Mlado Sunce

Duge noći, noći hladne, puste
spremaju mi tajnu na oglede svoje
i na slavu što prožima svode tuste
u kojima nalazi se savijeno žiće moje

kojim čekam, ištem, prosim
da se slava ta u meni sad domogne daha
jer zbog sebe slavu tu pronosim
kao satrvena golubica, kao biće praha

da pokažem lanadima, mravima i puzavcima
što se vlagom crnom odjenuše smjelo
da se Mlado Sunce rađa nama, uzancima,
da je, evo, već na močvaru nam sjelo

jer osjećam kako struji iz dubina,
poput dobre vijesti nakon rata,
plaha, kao tinjajuća, šireća toplina
koja stvara crnicu od jalovoga blata;

osjećam je u venama, ledenim i praznim,
u srčiki skvrčenoj, omotanoj poput puža,
i na koži naboranoj godovima raznim
k'o da nisam lišće nego čvrsta ruža;

dolazi mi u moždane svijesti sabijene
i kroz nerve labave i raspucale,
dolazi u moje tanke stope, ispijene
kao da se nisu dovoljno nasmucale.

Slava stiže u obliku nebeskoga dana
i u boji koja širi sve dugine boje
poput prizme koja teži biti rastrgana:
to me grije Božić, Mlado Sunce moje.
‎petak, ‎22. ‎prosinca ‎2017. 07:05:45

Zagledani u Gospodina

Što je zanimljivo u čekanju, možda sve ono što se iščekuje i čemu se čovjek maštovito nada? A što je onda zanimljivo u čekanju svega što nam je dobro poznato i o čemu već sve znamo?
Najzanimljivije je povjerenje, najzanimljivija je sigurnost, ništa nije tako smirujuće kao ta sigurnost da do susreta s Bogom uskoro  dolazi. Zanimljivo je pripremanje za taj susret, u početku nam se čini da predugo čekamo, a što vrijeme više odmiče, počinjemo shvaćati da i nemamo puno vremena za pripravu na dolazak Boga. Treba učiniti ovo i ono pa još nekoliko sitnica i još tisuću drugih stvari iznenada se pojavljuje, dužnosti koje moramo izvršiti jer - sve mora biti idealno, a ništa nam nije dovoljno idealno za očekivani susret s Bogom.
U velikim ubrzanim pripremama za blagdansko slavlje vrijeme čekanja bismo morali iskoristiti da potražimo barem malo mira.
Došašće je čekanje i to aktivno čekanje. 
U tom čekanju čovjek je zagledan u Gospodina; u Došašću nema izgovora da nemamo vremena jer imamo hitnijih poslova, najhitniji posao je netremice promatrati Gospodinov dolazak. Biti zagledan u Gospodina znači osvježiti sve ono znanje o Bogu koje smo prikupili, sve one poznate podatke posložiti i razmotriti, sve ono što nam je dobro poznato predočiti u svijesti, obnavljati uporno svoje iskustvo Dana Gospodnjeg, slavlja Euharistije; biti što je više moguće svjestan da će nam Gospodin doći u srce, da će pasti na našu dušu odjednom i kao neočekivani događaj. Dogodit će nam se Božić, u to smo sigurni, samo još ne znamo kako će to ovoga puta izgledati i kako će se ovoga puta Bog očitovati u nama, kako će nam prići, što će nam o nama samima pokazati i reći i kamo će nas uputiti jer nismo mi ovdje zato što smo se dogovorili da ćemo prirediti najljepši Advent u gradu nego smo ovdje, u slavlju i iščekivanju zato što se Krist, Gospodin za nas krvlju znojio. I nismo mi ovdje u shoppingu zato da priredimo najbolji blagdanski objed nego zato što je Gospodin Isus za nas bičevan bio. I nismo mi ovdje da se uresimo za najljepšu noć u godini nego zato što su Isusa trnjem okrunili. I zato hodimo prema Djetetu Isusu jer je on za nas hodio Kalvarijom da naše terete nosi kako bismo mi oslobodili ramena i raspet je u smrt da bismo mi ovaj divan život imali, da bismo imali taj život u izobilju.
Zato zagledani u Gospodina gledamo sebe i svoje opačine kojih nas je Božić Isus oslobodio pa Ga stoga zamolimo da nam se smiluje i da nam oprosti uvrede, ratove i grubosti kako bismo uz Njega ustrajali u čekanju Njegova dolaska jer On se nama pridružio u patnjama te se i mi Njemu možemo pridružiti ako smo u nevolji ili, još više, ako radosno i u miru iščekujemo Njegov dolazak. 
Čekanje je u Došašću upravo onaj Kristov mir kojega nam dade, ne mir što ga daje svijet nego mir u srcu.
Postojani budimo i vidjet ćemo da nam je Bog pomoćnik.
Zagledani u Mariju i Josipa koji nam dovode Boga, vidjet ćemo Božić, ne onako kako ga vidimo u svijetu, s bogatom trpezom, s puno pića i sa svijetlećim drvećem nego vidjet ćemo bogatstva naše duše, naći ćemo Kristov mir koji ne prolazi i srce će nam osvijetliti Isusovo neugasivo svjetlo. ‎petak, ‎22. ‎prosinca ‎2017. 05:49:27

Nacrtaj mi ljubav

Kako je to silazak Boga među ljude, zar nije Bog sve u svemu, zar nije oduvijek i zauvijek pa tako i među ljudima; zar je bilo kad Ga nije bilo među ljudima pa je sada tu? Što će se dogoditi sa svim onim ljudima koji su živjeli prije silaska Boga na zemlju? I s onima koji su poslije Njega i Njegove smrti na križu ostali ovdje?
I kako je to Bog jednom hodao po zemlji; ta, tko je za to vrijeme upravljao svijetom dok je Isus, Gospodin propovijedao da se očituje ljudima kao Jedan Bog i pravi čovjek? I kako je potom poslao Duha Svetoga kao da ljudi prije toga nisu znali za duhovnost, zar je tada "nastao" i naš Bog Duh Sveti? I ako su Trojica, zašto Bog Otac nije uredio svijet bez ratova i smrti? Da li je došlo do nesporazuma među bogovima? Da li je bog zla također među ljudima?
Odgovor je svetoga Ivana, evanđelista i apostola: Bog je Ljubav.
No, nije li to sve zanesenjaštvo, i taj nesretnik Isus, pravednik koji je poginuo u svojim idealima?
Ima nas koji gledamo na ljubav kao na nešto što je tu samo po sebi i o čemu se ne može ništa konkretno govoriti kao, na primjer, o znanosti, politici ili umjetnosti. 
A Bogu ništa nije nemoguće, Bogu konkretna ljubav, o kojoj se može govoriti u beskraj i koja se može živjeti u svakoj čestici života, zauvijek ostaje jedina važna stvar na svijetu jer On sam je Ljubav neprolazna sred prolaznosti svega. Zato "silazi" u točan čas, da nam se očituje u Djetetu, u posluhu, u dobroti, u radosti, u poletu i vjeri, u pravednosti neviđenoj, znanju beskrajnome, milosrđu slijepom i logici opraštanja. Ako je tako, zašto je onda morao tako teško propatiti, umirati i "otići", zašto nas je ostavio?
Htio je da Mu vjerujemo. Nije se želio dokazivati, niti Njemu se čovjek ne mora dokazivati jer čovjeku Bog vjeruje ustrajno. Htio je da doživimo kvalitetu i dubinu naših života, a ne da proživimo kao stado bez pastira i nestanemo u prolaznosti; želio je da odmah imamo tu jedinstvenu priliku kako poslije ne bismo ništa požalili; htio nas je naučiti ljubiti.
Mnogi su Ga filozofi "satrli" i "raščerečili", "secirali" i "analizirali", a On je htio tu našu nespretnost u životnom hodu potaknuti na plemeniti životni let, htio je našu analitičku svijest proširiti kako bismo je iskoristili da Ga bolje vidimo, htio je našu oholost svesti na malo skromniju mjeru kako bismo dobro vidjeli dok se rađamo na život u ljubavi; htio je našu trapavost i grubost ublažiti kako bismo bolje razvili osjetila, postade čovjekom kako bi nam točno i strpljivo "nacrtao" ljubav kako bismo je znali prepoznati.
‎srijeda, ‎20. ‎prosinca ‎2017. 23:10:04

Dragi Dome

Neću zvonit' na sva zvona,
al' da nije boljelo me, jest.
Neću rušiti ni slovo s trona,
još ću više raširiti pest

jer ja drugo nemam
i drugačije ne mogu htjeti.
Još se uvijek na letove spremam,
vjerujem da mogu poletjeti

da ti mognem pokazati visove,
cvijeće plemenito iz divljina
i nikada osvojene klisove
gdje je istinska, bremenita tišina.

Znam da boli i da peče
svaka travka na kamenu hrapom,
ali mi je draže svako žeče;
hladit će me oblak svojim hlapom.

Kada stignem tamo gdje se vide
oči neba, haljine od pjene,
gdje se sokolovi cvijeća stide
i gdje svaka bura vene,

znat ćeš okuse od sreće,
od bogatstva čut ćeš tona.
Krv će pasti na to cvijeće,
iz nizine pjevat će ti zvona.

Ti ponesi u zapučku svome
sjeme staro, kao rosa mlado,
i posadi ga na pragu, Dome;
neka peče, neka boli rado.
‎srijeda, ‎20. ‎prosinca ‎2017. 15:23:44

Kad prelete labudovi

Zašto su me napustili labudovi
kad mi šalju poruke od borovine,
kad ja tako slatko snivam;
zašto li su samo tako lijepi snovi
kad me tište samotne korovine,
kad ja iz života slatka još izbivam?

Zašto li je Pepeljuga odjenula modu,
zašto se probudila Snjeguljica,
zašto Trnoružica još spava?
Možda čeka da svi k nebu odu,
možda će je pohvaliti pahuljica,
možda meka ledena je trava.

Ipak, da me nisu labudovi napustili,
svi bi snovi propali već jednom,
već bi nova zima ohladila žića.
Medeki bi darove propustili,
ostavili pšenicu još žednom,
ne bi bilo ni za koga pića.

Sad je carstvo moje u punome cvatu, 
sad je carstvo sve što duša može,
sve što treba i za što se trsi.
Kad prolete labudovi u bijelome jatu,
proći će im život ispod kože,
a kroz krila proći će im srsi.
20.12.2017. 07:07

Da mi Te je prostrijeti kroz dušu

Mislio je da ću reći "Zbogom"
našem prijateljstvu, našoj nadi
kojima sam opijena kao drogom.
Ti me, Nebo, sad ukradi

da mi Te je nosit' u zjenama sjajnim,
da mi Te kroz dušu prostrijet'
istom nadom s onim žarom trajnim
kojim nosim svoju kostrijet.

Da mi je sad reći sve,
u Tvom praštanju još tugom zanositi
svakom notom ove krasne sne
pa da mi je slavljem zarositi.

Mislio je da ću proći pokraj njega
kao tihi lahor, kao tren,
kao pokraj lanjskog snijega,
kao uzdrhtala, blijeda sjen'.

Ti mi, Nebo, podaj tu širinu
jer ja drugo nemam, samo žuđ
da doživim srcem Ti mirinu
radi koje dragi uvijek mi je tuđ

pa da i ja opet mognem zaploviti
u toj lađi koja nema kraj,
da me mogneš dragim zakloniti
pa da gledam očiju mu sjaj.

Tada on bi mene prepoznao
kao pričesnicu Tvoju, kao svoju dragu
i moj život tad bi stao
na tom osunčanom i Nebeskom pragu.
‎subota, ‎9. ‎prosinca ‎2017. 15:23:36

Dan Gospodnji

Nedjelja je bijela. Kako god gledam, kamo god uputim svoj pogled, nedjelja svijetli bijelim sjajem. Ona mi daje da se osjećam kao da sam se dobro naspavala, kao da sam se nečim ukusnim nahranila i kao da sam čista od svake prljavštine.
Nedjelja je vrijeme za mene. Nitko od ljudi ne može me samo tako odvesti od toga slobodnog i zauzetog dana; nedjelja je kao dan koji ne pripada u čitav tjedan, kao da poslije subote dolazi ponedjeljak.
Nedjelja je dan za opuštanje od svega, za slavlje života, za moje slavlje. Ona je dan bez obaveza, a ima samo tu obavezu da se posvetim sebi i to uvijek na novi način koji se nikada ne ponavlja kao što se ponavlja pospremanje kuće ili utvrđivanje staroga gradiva. Nedjelja se nikada ne ponavlja.
Iako ju posvećujem sebi, nedjelja mi je dan za susrete, one najdraže, najintimnije i najsvestranije i jedine koji su zaista plodni, kreativni.
Nedjelja me ispunjava životnom snagom, nedjelja mi je hrana i piće, utjeha i zagrljaj, romantika i svečanost. Nedjeljom se uvijek živi, nedjelja je dan za preminuće u miru, ona je zaštitnica od svega zla i svake smetnje.
Nedjeljom putujem najbrže i najlakše, stižem najdalje, vraćam se uvijek i sigurno. Vraćam se uvijek drugačija, ali uvijek bolja. Nedjelja me udaljava od divljaštva i profanosti, približava me izgradnji moje osobnosti kojoj nema kraja.
Ona je kao svježe mlijeko ili jabuka, kao objed koji daje okrijepu i zaštitu od preosjetljivosti, obrana organizma od bolesti i zaraza, od nespretnosti i nesretnih slučajeva, od svakoga napada i lukavstava.
Nedjelja je dobrota i čistoća, kvaliteta i svetost, nedodirljivost i pristupačnost. Nedjeljom sam otvorena za svako čudo, za ugodna iznenađenja, za odmotavanje darova. ‎nedjelja, ‎10. ‎prosinca ‎2017. 07:44:17