Maslinske grane

Maslinske se grane svijaju
od nebesa sve do tla,
a tišine mukle srcem sviraju
rekvijem za žive, počinak od zla.

Spustilo se čvrsto, sitno lišće
sve po mekoj stazi i kaldrmi lijepoj,
i po uzbrdici gdje se Boga išće;
Ave Jesu, zbogom rulji slijepoj. 

Maslinove grančice i sada
tu, u mojoj sobi, liježu od težine;
srce Boga slavi kao živa nada
jer od mrtvih nema te svježine.

Oštro, sitno lišće tabane Mu žari,
a gaziti se mora i mrijeti se hoće
da se onaj vječni san ostvari,
da se riješi živalj te svete suhoće

pa da s Njime svi zajedno mremo
s pjesmom hvale i s vijencima slave
jer mi, živi, znamo kamo idemo.
Duh Mu kliče: Ave, vjerni, ave!

I dok Maslinske se grane lome,
naš su počinak svi sveti stolovi
da nas braća izdajnički zgrome,
da nas snađu muke i bolovi.

Zbogom, braćo nevjerna i mila,
za vas mole srca u tišini,
vi ste miljenici svetog bila
koje prašta sve u tmini,

ali niste radošću i slavom orosili.
Živ je samo slavljenik na Večeri,
uzvanik odjeven u to ruho i u sili
kakvu nose sveti na nebeske dveri.
‎Nedjelja Muke Gospodnje, 
‎25. ‎ožujka ‎2018. 15:44:54

Otvoreni suton

Kameni luk
posred tišine;
samo gluhi muk
i dodir svježine.

Otvorena vrata
i širi se stuba,
u smjeru nepovrata,
daleka i gruba.

Samo cvrčak cvrči
u zalazak neba;
staro deblo krči,
sunce mu ne treba.

Uskoro mi proći
kroz tišinu, prema gore;
suton pun je moći.
Niz moje bore

suze radosnice klize
jer putujem lako;
ni savjest ne grize,
a važno je jako.

Magare se spušta,
stiže do dna stube.
I obala je pusta,
galebi se ljube,

a ja gubim sluh.
Još koji časak
i ostaje moj duh
i suhe zemlje dašak.
‎15.04.‎2018. 09:14:15

Crni vitez

Vidjela sam crnog viteza od čedi,
od čednosti bajne, Nevinosti čista
koja ovom svijetu nikada ne vrijedi,
ljubila sam Boga koji mu u oku blista.

Što mu sve to znači, nisam znala
ja, ovakva umorna i rastrgana,
ali sam ga ipak nečim prepoznala
što sam ponijela iz jako mladih dana.

Ljubila sam svaki pogled, svaku riječ
i glas što nosi poruke od svile
do dubine moje duše, blijede kao kreč,
kojoj više stvari nepoznate bile.

Gledala sam često čisti bitak Tvoj,
tako neuhvatljiv, tako istinit i stvaran
kao ruke djece, kao pčela roj,
a bio mi je pulsu mome podudaran.

Često gledao me prodorno i strogo;
kamo sreće da sam zjenica mu oka
pa da imam oca, sestru, braće mnogo!
Skromna riječ mu plamtjela s visoka,

sakrivena ljudskošću, vremenitim svijetom
koji hoće okovati anđeoske dveri,
ali me je povukao svojim čednim letom,
čvrstim stavom nevidljivoj sferi.

Sin je bio moćnika, kraljevskoga štićenika,
majka bijaše mu slavna na daleko;
držali ga za plemića i za probrana ženika,
nudili mu blaga i paperje meko,

ali on je ponio za sebe posinstvo i trnje
da ne vene duh mu usred zlatna stana,
da umnoži neraspadljivo Ti zrnje
koje dijelio je svake noći, svakog dana

pa se i po meni kao blagoslov prosipalo.
Daleko je, ne vide ga svi zemaljski dvori;
ja ga jošte gledam i u nasljeđe mi palo
posinstvo to isto što ga meni stvori.
‎nedjelja, ‎15. ‎travnja ‎2018. 19:29:01

Oliver Dragojevic - Jesen stize dunjo moja

Svi moji proživljeni dodiri

Ti si znao u tom trenu
da se rađam baš po prvi put;
ti si nježno odmaknuo mrenu
dok je drhtala mi sjena kao prut,

iza mene ostali su poganski sni.
Samo jedan svjedok, pokraj Boga,
mogao me tada jasno vidjeti;
tvoj se pokrov spustio do srca moga

da me zauvijek zarobi i prozove
i da me zaduži na dugačko neko vrijeme.
Samo jedan znalac duše ove
shvatio je moje misli i životne teme.

Život mi je bio pustoš burna
kao što si i ti za nevolje znao
jer kako inače bi čuo glasa tmurna
koji odjednom je kao s neba pao,

samo zato da bi zahvat sreće bio jači.
Sve, odjednom je prošlo sve,
stigosmo do cilja koji sve nam znači
jer u Bogu našem nama svaki dodir zre.
‎06. ‎kolovoza ‎2018. 22:37:58

Od haljina trag

Kada malo gledam Tvojim očima, mene nema,
nigdje moja pažnja ne može ni zastati;
ne postoji tada niti moja sreća, niti mir, ni trema,
samo Tebe tražim opet ili želim zaspati.

Osobno sam ja u Tebi, Ti u meni svemir stvaraš
i ne mogu dočekati da me svojim ispuniš Ti dahom;
Ti me ganeš, Ti me mijenjaš, Ti mi uspone obaraš,
poslije ja se moram susretati s velikim krahom.

Kad Te pitam zašto tako drukčija sam u Tvom domu,
Ti me opet zoveš, neprekidno izgovaraš moje ime,
a ja tada mislim da je svemu kraj i da sam u slomu,
da ću poginuti ako odem, nesretna sa svakim i sa svime.

Ja ne želim biti ja i ne želim sići s Tvoje planine
već me samo jedno brine, da Ti budem od haljina trag
po kojemu sljedbenici grubo gaze da bih stigla u visine
jer je Tvoja volja takva, a Tvoj govor tako svet i blag.

Samo to me tješi, da Ti budem sljedbenica,
baš onakva kakvom činiš me u srcu mom.
Ja bez Tebe ne znam drugo, nemam lica
sve dok opet ne pozoveš mene u svoj dom.
‎06. ‎kolovoza ‎2018. 21:15:14

Sjećaš li se tragova u pijesku

Sjećaš li se onog pješčanog traga
koji me je doveo do Stijene od kristala
što još uvijek mami svakog vraga
i uz koji ja sam tada zanesena pristala?

Ti si bio onaj čije pratila sam stope
i koji je ostavljao svjetlucave kamenčiće.
Sjećaš li se kako klecala sam da me ne poklope
zmajevi i dusi u tom valu što mi dira žiće,

odnoseći vrijedne stvari za sobom na pučinu?
Evo, vruće ljeto stiglo je na sprude,
već sam iskusna u svome svetom činu,
a svud oko mene razni dusi blude

dok prebirem koji kristal unijet ću na Stijenu.
Vjetar prosipa po meni izobilje nadahnuća
što ga prinosim na dar u svome plijenu,
a tada pošaljem mnoštvo pozdrava u bespuća.

Sjećaš li se svjetlucavih tragova u pijesku?
Ja sam sve to izgazila i sve vjetar briše,
ali nisam sasvim sama u tom tijesku
gdje po koja sveta duša pokraj mene diše.

Eto, naišla sam na usamljene tragače,
teško ih je prepoznati kad svi k Stijeni hrle,
ali rijetki klecaju dok još mnogi vrazi tlače
i dok svi se međusobno miluju i grle.  

Nemam koga milovati, samo kakvo zrnce,
laštim svaki kamen koji nalikuje onom
što mi uzrokuje one određene trnce
i koji se tada sjaji onim određenim tonom.

Znam da ne možeš u pijesku zadržati trag,
čak i vjetar prebire i nosi raznoliko zrnje
ma koliko bio tih i nježan, prejak ili blag,
a i svaki kristal peče kao grubo trnje.

Svaki život dalje ide, svaki trag se troši,
samo Stijena seže do najvećih visina.
Sve izgleda da u mekom lahoru te pustoši
ima nekih tragova što dođu iz daljina.
‎ponedjeljak, ‎26. ‎lipnja ‎2017. 04:21:19