Bog prvo kuša čovjeka da mu ispita dubinu srca:
2Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš (Pnz 8,2).
Bog također kuša čovjeka da mu dadne život:
12Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube (Jak 1,12).
Potom čovjek dokazuje sebi da je ‘kao Bog’, ali taj je pokušaj plod zavodništva i vodi u smrt:
3Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’
4Nato će zmija ženi: “Ne, nećete umrijeti! 5Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo (Post 3, 3-4)”.
11Doista grijeh, uhvativši priliku, zapovijeđu me zavede, njome me i ubi (Rim 7,11).
Kušnja tu postaje napast, a upleće se i Napasnik.
Kušnja je, dakle, usmjerena prema životu (Post 2,17; Jak 1,1-12)
dok napast ‘rađa smrt’:
(Post 3) 22Zatim reče Bog: »Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!« i
(Jak 1,13 sl)
13
Božja svetost
Neka nitko u napasti ne rekne: »Bog me napastuje.« Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga. 14Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. 15Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću.
Kušnja je dar milosti, napast je poziv na grijeh.
KUŠNJA VJERE BOŽJEG NARODA
U svijesti starozavjetnog Izraela, njegova drama je počela s njegovim izabranjem od Boga da postane Božji narod, a onda s obećanjem da će Savezom postati Božji narod. Ta probuđena nada se mora pročistiti.
Čovjek je ponajprije pozvan da se opredijeli pred obećanjem. To je kušnja vjere. Da bi Bog priveo kraju svoje obećanje, čovjekova se vjera mora slobodno pristati izraziti posluhom koji izmiruje ove dvije volje (Heb 11,1-40; Sir 44,20; 1 Mak 2,52).
Poslanica Hebrejima 11,1-40
1. VJERA PRAOTACA
A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo (Heb 11,1).
39I svi oni (starozavjetni Izrael) po vjeri, istina, primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano 40jer Bog je za nas predvidio nešto bolje da oni bez nas ne dođu do savršenstva (Heb 11,39-40).
Poslije izlaska iz Egipta Izrael doživljava napast nevjere; poriče prisutnost Boga spasitelja usred kušnje u pustinji:
Knjiga Izlaska 17, 3-7
3Ali je narod žeđao za vodom, pa je mrmljao na Mojsija i govorio: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku?«
4»Što ću s ovim narodom!« – zazivao je Mojsije Gospodina Boga. »Još malo pa će me kamenovati.«5»Istupi pred narod!« – rekne Bog Mojsiju. »Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. 6A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije.« Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. 7Mjesto prozovu Masa i Meriba, zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govoreći: »Je li Bog među nama ili nije?«
Ovo odbijanje da se povjeruje povlači sud.
Pasha (izlazak iz Egipta, očišćenje od grijeha, oslobođenje od robovanja; put u istinsku slobodu; Isusova muka, smrt i uskrsnuće; krštenje i sakramenti Katoličke crkve) se do kraja ostvaruje samo za vjerni naraštaj: samo on prima obećanu zemlju u baštinu.
KADA ČOVJEK KUŠA BOGA
Kad se događa da čovjek ‘kuša Boga’, čovjek: ili želi izići iz kušnje pozivajući Boga da je dokrajči (Izl 15,25 i 17,1-7) ili se baca u neki bezizlazan položaj ‘da vidi da li’ ga Bog može izvući; ili pak, usprkos očitim znakovima, tvrdoglavo traži druge ‘znakove’ Božje moći (Ps 95,9 i Mk 8,11 sl).
Mk 8, 11-13
11
Znak s neba
(Mt 16, 1–4; Lk 11, 16–29)
Tada istupiše farizeji i počeše raspravljati s njime. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. 12On uzdahnu iz sve duše i reče: »Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.« 13Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko.
KUŠNJA LJUBAVI BOŽJEG NARODA
Sa skupinom ljudi iz koje je izveo narod Bog sklapa savez te kuša vjernost naroda savezu (svaki je čovjek izabran od Boga jer inače se ne bi ni rodio na zemlji, niti bi imao vjeru koja traži Boga, ali ako se već opredijelio za vjerski život i za život u istinskoj slobodi, tada mora ići putem kojega mu Bog svojim zapovijedima i savjetima te svojom postojanošću pokazuje jer to je put do slobode, do obećane zemlje). To je kušnja ljubavi.
Narod je izabrao služiti svome Bogu:
Jošua 24,18
18Još više: Gospodin je ispred nas protjerao sve narode i Amorejce, koji su živjeli u ovoj zemlji. I mi ćemo služiti Gospodinu jer je on Bog naš.«
No, srce naroda je podijeljeno; kušnja obavezuje ljubav da se izjasni i provjeri:
24Stog ovako govori Gospod nad vojskama,
Junak Izraelov:
»Ah, kad se iskalim na protivnicima
i osvetim dušmanima!
25Kada na te ruku pružim,
da lužinom tvoju trosku očistim,
da iz tebe uklonim olovo!
26Da ti opet postavim suce kao negda,
savjetnike kao u početku,
pa da te zovu Gradom pravednim,
Tvrđom vjernosti.«
27Sud pravedni otkupit će Sion,
a pravda obraćenike njegove.
28Otpadnici i grešnici skršit će se zajedno,
a oni što Boga napuštaju poginut će.
Izaija 1,24-28
Svatko tko traži znakove, ne ljubi i ne zna da se ljubav ničime nikada ne može dokazati po 'zakonima' ljudskoga života na zemlji i da je takvo razmišljanje pogrešno, to jest krivi sud savjesti i zato Bog donosi jedini svoj pravedni sud jer su ga upravo to i tražili praveći se bogovima koji sude.
Tada se u narodu razrađuju zakonici saveza, svetosti i svećenički i poziv na svetost koji Bog upućuje svom narodu.
S tom novom kušnjom povezan je novi sud: izgnanstvo, povratak u pustinju
To je kazna za idolopoklonstvo (a to je sve što nije vjera u Jednoga Boga) koje znači preljub:
Hošea 2, 1-3
1
Budućnost Izraela
»A djece Izraelove bit će brojem k’o pijeska u moru što se izmjerit’ ne može ni izbrojit’.Umjesto da im govore: ‘Vi niste moj narod’,
zvat će ih: ‘Sinovi Boga živoga’.
2Ujedinit će se sinovi Judini i sinovi Izraelovi,
postavit će sebi jednoga glavara
i otići će iz zemlje;
jer velik će biti dan jizreelski.
3Recite braći svojoj: ‘Narode moj’,
sestrama svojim: ‘Mila’.«
Hošea 2,4-5
Gospodin Bog i njegova nevjerna žena
»Podignite tužbu, podignite, protiv majke svoje,
jer ona mi nije više žena,
a ja joj muž više nisam.
Nek’ odbaci od sebe bludničenja
i preljube izmeđ’ svojih dojki,
5da je golu ne svučem
te učinim da bude k’o na dan rođenja;
da je ne obratim u pustinju,
da je u zemlju suhu ne obratim
i žeđu ne umorim.
Hošea 2,10
10I ona nije razumjela da joj ja davah
i žito i mošt i ulje,
da je ja obasipah srebrom i zlatom
od kojega načiniše baale
Hošea 2, 15-17
15Kaznit ću je za dane Baalove
kojima je kâd palila,
kitila se grivnom i kolajnom
i trčala za svojim milosnicima;
a mene je zaboravljala« –
riječ je Gospodnja.
16»Stoga ću je, evo, primamiti,
odvesti je u pustinju
i njenu progovorit’ srcu.
17I vratit ću joj ondje njene vinograde,
i od doline ću akorske učiniti vrata nade.
Ondje će mi odgovarat’ ona kao u
dane svoje mladosti,
kao u vrijeme kada je izišla iz Egipta.
Hošea 2,20-25
20U onaj dan, učinit ću za njih savez
sa životinjama u polju,
s pticama nebeskim
i gmazovima zemskim;
lûk, mač i boj istrijebit ću iz zemlje
da mirno u njoj počiva.
21Zaručit ću te sebi dovijeka;
zaručit ću te u pravdi i u pravu,
u nježnosti i u ljubavi;
22zaručit ću te sebi u vjernosti
i ti ćeš spoznati Boga.
23U onaj dan« – riječ je Gospodnja –
»odazvat ću se nebesima,
a ona će se zemlji odazvati;
24zemlja će se odazvati žitu, moštu i ulju,
a oni će se odazvati Jizreelu.
25I posijat ću ga u zemlji,
zamilovat ću Nemilu,
Ne-narodu mom reći ću:
‘Ti si narod moj!’
a on će reći: ‘Bože moj!’«
KUŠNJA NADE BOŽJEG NARODA
Samo će mali ostatak izići kao prokušan iz sužanjstva; Božje je držanje jednako u kušnji Izraela pred Gospodinom:
1 Knjiga o Kraljevima 19,18
18Ali ću ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom i sva usta koja ga nisu cjelivala.«
... I pred Isusom:
Rim 11, 1-5
1
Izraelova je nevjernost samo djelomična
Pitam dakle: Zar je Bog odbacio narod svoj? Nipošto! Ta i ja sam Izraelac, iz potomstva Abrahamova, plemena Benjaminova. 2Nije Bog odbacio naroda svojega koga predvidje. Ili zar ne znate što veli Pismo, ono o Iliji – kako se tuži Bogu na Izraela: 3Gospode, proroke tvoje pobiše, žrtvenike tvoje porušiše; ja ostadoh sam i još mi o glavi rade. 4Pa što mu veli Božji glas? Ostavih sebi sedam tisuća ljudi koji ne prignuše koljena pred Baalom. 5Tako dakle i u sadašnje vrijeme postoji Ostatak po milosnom izboru.
U svakom slučaju, ako iz kušnje iziđe ostatak, to je čista milost.
Ispunjenje obećanja je ljudski neostvarivo; Božjem narodu prijeti opasnost posvjetovnjenja, on postaje sve svjesniji djelovanja Kneza ovoga svijeta (Job 1 i 2). Ova je kušnja nade najunutarnjija, ona najjače čisti. Što je Bog bliže, to jače kuša:
Judita 8,5
4Judita odonda življaše kao udovica već tri godine i četiri mjeseca. 5Načinila je sebi sobu na ravnome kućnom krovu, navukla preko bokova kostrijet i nosila haljine udovičke. 6Postila je sve dane udovištva svoga, osim uoči subote i za samih subota, uoči mlađaka i za samih mlađaka te za svetkovina i blagdana doma Izraelova. 7Bila je lijepa i naočita. Njezin muž Manaše bijaše joj ostavio zlata i srebra, slugu i sluškinja, stoke i zemljišta, i tako je živjela.
Kušnja će se završiti posljednjim sudom: nastupom Kraljevstva, ulaskom budućeg svijeta u ovaj svijet.
OSOBNA KUŠNJA ČOVJEKA
Jedna druga strana kušnje jest patnja, i to naročito patnja pravednika. Tu je kušnja najoštrija, a Božja prisutnost najbliža. Više nema suočavanja s nemogućim već s apsurdnim. Više se u čovjeku ne javlja napast da sumnja u Božju moć, da Mu se iznevjeri ili da Mu pretpostavi svijet već čovjeka spopada napast vrijeđanja i hule Boga, a to je način Sotone kako svjedoči on o Bogu.
Tu čovjek bježi u misterij Božje Mudrosti (Knjiga o Jobu) u nejasnoj spoznaji da kušnja postupno izmiruje čovjeka s misterijem Boga (usporedi Postanak 22, kušnja Abrahamova).
Jasniji obrisi toga se vide kod Izaije u spjevu o Sluzi (Iz 52,13-53,12), a nadasve u knjigama koje su plod velike patnje (Danijel 9,24-27; 12,1-4).
Izaija 52, 5-7
5Ali sada, čemu sam ja ovdje« – riječ je Gospodnja – »kad je moj narod bio bez razloga porobljen, a gospodari njegovi likuju« – riječ je Gospodnja – »i bez prestanka se danomice ime moje huli? 6Zato će narod moj poznati moje ime i shvatit će u onaj dan da sam ja koji govorim: ‘Evo me!’«
7
Buđenje Gospodina Boga i Jeruzalema
Kako su ljupke po gorama
noge glasonoše radosti
koji oglašava mir, nosi sreću,
i spasenje naviješta,
govoreć Sionu:
»Bog tvoj kraljuje!«
Izaija 52, 13-15
13
Četvrta pjesma o Sluzi Božjem
Gle, uspjet će sluga moj,
podignut će se, uzvisit’ i proslaviti!
14Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga
– tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo
te obličjem više nije naličio na čovjeka –
15tako će on mnoge zadiviti narode,
i kraljevi će pred njim usta stisnuti,
videć’ ono o čemu im nitko nije govorio,
shvaćajuć’ ono o čemu nikad čuli nisu...
Izaija 53, 2-12
2Izrastao je pred njim poput izdanka,
poput korijena iz zemlje sasušene.
Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja
da bismo se u nj zaglédali,
ni ljupkosti da bi nam se svidio.
3Prezren bješe, odbačen od ljudi,
čovjek boli, vičan patnjama,
od kog svatko lice otklanja,
prezren bješe, odvrgnut.
4A on je naše bolesti ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali
da ga Bog bije i ponižava.
5Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna – radi našeg mira,
njegove nas rane iscijeliše.
6Poput ovaca svi smo lutali
i svaki svojim putem je hodio.
A Gospodin je svalio na nj
bezakonje nas sviju.
7Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o jagnje na klanje odvedoše ga;
k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.
8Silom ga se i sudom riješiše;
tko se brine za njegovu sudbinu?
Da, iz zemlje živih ukloniše njega,
za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše.
9Ukop mu odrediše među zločincima,
a grob njegov bî s bogatima,
premda nije počinio nepravde
nit’ su mu usta laži izustila.
10Al’ se Bogu svidje da ga pritisne bolima.
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane
i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti.
11Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost
i nasititi se spoznajom njezinom.
Sluga moj pravedni opravdat će mnoge
i krivicu njihovu na sebe uzeti.
12Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu
i s mogućnicima plijen će dijeliti,
jer sâm se ponudio na smrt
i među zlikovce bio ubrojen,
da grijehe mnogih ponese na sebi
i da se zauzme za zločince.
Izaijin rukopis (stručno:IQIsa) sadrži gotovo cijeli Izaijin tekst, to je jedan od najdragocjenijih rukopisa nađenih u Kumranu 1947.
Poglavlja od 40-55 nazivaju se Deuteroizaijom i Knjigom utjehe (sa 700. godinom Izaiji nestaje traga, a rukopis nastavljaju i nadopunjavaju učenici i suradnici. Izaija je pozvan u proročku službu 740-700). Deuteroizaija nastaje kad je Jeruzalem razoren, narod u sužanjstvu, a perzijski vladar Kir (539) istupa kao osloboditelj. Stil i sadržaj upućuju na to da je taj dio napisan potkraj babilonskog sužanjstva. Novi zavjet prepoznaje u pjesmama o Sluzi Božjem Isusa Krista (Mt 3,17; Lk 4,17-21; Dj 3,13; 8,32-33).
Kušnja se u ovih proroka čini nerješivom na planu pojedinca; izvor joj je izvan čovjeka (Mudr 1,13; 2,24), ona je prirodna činjenica koja se tiče ljudskog roda. A jedna će je jedina osoba moći svrnuti u život, netko nad kim Sotona neće imati vlasti i koji će biti solidaran s ‘mnoštvom’ i onda kad se bude morao za nj žrtvovati.
Sud će uslijediti o dolasku Sluge.
KUŠNJA ČOVJEŠTVA
Izabranje je najizražajnija objava nezaslužene Božje ljubavi, Božje slobode. Stoga je ono poziv čovjeku da u svom odgovoru pokaže najveću mjeru slobode.
Kušnja je upravo ono polje koje je ostavljeno tom odgovoru. Stablo spoznaje (Postanak 2,17) je oblik te kušnje: Božja briga i ljubav za vrhovnika stvorenja, za čovjeka ne nameće se već ju čovjek sam slobodno izabire. Time se otkriva temeljno ljudsko stanje: čovjek jest ono što jest, on je potpuno odgovoran samo na temelju svoje neprekidne mogućnosti da izabire Boga čija je čovjek ‘slika’, slika po svom pozivu.
Adam izabire sebe za boga jer je između kušnje i izbora nastupila kriza, napast čiji je osobni tvorac u krajnjem potezu Sotona (Postanak 3; usporedi Job 1-2). Vidimo da je napast nešto više od kušnje: to je grijeh koji ‘hvata zgodu’ i vodi u smrt:
Rim 7,9-13
9Da, ja sam nekoć živio bez zakona. Ali kad je došla zapovijed, grijeh oživje. 10Ja pak umrijeh i ustanovi se: zapovijed dana za život bî mi na smrt. 11Doista grijeh, uhvativši priliku, zapovijeđu me zavede, njome me i ubi. 12Tako: Zakon je svet, i zapovijed je sveta, i pravedna, i dobra.
13Pa zar se to dobro meni u smrt prometnu? Nipošto! Nego: grijeh, da se grijehom očituje, po tom dobru uzrokuje mi smrt – da grijeh po zapovijedi postane najvećim grešnikom.
Tu dolaze i novi elementi: Zli, koji je i Lažac, nastupa kao Zavodnik. Čovjek izabire svoju samoću samo zato što misli da će u njoj naći život, ali je prevaren i nalazi goloću i smrt. Prema tomu, njegova kušnja u osnovi znači bitku protiv laži, borbu da se odabire po istini jer se samo u njoj doživljava iskustvo slobode:
Iv 8, 32-44
32upoznat ćete istinu
i istina će vas osloboditi.«
33Odgovore mu: »Potomstvo smo Abrahamovo i nikome nikada nismo robovali. Kako to ti govoriš: ‘Postat ćete slobodni’?« 34Odgovori im Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam:
tko god čini grijeh, rob je grijeha.
35Rob ne ostaje u kući zauvijek,
a sin ostaje zauvijek.
36Ako vas dakle Sin oslobodi,
zbilja ćete biti slobodni.
37Znam: potomstvo ste Abrahamovo,
a ipak tražite da me ubijete
jer moja riječ nema mjesta u vama.
38Ja govorim što vidjeh kod Oca,
a vi činite
što čuste od svog oca.«
39Odgovoriše mu: »Naš je otac Abraham.« Kaže im Isus:
»Da ste djeca Abrahamova,
djela biste Abrahamova činili.
40A eto, tražite da ubijete mene,
mene koji sam vam govorio istinu
što sam je od Boga čuo.
Takvo što Abraham nije učinio!
41Vi činite djela oca svojega.«
Rekoše mu: »Mi se nismo rodili iz preljuba, jedan nam je Otac – Bog.«
42Reče im Isus:
»Kad bi Bog bio vaš Otac,
ljubili biste mene
jer sam ja od Boga izišao i došao;
nisam sâm od sebe došao,
nego on me posla.
43Zašto moje besjede ne razumijete?
Zato što niste kadri slušati moju riječ.
44Vama je otac đavao
i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga.
On bijaše čovjekoubojica od početka
i ne stajaše u istini
jer nema istine u njemu:
kad govori laž,
od svojega govori
jer je lažac i otac laži.
KUŠNJA KRISTOVA
U Isusu Kristu, Gospodinu se kušnja i napast podudaraju; tamo gdje su Adam i narod podlegli, a siromasi izgledali satrti, On je sve kušnje podnio i napasti nadvladao jer su one potekle iz ljubavi prema izabranju koju je pobjedom Isus usavršio.
Matej 4,1-11
Kušnja u pustinji
(Mk 1, 12–13; Lk 4, 1–13)
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. 2I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje.
3Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« 4A on odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.«
5Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama 6i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe
i na rukama će te nositi
da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.«
7Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«
8Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu 9pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« 10Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je:
Gospodinu, Bogu svom se klanjaj
i njemu jedinom služi!«
11Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.
Isus je pobjedio napasnika na njegovom vlastitom terenu, u pustinji:
24
Ponovni pad
(Mt 12, 43–45)
»Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: ‘Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.’ 25Došavši, nađe je pometenu i uređenu.26Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku.«
Isus je čovjek koji se konačno i stvarno hrani riječju Božjom, a također je on i Bog spasitelj kojega Njegov narod ne prestaje iskušavati (Mt 16,1; 19,3; 22,18). Kralj vjerni, Dobri pastir ljubi svoje do kraja, a Križ je ona velika kušnja kojom Bog ‘provjerava’ njegovu ljubav (Iv 3,14 sl):
27
Isus tumači smisao svoje smrti
»Duša mi je sada potresena
i što da kažem?
Oče, izbavi me iz ovoga časa?
No, zato dođoh u ovaj čas!
Pouzdanje sinovsko u Očevu ljubav prema izboru donosi Mu mržnju svijeta i pobjedu nad njime (Iv 15,18; 16,33).
Ivan 16,33
33To vam rekoh da u meni mir imate.
U svijetu imate muku,
ali hrabri budite –
ja sam pobijedio svijet!
Sluga i Janje Božje koje nosi grijeh ljudi na križ, On napast preobražava u sinovsko žaljenje, a apsurdnu smrt u uskrsnuće:
Matej 27,46
46O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eli, Eli, lema sabahtani?« To će reći: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?«
Luka 23,46
46I povika Isus iza glasa: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu.
Filipljanima 2,8 sl
8ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.
9Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
10da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
11I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« –
na slavu Boga Oca.
Isus je novi Adam i slika Očeva čija se napast vremenski smjestila i usjekla u svijet i čovječanstvo između Bogojavljenja i vršenja Kristova poslanja:
Marko 1, 11-14
11a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!
(Mt 4, 1–11; Lk 4, 1–13)
I odmah ga Duh nagna u pustinju. 13I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.
14
II. ISUSOVO DJELOVANJE U GALILEJI
Početak propovijedanja
A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju...
Dokle god bude trajalo to poslanje, On će tu napast susretati kao protutežu volji Očevoj: s roditeljima, s Petrom, s traženjem spektakularnih znakova, s vremenitim mesijanizmom i posljednjom napašću smrtne borbe i, pobijedivši napasnika od početka do kraja svoje kušnje, najzad uvodi novo čovječanstvo u njegovo istinsko stanje, u stanje sinovskog poziva (Lk 4,13; Heb 2, 10-18).
Hebrejima 2, 17-18
17Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. 18Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći.
KUŠNJA CRKVE
Blizina Gospodinova povratka do krajnosti zaoštrava suprotstavljenost svjetla i tame. U srpljivosti i ustrajnosti Crkva je mjesto kušnje gdje progonstvo mora učvrstiti vjernost (kod Luke 8,13 sl; 21,12-19; kod Mateja 24,9-13). Zato se Crkva u Otkrivenjima u isti mah pojavljuje kao progonjena i kao spašena. Ona je čista, ali još na kušnji.
KUŠNJA KRŠĆANINA
Kušnja je prolaz ‘prema Bogu’, kroz Njegov naum koji smjera na to da čovjeka pobožanstveni u Kristu, kušnja i njezino sotonsko izrabljivanje, napast neizbježni su: po njima se iz darovane slobode prelazi u življenu, iz izabiranja u savez.
