Tamo gdje umire nada

Posljednja umire nada,
vele na tlu zemaljskom,
misle da ona sva propada
području rajskom,

ali tamo gdje nada se sprži,
rodi se duhovni stvor
i ljubav ga drži
što ne zna je zlotvor

jer kad Pravednik pati,
bujaju ljiljani sneni
i sunce se zlati.
Lampaši rastepeni

dokazuju žal
i kazuju svi
da sve je kal,
mrtvaci zli.

Tamo gdje nada je mrtva,
rađa se vjera i povjerenje,
od Pravedna najveća žrtva.
Rađa se novo stvorenje.

‎23. ‎rujna ‎2018. 14:06

U mirisu mraza

Anđeli poje,
jesen je straža
i jutro moje
u mirisu mraza;

ledena svježina,
nebesko sivilo,
uspavana svjetina,
uspavano bilo

i budim se sretno,
nedjelja bajna,
osluškujem sjetno:
glazba je sjajna.

Duboki glasi
iz duša niču,
dižu se spasi,
Nebesima kliču.

Ne pamtim snove,
samo se sjećam
da dane nove
u sebi osjećam.

‎23. ‎rujna ‎2018.
06:34:48

Dar vjere

Jednom davno netko je rekao
da vidjeti ovdje Boga znači umrijeti
kao da vječni je život već bio stekao,
ali vjerom se može tu Boga unijeti.

Kad u sebe duša ponire, razmatra,
postojanje tada joj stane u Bogu;
tad joj se misli rasplamsaju kao vatra,
svaka se zaustavi u svome logu

jer nema ure koja bi je ometala.
Svijest se proširuje za sve važne stvari,
za pitanja koja bi u jednu riječ stala,
za koja čovjek inače puno ne mari.

Možda je mistika u životu ovome zastati
i dobro promisliti o svojoj sreći i bijedi
pa odmah u duši svojoj za Boga saznati
ako nosiš vjeru što sva blaga ti vrijedi.

Imati vjere Božji je dar, snaga mu mistična
jer ti raskida zemaljskoga ropstva okove
koje ti namriješe zlodusi i bića sva slična,
oni ne mogu pratiti tvoje vjerske skokove.
‎23. ‎rujna ‎2018. 00:09:09

Izdanak

Drugoga dana mjeseca zgodna,
godine ove milosne Gospodnje,
duša je pronašla malo krša rodna
i odmah krenula u ophodnje

kao što trubljama sravniše Jerihon.
Molitvom je naporno radila,
vjerom je opremila jedini ešalon
kako bi maslinov izdanak sadila

koji već sav bijaše skvrčen i suh,
kao željan pijeska, a ne vode;
i kao da je za vapaje gluh,
a dodiri kao da mu samo škode.

Duša ostavi izdanak u zavjetrini
i on poprimi boju okoline,
samo ostade svijetliti u nutrini 
kao da sunce iz njega sine.

I tako se duša naokolo vrzla
dok sjena ne postade sasvim tanka
jer već je padala noć ona mrzla.
I duša se stisnu podno izdanka.

Povijena sva u jednom smjeru,
sjena je izdanka nekako skakutala.
Duša osjeti toplinu i vjeru,
a u blizini je ptica zacvrkutala,

tiho i nježno kao dijete nerotkinje.
Potom je rosa na dušu stala,
a duši se laki uzdah otkine
jer izdanak živi, Bože, hvala.
19.03.2015. 14:59

Živa svjetla

Večeras cvatu mi svijeće,
svjetla raznolika, malene luči
i oko mene se sve okreće,
a duša ne gleda i samo muči.

Ostalo je prazno mjesto pokraj mene,
a sve je puno anđela i Boga;
glazba se tiha čuje i nema sjene.
Toliko je svjetla večeras, toliko toga.

Sve bi se moralo malo raščlaniti,
ovaj zasićeni zrak, mirišljavost,
i već bi se stiglo opet razdaniti;
samo bi glazba zadržala vižljavost.

Hoće li biti ljepši mi stanovi gore
od ova sobička, topla i bistra,
ili će spopast' me strašne more
kada odem dalje od ovih zvoništa?

Bilo je težih dana, večeri strašnih,
a moja je duša sada skromna i sretna,
mirna zbog svojih vapaja strasnih,
življa no ikada, iako nepokretna.
‎21. ‎rujna ‎2018. 20:02:46

Viteška duša

"Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, 15potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! 16U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. 17Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju." Ef 6,14-17

Strah te zarobljeništva,
ropstva i robovanja.
Zar može smaći te išta,
dušo svatovanja,

zar tako si slaba,
nejake građe,
da te Baraba
il' gore snađe?

Pogledaj Boga,
svijetli se, sjaji
od Križa visokoga,
ljubav ne taji.

Što ti tko hoće?
Zbog sebe plače
i svoje samoće
hrabar i nejače.

Boji se glas
da ne pogine
kad Isus, Spas
kao sunce sine.

Poradi Krista grmi,
sijeva i riče
zloduh na krmi,
zbog Riječi on viče

jer Riječ je Božji Sin
nečujna zbora,
pramac Mu tinj
za uzburkana mora.

Ne boj se ropkinjom biti,
još veća ti snaga
što bi slaboćom se skriti,
a Riječ ti blaga.

‎21. ‎rujna ‎2018. 12:46:16

Mrtav Živome ne vjeruje

Jesmo li sami u svemiru?
Postoji li nešto veće?
Kakva tjeskobna pitanja.
A tek odgovori:
Ne možemo znati.
Nitko se još nije vratio.

Ne samo da ima od nas veće, da ima za nas nešto više i da to znamo i možemo znati već postoji Jedan koji je umro i vratio se.
Zašto u naše uske umove ne ulazi takav jednostavan podatak?
Bog postoji, On je, naravno Najveći, veći od nas, nismo nikada sami, objavio se već od pradavnina ljudima, potom sišao s nebesa među nas, ljude, bio je tu kao i mi, razumljiv i savršen, a isti kao mi;  govorio je našim jezikom, rekao nam sve o sebi i o nama, čak otišao u smrt kao što i mi odlazimo u smrt i tada - vratio se, pokazao nam se jer otkupio nas je od grijeha naših zbog kojih i umiremo; pokazao nam je put iz naše ograničenosti i tjeskobe, ostavio nam sebe u prilikama kruha i vina, poslao nam Duha Pomoćnika u našim razmatranjima i životnim pitanjima, ostavio nam poputbinu da lakše živimo do smrti, da se onda preobrazimo i zadobijemo puni i istinski život te uzašao opet na nebesa da nam pripremi stanove...

Naši uski umovi zatečeno šute, a onda rezignirano promucaju:

"Ali ja ne vjerujem."

Što tu imaš vjerovati, ograničeni, škrti, sebični čovječe?
Vjeruješ da postoji svemir oko nas.
Vjeruješ da bi moralo biti nešto veće.
Vjeruješ da postoji neki Početak i Svršetak svijeta.
Vjeruješ da si besmrtan.
Vjeruješ kad nema dokaza.
Ne vjeruješ i kada ti podastru sve dokaze.
Vjeruješ da ne možeš dokazati Boga jer tada ne bi bio Bog, veći i od tebe i od tvojih dokaza.
Vjeruješ u duhove.
Razgovaraš sa svojim pokojnicima.
Vjeruješ da ima nešto.
Pamtiš uspomene i čuvaš ih.
Vjeruješ da ćeš naći srodnu dušu u životu.
Sve i svašta - vjeruješ, a ne znaš.

Tvoja sebičnost ne može prihvatiti Većega od tebe.
Tvoja oholost ne može zamisliti da te netko drugi zamislio i stvorio.
Tvoja pohlepa ne prihvaća jednostavno razmišljanje.
Tvoje megalomansko srce želi senzaciju.
Ne možeš prihvatiti niti malo strpljivosti i trpljenja, a ipak svašta pretrpiš.
Lakše ti je, lijenčino, misliti da će se život rješiti sam od sebe.
Sanjaš o drugom životu gdje postoji ideala koju već sada upražnjavaš.
Zato jer ti se to sviđa.
Jer ti tako hoćeš.
Jer odbijaš umrijeti.

E, pa mrtav si ti već odavno, zašto misliš da će ti budućnost biti drugačija?

I zašto uvijek iznova ipak pitaš s vremena na vrijeme: "Postoji li Bog ili ne postoji?"
Naravno da Bog postoji, to nije pitanje.

Postojiš li ti?