Poznata je uzrečica o psima koji laju dok karavana prolazi dobila svoj domaći identitet.
Peseke uglavnom volimo pa čak i kada kažemo da su neki bili psi rata ili vukovi s planine.
Karavane ne volimo jer nas drastično podsjećaju na izbjegličke kolone.
Naročito se u posljednjih nekoliko godina naglašava kako je kultura nekog područja veća ako je ljudima tog područja više na pameti briga o najranjivijim skupinama, a to su i napušteni peseki. Oni iz izbjegličkih kolona su uglavnom problematični jer se ne zna što bi im bilo potrebno činiti. Peseki koji dobrohotno laju i upozoravaju ljude na prolaznike, što je korisno naročito u pustim krajevima noćima bez mjesečine, postaju neodvojivi dio kulturnoga života čitave nacije, to jest građanstva dok iz karavana frcaju neke nedomaće ideje jer tu se ipak radi o različitim mentalitetima.
Drugo je kad imaš kućnog ljubimca kojemu tako reći robuješ, a sve iz prevelike ljubavi i pažnje, a drugo je kad neki prokletineprijatelj natjera karavanu ljudi u zbjeg u kojemu se nema vremena misliti na najranjivije skupine: čovjek iz zbjega odlazi u nepoznati kraj i ne zna se ponašati kao neki kulturan turist te nosi sa sobom posljednje ostatke svoje domovine i svega svojega, a to je njegov materinji jezik i mentalitet; takva osoba je jako ugrožena i većim silama se trudi zadržati barem u svom srcu svoju domovinu i sve što je čitav život volio i poštivao za razliku od turista koji se zdušno trude naučiti s poštovanjem što više o kraju u kojemu gostuju.
Bitno je također da psi nikada ne laju kad je sve u redu. No, i dalje te pse nitko zaista ne sluša već ih pokušava zaustaviti brnjicom. I tko je zapravo u zbjegu, psi ili oni koji su protjerani sa svojih domaćih ognjišta? I jesu li prokletineprijatelji protjerali perfidno domaće pse tako da se ne razaznaje da ti domaći ne bježe svojom krivnjom? Pas, kao najbolji čovjekov prijatelj, postaje pas lutalica, ali nagonski odlazi za čovjekom i prati čovjeka, a tada niti ne laje.
Znamo iz Evanđelja da je Gospodin Isus rekao kako ne priliči hraniti pse kruhom sa stola gospodara:
"21
Strankinja vjeruje u Isusa
(Mk 7, 24–30)
Isus zatim ode odande i povuče se u krajeve tirske i sidonske. 22I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« 23Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« 24On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« 25Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« 26On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« 27A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« 28Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa (Evanđelje po Mateju, glava 15, redak 21-28)."
Ovdje nam evanđelist Matej ukazuje kako je uopće došlo do te usporedbe peseka s ljudima, to jest s građanstvom. Glavna poruka ovog izvještaja je istinski biblijska jer opisuje život ljudi koji u normalnim uvjetima imaju stan ili kuću, imaju pomoćnike u poslu ili sluge, imaju stado ovaca ili konje, imaju i peseke ili kućne ljubimce i svi žive u sretnom zajedništvu na domaćem ognjištu. Peseki su pratitelji i članovi domaćinstva u kojemu glavnu riječ ima gospodar pa po hijerarhiji nadglednik i upravitelj pa žene, djeca, sluge, stado, životinje.
Psi se hrane mrvicama i imaju veliki dar vjere te dobivaju uslišanja od samoga Gospodina.
31. srpnja 2018. 06:27:15
