Dvore što ih gradim od kamenja i soli
ispuni svježina nenadana susreta
službenice i svjedoka koje Bog moj voli,
ljubi ponajviše kao plod od Križa sveta
na kojega ovjesiše grančice od masline,
simbol Pravednosti koja jača je od smrti,
jamči mukama, životom Riječ si koja sine
uvijek kada ljubavnici pogleda bi svrti
jedno s drugog u tom prostoru što miri
uzdasima, molitvama, osmijehom
koji kao uzdrhtala ptica iza srca viri
kako ne bi svoju dušu našla grijehom
pa se pokušava sakriti na poljanama
gdje nedostaje kisika bez kojega drhti,
vraća se u dvore da bi cvrkutala sama
iako još tamo iza neko krilo njojzi prhti
da joj skrene pažnju na svoj zaštitnički plašt.
Ona moli za njegove godine i dane,
on ukazuje joj na sve staze i veliku čašć,
slavu Boga Pravednika i Njegove Rane.
08. rujna 2018. 10:49:18