Otajstvo Duha

Ne može se notama govoriti,
nit' se smije oskvrnjivati 
molitva, bez pjesni.
Oda smije i romoriti
ako joj u srcu bivati
kad su ljudi Boga svjesni,

Duha, vidljiva u djelima.
Po tvom plodu te prepoznajem,
po dubini koja putuje do smrti,
koju samo Sveti Duh nam ima.
Puno primam, malo dajem
jer su stihovi preškrti

za tu tihu glazbu duše.
Da l' mi se je radovati
usred tužne svagdašnjice,
piti vina usred suše?
Ne, ja neću ratovati,
tko mi drugi može ptice

nadjačati, nadletjeti
osim anđela u Duhu Svetom
i u Tješitelju bajnom?
Ti me Boga, ti me Majke sjeti
koji nalaze me spetom
tom otajstvu sjajnom.
‎18. ‎svibnja ‎2018. 01:58:20

Otvoreni suton

Kameni luk
posred tišine;
samo gluhi muk
i dodir svježine.

Otvorena vrata
i širi se stuba,
u smjeru nepovrata,
daleka i gruba.

Samo cvrčak cvrči
u zalazak neba;
staro deblo krči,
sunce mu ne treba.

Uskoro mi proći
kroz tišinu, prema gore;
suton pun je moći.
Niz moje bore

suze radosnice klize
jer putujem lako;
ni savjest ne grize,
a važno je jako.

Magare se spušta,
stiže do dna stube.
I obala je pusta,
galebi se ljube,

a ja gubim sluh.
Još koji časak
i ostaje moj duh
i suhe zemlje dašak.
‎15.04.‎2018. 09:14:15

Dugine tajne

Duga nad usnulim gradom
kao most u daljini, kao nada
diči se svojim lukom i padom
iz noći tamo gdje noć je još mlada.

Nije odavde već poput tuđinca
leluja, treperi i nebom luta.
Kao da nebo traži si posinca
koji odlazi tamo gdje riječ je kruta.

Da ga utješi, da mu se preda
kao što se predaje neko pismo,
prepuno ljubavi, mira i reda.
Stiglo je doba plodno i kišno.

Poslije dolazi sunce svijetlo,
toplo i žarko, s puno svježine,
zrelo i proljetno, jako i sjetno
na one davne dane tišine.

I dugine boje sasvim su sjajne,
crvene, žute, plamene, bijele
što nose u sebi dugine tajne,
boje mora, neba i zemlje cijele.

Ljepota života, sve božanske doli
kreću na ljude otopiti led,
ugrijati vene, odmaknuti boli,
predati djeci mlijeko i med.

Vodilja zvijezda u noći svakoj
kraj prekrasne duge tiho sja
da nas poveže u duši lakoj
i da se sretnemo ti i ja.
‎petak, ‎9. ‎ožujka ‎2018.  05:31:40

Rozeta

S one strane zemlja, vrijeme, svijet,
puno grijeha i još više mnoga dobra;
neboderi, dvorci, neka izba ili klijet,
kula Babilona ispod sama neba obla.

Osjetilima unutarnjim duša moja diše,
visoka rozeta krasi poglede iz Katedrale
kao da je načinjena da nam anđeo nariše
kako gleda molitelj kroz prozore male.

Nije zato da umanji veličinu i mekoću
svega što je na toj zemlji dobro stvoreno
već da zvuke rezonantne osluškuje noću,
večerima kasnim kad je sve otvoreno.

Svaka blaga crta i sklad boja u nijansama
s vanjskim svjetlom ili bijelim kamom
i po neka višnja svijeća smirujuća plama
čine obred kontemplirajućom dramom.

Svoj toj veličini umanjuje se sve oblikom
kada duša pred ponizna Patnika sustane
koji najveći je od tog svega svojom odlikom
da oživi i da spasi, žrtvujuć' se u sve ljudske dane.
‎30.‎04.‎2018. 03:52

Nebeski greben

Uvalama nedostataka slabo kapa
što bih možda mogla sažeto sročiti; 
rtovima izobilja buja kaplja hlapa
što bi grebenima obilato uskočiti,

propustiti vala, plava i zelenkasta,
odlebdjeti što više ritmovima svoda
kako nastala bi ona melodija tmasta
u tom međuprostoru od soli i od joda

gdje se različiti tlakovi svi spuste
makar kako bili previšnji, ljekoviti
da bi hlapljive nebeske dirke guste
načinile od sebe preokrete svoje biti 

iako negirala bi toga slikarska platna:
sve je to isto, jedna i umjetnička bit,
prirode il' društva, svejedno, zlatna;
i miješanje je boja jednom bio hit.

Smije li se srok umijesiti po modi
koji imitirao bi prirodne fenomene
kao društveni napor koji iza brodi,
zaostaje za kapljicama poput sjene?

Društvo u sebi prirodu prepoznaje
samo zbog svih natprirodnih talenata
što ju onomatopejom spoznaje;
to bi bilo stvarno lijepo od zanata

da to nije zabluda iz one uvale s početka.
Samo nebeski se anđeli tim diče
da mi spuste kapljice od svakog retka
i kad one nikome na umjetnost ne sliče.
‎srijeda, ‎2. ‎svibnja ‎2018. 13:57:52

Pianissimo

Od kada i mira
što bih prije,
što me trese, dira,
a ljubav to nije?

Od vedra daha
drhtava sam sva.
Da ne bude kraha,
da nisam ta ljubav ja?

Ovdje je ugodno
i tako je lijepo,
tiho i zgodno;
opuštanje slijepo,

gluho i unutarnje,
rekla bih, mistično.
Kao buđenje jutarnje
i tomu slično,

a ljubav to nije.
Koliko znam,
ljubav se svije
kad nisi sam.

Ta kome kad,
mirisi, sveta drhtavica?
Ona je zasad,
treperava ptica

od koje zora zabruji.
Bog me prvu ljubio, prije,
i sad poput lahora struji
kao da Bog to nije.
‎‎29.04.‎2018.
17:22

Plavetna noć

Većega moga plavetnila krasna
nema od ove noći od svjetla,
noći od najfinija zrnja časna,
sjeme to je božanskoga spektra.

Nebo je plavo i zemlja sva,
noć božanska iskrama sjaji
kao da je cilj joj romantika;
tako se vjera u srcu gaji.

I drugih tu ima iskrenja noćnih;
ljubavni šapat kao pijesak u školjci,
na dlanima molitelja iskra svemoćnih;
iskre zveča što daju ga klinovi, kolci

jer i svijeća iskre Kalvarijom ječe,
a kako ne bi svjetlo plavetno;
iskre su noćne to što miluju, liječe,
razgaraju svako srce sjetno.

Iskre su zvijezde najmračnija svoda,
rumenilom mjesečina noć prelijeva,
a tamo daljina kao u bliskoga roda
uplovi duši te ona sva pjeva.

I Dan je onaj bijeli plavetnilu blizak
što ga prosvijetli Nebeski Grad
u kojemu ljudski je um sasvim nizak,
a srce veliko za ljudski mir i sklad.

I noć je posljednja u mraku modru,
prije Dana kojem se ne zna čas;
na mnogom će tada crnome odru
dići se plavetnost kao najljepši klas.
‎petak, ‎27. ‎travnja ‎2018. 21:08:33