko biće, biće koje ima razum, sposobnosti, jaku volju i snagu koje su iznad svih prirodnih pojava, iznad flore i faune, iznad čitavog svemira. Što učini jedan čovjek, djelo je čitavoga čovječanstva.
Nesmiljeno se stvaraju ljudski zakoni gdje pravosuđe ljudsko sudi i kažnjava ljude u ime boljega svijeta i da bi se spriječili zločini ljudski nad ljudima i prirodom. Zločin se ne oprašta, ali se ipak upotrebljava ta riječ "opraštanje" tada kada se nekome isplati zajednička rabota s kriminalcima. Često u takvim slučajevima onaj čovjek koji ima neki posjed predaje dio svoga posjeda zločincu i postaje također zločinac u očima drugih ljudi, a za sebe misli da je dobro poslovao. Čovjek ne uviđa svoju zločestu ćud jer ne može podnijeti pomisao na to da je zao, a ne može to pojmiti zbog toga što zbog svoje zloće ne vidi ništa bolje, ljepše i savršenije od sebe samoga.
Kada je Bog preuzeo na sebe ljudsku narav, bilo mu je nemoguće preuzeti ljudsku zloću jer Bog je dobar i ne može nikada biti zao. Zato nam dolazi kao Dijete jer ljudi znaju da se svako malo dijete može nekažnjeno ubiti ili raniti jer dijete ne zna za osvetu, nema moć i snagu uzvratiti ubojici i braniti se od zla. Čudo Isusa Krista je u tome da je preživio više od trideset godina među ljudima, a i tada kada su ga ljudi, svi ljudi, zarobili i razapeli, to se dogodilo samo zato jer je Bog dobar i što je dao svoj zemaljski život i prolio svoju božansku krv do najgore smrti na križu da spasi čovjeka, svakog čovjeka.
Čovjek mora uvidjeti da je zao pred Dobrim.
Čovjek nastoji ubiti Boga neprekidno i uvijek.
No, Bog je puno bolji nego što ljudi mogu pojmiti. Bog nije samo dao život za čovjeka već je svim ljudima sve oprostio kako ne bi zauvijek umrli u svojim grijesima i zločinima, dao je ljudima nadu i mogućnost da postanu tako dobri kao što je dobar sam Gospodin Bog.
Posljedica zloće ljudske je smrt.
Tko se skruši, dobiva živoga Boga i život na dar.
"Jer, dijete nam se rodilo,
sina dobismo;
na plećima mu je vlast.
Ime mu je:
Savjetnik divni, Bog silni,
Otac vječni, Knez mironosni."
Iz 9,5
