Ljubav i mi

Da, ti uvijek znaš što sve mene muči,
a i zaljubim se iz početka svakim danom
kojime se budim da mi dlanove razruči
Bog naš kojega se, opet, nađe svetim stanom

za sve potrebe, i poganske sve uspomene.
Sada, kad je otišlo nam cijelo more ljudi,
kad smo ostarjeli kao sva divota što ne vene,
vraća nam se čak i mladost koja budi

pomiješane osjećaje, dušu novu, dušu staru.
U toj čežnji nikad nismo savršeni,
nikad ne znaš što ne baciti u neku baru
i koji još osjećaji nisu završeni.

No, tuga je uvijek tuga, ostala i bila,
pa sad, da l' smo i koliko sveti?
Ne znam, oko nas se uvijek samo sreća vila,
od nas bježali su zlobni, kleti

i svi slični kao nagovještaj sudbe zle,
kao prašina što pada s našeg Duha.
A možda takvi uopće ne postoje,
svakim danom svi smo opet željni Kruha.
‎10. ‎kolovoza ‎2018. 01:56:34

Potraga za našom pjesmom

Pjesmom ću ti prići kao spas vremena
koja izgubljeno lutaju po čistilištu,
u kojima ostali su traci kršćanskoga sjemena
što mi ga ti preda da mi pjesme Boga ištu,

da mi Majku našu nestalno dozivaju,
da po kaldrmama lome stope i da lome koplja
dok svi tvoji dari daleko od mene plivaju,
da me slože kao što se složi hrpa mnoštva snoplja

izgubljenih dana i uspjelih pjesama, posinstava
što zbog tebe navikla sam ja naviješati i propovijedati,
a sve zato što sam porođena kao lijepa strava,
kao stravična ljepota koja ne zna zapovijedati

vlastitom životu da se bilo kamo i što prije makne
ili srcu vlastitome da potraži zaklon mrtve grude
prije nego što ga ova čežnja i potraga sveg smakne
ili makar prekasno da odomaći one divlje sprude,

koji postojaše onog dana što se uporno i kobno vraća
u sve moje svagdašnjice, u sva moja prenočišta, 
da ti opet lađu tvoju razbijenom pjenom staklenom ispraća 
od šampanjca i od porinuća, od sveg čišća

jer su još za tih vremena bili rastanci svi savršeni,
a ne, kao oni poslije, nejasni, magloviti,
a, osim toga, nikad niti jedni nisu bili završeni,
nisu nikad bili, kao ovaj sada, tako vjekoviti.

Jesmo li zaslužili to, da li ja sam tome dostojna
da te uzaludno tjeram iz svih svojih misli večerima,
je li vrijedno toga da tu plodim kao smokva osojna,
da se dičim sa svim svojim bremenitim šekelima

srebra, zlata, meda, ulja i maslina, i pšenice
koji će poslužiti prije ili kasnije bar nebeskim pticama,
i kojima ću pogostiti, ponuditi zaklon ove sjenice
jer ja nikad ne znam dolaziš li to sa sivim grlicama

ili kao car u pratnji sve svoje ekipe i presjajne svite,
a možda i kao slavni konjanik i crni vitez, ili bijeli,
da me zaobiđeš il' mi blagosloviš oči, pokraj stupa skrite
da te ne gledaju kao žeravu od sunca što se dijeli

naokolo tako bezočno i nadasve bezobrazno darovito.
A nije me toliko briga za sve nas da bih zdvajala,
ali vidim da je ovo što se događa znakovito
kao zaljubljenost svih leptira što bi vječno trajala.
‎srijeda, ‎26. ‎travnja ‎2017.  00:15:21

Za tvoje ugodne dlanove

Nisu to utihnuli slavuji
i nije muk nego sklad;
kao kada mladost zahuji
kada čovjek nije više tako mlad.

Ili kao blaga nevinost bezumnika
kada ljudi u njemu otkriju vječnost,
zatečeni potpunim nedostatkom humnika
i grobova. I ta njihova mliječnost!

Ne, nisu to utihnula žuborenja i cvrkutanja,
to je samo odavanje počasti
tada, kada ptice im prate lutanja,
a potom poniru u njihovu čast.

Bezumnici među sobom lako se nađu
i susreću se kada god požele.
I vrlo lako u središta zađu,
i vrlo često mudrost podijele.

A evo za tebe, grubi pjesniče:
ne može se do mladosti doći
ako ne ostariš na početku priče
jer kako ćeš inače uživati moći.

A za tebe, dušo moja, i tvoje nježne dlanove
koji smrznutim vrapcima zacijeljuju krila:
možeš upregnuti najstrašnije kranove
kako bi ptica poletjela i sretna bila,

a sve bi uzalud bilo, i tvoj trud
kad su ti dlanovi tako rajski ugodni,
da nisi tako strašno od ljubavi lud
i da nisi i ti jedan bezumnik plodni.
10.02.2017. 00:05

Stijeg nade

U tišini napinje se sluh,
al' se, osim ure, ništa ne čuje.
Lagani se raspršio snijeg.
Ispod kože bridi živac gluh
kao da se nešto još očekuje,
a na pola koplja spustio se stijeg.

To je proljeće u pripravi,
to je nada, kao pahulja leprša
da se vine najviše, do vrha
i da oko sebe svakoga uspravi
tko se savinuo poput trsja.
To je njena koplja svrha.

A kad stigne u sva zlatna doba,
proljeće bi moglo raspršiti nadu.
Nije važno, samo sada da je tu
ovaj stijeg što nikad nema groba.
Dići će se visoko na gradu
i lepršati na koplju samo za nju.
‎subota, ‎3. ‎ožujka ‎2018.  13:13:25 

Pečat dara Duha Svetoga

Ako ništa dugo, barem istini sam težila,
onako kako može duša iskrena i prosta.
Definicija se istine u srcu mom uvriježila,
ona proizlazi kao plod mi molitve i posta.

Svaka duša već ni sluha nema za istinu
koji gubi se u ponorima opće lijenosti,               
bezbolnome neprimjetnom prijelazu ka činu
koji nastaje u prevelikoj obijesti,

to je čin nečinjenja i utrnuća, i pasivnosti
koja sve prihvaća nekritički i upija,
sve što nudi ovaj svijet na pladnju nasilnosti
koja neprimjetno oko duše svoje krake svija.

Definicija istine uopće nije popularna,
nije ni primamljiva, niti slatko začinjena.
Kad je tvrdnja s Božjom voljom podudarna,
tad je istinita, to je hrabrost nehinjena.

Ako ništa drugo, barem sam se često pokajala
jer sam uvidjela sve svoje neznanje;
stoga iskrenost je češće kod mene potrajala,
razbila mi sve koncepcije i sanje.

Da mi nisi, Kriste, svoga Duha čudom dao,
ništa Tvoja žrtva meni ne bi značila,
bila bi apstraktna, to si uvijek čekao i znao
sve dok nisam se za Tvoju riječ zakvačila.

Riječi svoje velikom si Žrtvom zapečatio
koju ja sam često u životu objedovala.
Radi moje iskrenosti Ti si vječno propatio,
zbog ta pečata sam samo Tebi povjerovala.
15.05.2016. 07:09

Kršćanska bol

Možda ću te jednom naći
usred neočekivanog lišća,
gdje se rađa rosa i noć krati.
Možda ću u ponor zaći
kao duša od sveg čišća
što bi moglo joj zasmetati

da te dobro vidi u tom mraku
svakodnevice i kiše
jer te možda ne bi prepoznala
kao sunčanu zraku
što se u toj rosi njiše;
možda bi te blago njegovala,

a ne kritički promatrala
kao tada kad je susrela te prvi put.
Možda ne bi dan propustila,
možda bi te nježnošću omatala
kao što i loza traži svijetli kut
da bi molitvu zaustila

prema svom Vinogradaru.
Možda od mene bi bilo ploda
baš za tvoje sakrivene oči.
O, kad bismo hodali u paru,
kakva bismo iznjedrili roda
da preda mnom moja kritika ne kroči

bez koje se živjeti ne može.
Inače ti ne bih nikad bila tvoj zadatak,
ne bih sada čeznula ti misli,
gledajući ljude gdje se glože
i gdje love život kratak.
Zar se nismo zato i mi dvoje stisli

oko Trsa što nas vijekom hrani
jer smo zajedno pronašli ovu bol?
Ipak željela bih sresti te u miru
kojemu su na toj zemlji odbrojani dani,
dijeliti si s tobom kruh i sol
da me tvoje oči uvijek izabiru

iz nekih puno dubljih razloga
koji možda postoje među nama.
Voljela bih da me uvijek voliš
kako bih te štitila od zloga
da ne živim, kao i ti, sama
dok za tebe molim, dok za mene moliš.
17.02.2016. 10:05

Mjesto za molitvu

Da te nisam jedne noći srela,
ne bih znala kome otvoriti dare;
ne bih znala pjevati i kad bih htjela,
ne bih znala da za mene mare,

da zbog moga spasa anđeli se trude
i da za mnom tvoje misli ginu.
Ti si moje ruke prihvatio da ne blude,
ti si mojim pogledima dao da ne minu.

Da me nisi uzeo za svoj zadatak,
gdje bih bila sada, ne zna duša moja
kojoj niti jedan uzdah kratak
ne uzima snagu nego daje radosti bez broja.

Prijeđi vedrom riječju preko moga čela,
dahni samo prema Bogu poruke za mene
pa će moja sreća biti potpuna i cijela;
ja ću znati, kada molitva ti krene,

kojim putem prošao si da te slijedim.
Znat ću točno gdje mi leže stope
i da ondje najviše ti vrijedim,
i da ondje molitva se tvoja prope.
15.10.2015.  00:29