Zaručnica

Tiho pjeva ona duša stara
koju pozvao si više puta
da u Tebi se odmara,
da Ti klekne rubom skuta

koje si raširio za djecu svijeta.
Mnogi sad je u nevoljama,
mnogi ište pakla kleta,
mnogo krika se prolama,

ali niti jedan nije tako zvučan
kao što je pjesma ova;
niti čovjek nije tako stručan
da ispjeva glas svatova

kojemu se sveti često raduju.
Kliči, zemljo, Bogu svome,
Stvoritelju kojem vješto ratuju
da Mu zaručnicu slome

jer je sva previše lijepa,
jer je cijela sjajno odjevena
i za zloću je preslijepa,
a na svjetlu umjerena,

ne može se ničime porediti.
Sva je malo tajnovita,
ali umije pobijediti
najboljega duha vilovita.

Nikad neću ispjevati
boli moje duše, sreću
što ne staje se izlijevati
po svatovskom cvijeću

makar nema toga runolista
kao što je Djeva bajna,
zaručnica svoga Krista
kao zvijezda sjajna

što božanskim zbori glasom
kao voda bistra i umilna,
što se diči vječnim spasom
za kojim je žudnja silna.
05.08.2016. 01:02

Hrvatskome gradu

Lako mi pjevati pjesme za Dom,
ali je teško tu sudbu izreći
što se kovitla na prostoru tom
kao plamičak na Uskrsnoj svijeći,

prepunoj boli i patnje, i muke,
prepunoj sjaja i pobjede.
Od borbe za život satkane ruke
i prljava lica od silne objede,

i od napora, rata i truda:
ne vide se odmah srca u dramama 
od kojih je često crna i luda,
izrešetana raznim jamama

ta naša, ta lijepa, ta jedina Postaja
s koje vlakovi nikad ne kreću;
jedina Zemlja, jedina Odaja
za tugu i bol, radost i sreću.

Sviće joj dan na Križnome putu,
svaka joj noć je Uskrsa slavlje
i nije zacrtala nikakvu rutu,
i nikad ne pita za svoje zdravlje

jer čvrsta je, čvrsta kao stijena,
laka k'o pero na krilima vjetra;
takva je hrvatska povijest njena,
povlašteno mjesto na grudima Petra.

I nije tome davno, nikada nije,
kada je probila utrobu tvrdu
da rodi se konačno i da zrije,
stoljetna Tvrđava svetome brdu;

i neće još dugo, nikada neće,
puštati slabije pred svoje stope
jer ona se diže na prijestolje veće,
ona se, tiha, do neba prope.

Ona je anđeo, ona je puk i nacija,
država sjajna, i pjesma i probitak;
blagoslovljena uvijek naša Kroacija,
najveći pogodak i glavni zgoditak.

I sada te pitam, ratniče crni,
gdje si ti bio onih nedavnih dana
kada se krv ledila vuku i srni,
kada je svanula ova Država znana;

nisi li tada ni bio u planu?
Bio si možda već veliko dijete
koje se smiješilo vedrome danu,
prepuno nade i neke sjete

jer otac tvoj i tvoja rođena mati
znali su koliko život vrijedi.
Znaš li gdje su tad bili Hrvati,
tada ih prati, tada ih slijedi.
‎ponedjeljak, ‎25. ‎lipnja ‎2018. 09:56:59

Janje pomirbeno

U Tvome uskrsnuću
vidim Duha Sveta,
osjetljiva nadahnuću,
ničime speta.

U Tvojim ranama
tragovi su smrtna časa,
lebdećega nad nama,
nestalog od Tvoga spasa.

Oko otvorena groba
strah se širom širi
u sva ljudska doba,
a život vječni miri.

Ustajanje pravednika,
a prasi se truse;
u dvorima nasljednika
Zakon stari bruse.

Nova zemlja, novi narod;
novo nebo, sveti Grad
i od daha Tvoga plod,
i bez Tijela Tvoga glad.

Jaganjac uzvišeni
kao dijete i bez mane,
a grijesi uniženi
da ropstvo prestane.

Majka sveta veli:
Bog je s nama
i svima se dijeli;
Istina nad istinama.
‎‎7. ‎svibnja ‎2018. 12:57

Plavetna noć

Većega moja plavetnila krasna
nema od ove noći od svjetla,
noći od najfinija zrnja časna,
sjeme to je božanskoga spektra.

Nebo je plavo i zemlja sva,
noć božanska iskrama sjaji
kao da je cilj joj romantika;
tako se vjera u srcu gaji.

I drugih tu ima iskrenja noćnih;
ljubavni šapat kao pijesak u školjci,
na dlanima molitelja iskra svemoćnih;
iskre zveča što daju ga klinovi, kolci

jer i svijeća iskre Kalvarijom ječe,
a kako ne bi svjetlo plavetno;
iskre su noćne to što miluju, liječe,
razgaraju svako srce sjetno.

Iskre su zvijezde najmračnija svoda,
rumenilom mjesečina noć prelijeva,
a tamo daljina kao u bliskoga roda
uplovi duši te ona sva pjeva.

I Dan je onaj bijeli plavetnilu blizak
što ga prosvijetli Nebeski Grad
u kojemu ljudski je um sasvim nizak,
a srce veliko za ljudski mir i sklad.

I noć je posljednja u mraku modru,
prije Dana kojem se ne zna čas;
na mnogom će tada crnome odru
dići se plavetnost kao najljepši klas.
‎petak, ‎27. ‎travnja ‎2018. 21:08:33

Moja Gospa

...vječnog sunca ogrnu te sjaj, oko čela zvjezdana ti kruna, ispod nogu stenje pakla zmaj...

Predragi,

od kada je globalizacije, tu i tamo pospremim neku svoju pjesmicu.
Nekada je bilo drugačije, pjesmice su se napisale na nekom papiriću, nekome.
Ti su ispisani papirići bezimeni i, naravno, darovala sam ih odmah i zauvijek.
Ako netko ima neku takvu moju stvaralačku zabilješku, ne mora je vratiti meni jer ionako nije moja.  wolim was


Dear friends,

Since the time of globalization, here and there I rent some of my poems.
Sometimes it was different, rhymes were written on some paper, somebody.
These printed papers were silent and, of course, I gave them forever and forever.
If someone has such a creative note I do not have to go back to me because it is not mine anyway. wolim was




Carissimi,

cum iam tum universalis in globum compactionis deduceret eam poema fecerit.
Quod sit ad alium, carmina sunt scripta in a piece of paper, aliquis.
Partes illas typis charta et ignobilium, scilicet immediate conferat saecula.
Si quid natum fuerit quaestionis talem partum meo nota, non est usquam, quod non est meum ut mihi reddidit. ego similis est


post scriptum:
ah, taj gugl prevoditelj !#%&?*

na fotkici koja visi na zidu iznad mene je Gospa Sinjska na Sinju Gradu 2015.
‎09. ‎kolovoza ‎2018. 22:43:18

Noćna turneja

Rubom okna mjesec viri,
zrela je noć, a mi stari;
i propuh po meni piri,
a cigareta se moja žari,

jedini zemaljski znak
u ovom usnulom kvartu.
Svježe je, hladan zrak
pjevuši u svome partu

o vremenskoj prognozi
dok vjetar oblake šalje
negdje ka sjevernoj pozi,
odavde sve dalje i dalje.

Opet sam budna, bdijem,
noć je lijepa, bez topline
pa se malo na srce grijem,
na neke njegove opekline.

Vidim, vidim tornjeve,
svijetle već malo u dalju,
poput razbacane pljeve
toplinu i mir okolo šalju.
30.04.2018. 02:36

Tornjevi

Kakve veze ima ova realnost,
opipljiva do boli,
s tmastim oblačnim nebom
po kojemu se ocrtava rumeni svijetli rub?
Puno je veća onakva stvarnost
kad Boga se moli
pod tornjevima usamljenim
koji odzvanjaju kao ljubavnik neki grub


u jednoj običnoj pospanoj duši,
hrabroj do ponoći
koja uopće nikada ne dolazi
nego rasplamsava se kao implozija
tamo negdje, daleko u tmuši
iza koje nema noći
iako rumena crta s oblakom prolazi 
kako bi označila da rajska eksplozija


gori i gori kao vječna baklja,
kao muklo nebesko prostranstvo,
čak i kada se tornjevi više ne naziru
i vjetrovi postaju nepodnošljivi.
To je samo spoj duhovna kraklja
jer vremena donose poznanstvo
i udaljenosti više ne nadiru
u raj duše, neopipljivi i nepokošljivi.
17.06.2014. 23:00