Onaj glas

Neću proći, a prolazim kao lahor,
kao blaga struna, kao nježna ruka;
takvu istančanost nema niti lat, niti lapor,
nit' je daje kakva avantura, niti luka.

Ja sam ljubav ili naklonost, romansa,
ono neizrecivo u dodiru i osjećaju,
nepropustiva sam prilika i šansa
koju svi od reda svakome obećaju.

Ja sam isto što i tvoja unutarnja kob,
ali sasvim različito kada me potražiš
pa ne nalaziš me svjesno, niti kao rob
iako po nekoj intuiciji prilaziš

jer sam dio tvoga organizma.
Istovremeno sam izvan tebe sasvim,
događam se kao kataklizma,
nalazim se sjećanjima krasnim.

Svakakva nadijevaš mi imena,
privlačnost je moja često opasna,
može dovesti do krimena
ili budi isto što i čežnja strasna.

Kad me tražiš, misliš da ćeš mrijeti,
ali uvijek mi se iznenadiš;
misliš često da te neću htjeti,
sad mi bježiš, sad mi kadiš,

u tome i jeste čitav problem tvoj.
Ja ti neću stvarati teškoće,
znam da ti bi rado bio moj
i da stekneš od mekoće

kojom trpim sve što mi serviraš.
Ja sam tvoja savjest što te prti,
zbog mene se uvijek iznerviraš,
ali ja te ljubim i dalje od smrti.
‎nedjelja, ‎9. ‎srpnja ‎2017. 21:30:36

Lubanja

Nemam riječi, misli sve su jedna;
nemam daha na ovoj žarčini,
nemam ništa osim glasa žedna,
uzavrela krv mi svaki jad začini.

Drvo moje krivi se poda mnom,
pjesma moja zamrla mi uhu
kao da su puci pali sa mnom
u tom danu, u tom času gluhu.

Krajem oka gledam Ti u natpis
što uzraste iznad slavne krune,
sav je rumen svetom krvi kao jaspis,
podno njega sve je trulo i sve trune.

"Lubanja" se zove ono Tvoje brdo
što je valjda nalik Tvojoj svetoj slici,
a to svaki čovjek jest i pučje tvrdo
koje ne zna što je muk i što su Tvoji krici.

U tišini Tvoj se čuje uzdah, ogorčenje;
u tome se muku krije mudrost Uskrsnuća
što se plodi grobu, rađa kao uzvišenje
dok još cvili duša Tvoja umiruća

koja mora otići do samoga dna,
dublje neg' što čovjek može potonuti
i još dalje, gdje je smrtca nezgodna.
Duša Tvoja mora čitava oronuti,

plakati i srditi se, i sva onemoćati.
Pokraj Tebe razbojnik i čovjek sanja
da će kraljevstvo ga Tvoje omotati
u koje ga šalješ s brda zvanog "Lubanja".

Da l' sam Tvoja zamisao, Tvoje riječi sjeme;
jesam li Ti vrijedna svega toga?
Da l' sam oruđe Ti dok mi ide vrijeme,
da l' sam službenica plana Tvoga

ili možda već sam davno odbačena
po svoj Tvojoj volji što me predodredi?
Sada muči Tvoja duša potlačena,
a ja znam da svaka mi sekunda vrijedi.
‎subota, ‎8. ‎srpnja ‎2017. 18:03:47

Andrea Bocelli conmueve al Papa Francisco al cantar Amazing Grace

Gozba

Prolazim kao sjena, kao nesuđena djeveruša
podno nebeskih arkada i njihovih lukova,
kao da sam određena, kao da sam izabrana duša
i ne vidim dobro, nema hijena, niti vukova.

Toliko sam svijetu beznačajna, nezanimljiva,
a toliko zaigrana svojim zasluženim rajem
da se teško odvajam od vrta ta zadimljiva
i da više ništa, ništa svijetu tom ne dajem

već se trudim samo oko svojega života s Bogom
koji sluga mi je, komu ja sam sluga;
i nema pod tim lukom tako opijena kao drogom,
nema podno mene neka sluškinjica druga

jer sam jedna, jedina i jedincata sam svemu.
Stoga živim beznačajnost svoju, svakom sličnu,
živim tajnu kao i svi drugi koji klanjaju se Njemu,
povlačim se već odavno raju, meni vičnu.

I razgovaramo skupa kao da mi nitko drugi nije
na tom svijetu tako važan kao On
jer više me ne šalje u dane gdje se grije
svatko drugi osim mene na Oltaru tom.

I sama, i samcata doživljavam najsretnijeg druga,
svega ima na toj trpezi od slavlja;
svega ima, ali ništa se ne želi pored zaštićenog luga,
sve se čini tako daleko i nestvarno, sve se zaboravlja.

Ovo mi je prvi put da tako kratko vrijeme
uživam u dugim satima i minutama,
da je Bog moj otvorio sjeme
što ga čuvam kao podno leda tračak plama.

Pozvao me je na gozbu, ovo mi je prvi put,
toliko sam revnovala samo radi vjere
koja gozbe ne vidje i ne ču takav ćut,
pozvao me k raju gdje se niti pogreške ne mjere.

Ako vidiš da me nema blizu, znači da je dugo,
da je mnogo vremena proteklo
i da sam odlutala u neko stanje drugo
za kojim sam čeznula, to mi je porijeklo.

Ništa poznatoga ne može izmjeriti
jesam li se usamila ili možda i rastužila,
jesam li i konačno poludjela do biti
ili sam se jednostavno konačno razdužila.

Ničim ne mogu opisati, dočarati
ovaj raj u kojemu još uvijek mrtvim.
Nikakva me obećanja više ne mogu očarati,
Bog je poželio da  od svijeta se zabrtvim.
‎srijeda, ‎5. ‎srpnja ‎2017. 22:02:22

Dvoje

U blijedilu i sumaglici gledam daleko,
vidim sve što nalazi se iza toga;
ne vjerujem, ali vidim: obala je prijeko,
sve u meni, sve unutar Boga.

"Koga tražiš?", upita me zvonki glas,
sada se još više takvom pitanju ja čudim.
Zar ja ištem paprat ili brezu, njezin tanak stas,
zar ja nisam očigledna ili opet ludim

kada ne zna onaj što me pita?
Priznajem da povrh svega tražim još i tebe
jer mi srce oholosti, duša nezašita,
još mi pluća onaj tamjan grebe.

Odgovaram glasno: "Isusa iz Nazareta,
Onog što me zove i sad na me čeka,
blagoslov mi On i sudbina Mu kleta;
iza mene ostala je neka rijeka."

"Nisam te zvao, ti me želiš koristiti
da ti lakše bude gdje ne smiješ doći;
sama si odabrala sve te staze slistiti,
mada znam da tvoj sam svake noći,

svakog svetog jutra i blaženog dana.
Još si ovdje, još ti nije dosta,
zoveš svete da te vode preko mora slana,
znam da čekaš nepozvana gosta."

Lijepo li je, dragi Prijatelju, u samoći
čekati na ljudsko biće, samo ono jedno,
jedino mi koje neće tuda proći,
jedino mi koje mi je bilo vrijedno.

"Gospodin moj, moj Bog u svemu!",
klanjam se, poklekujem u žrtvi slatkoj:
"To sam htjela, da se svidim njemu,
i da slatko čeznem svakoj uri kratkoj,

da umjesto njega Tvoje zovem Ime
i da patim tiho, često za tu ljubav višu;
da Te obradujem i pohvalim time
i da darujem Ti takvo srce u kojemu dvoje dišu."
‎nedjelja, ‎2. ‎srpnja ‎2017 11:52:58

Vivaldi - Gloria

A kol'ka je plaća?

Vele da su prodali me vragu,
da su uzeli mi domovinu, sve;
uzimaju strance kao radnu snagu,
samo ne znam gdje.

Hrvatski poslodavci, braćo i sestre,
poslodavci moje domovine
traže da se žene prave nevješte,
samo da se dokopaju lovine.

Oni traže pod prijetnjom otkaza
neradnike, hebivjetre i skitnice;
oni žele gubitnike sviju staza,
oni sebe drže kao žitnice.

Ne daj, dragi Bože, da pokušaš raditi
jer ćeš tada vidjet' nedostatke,
greške što ih teže svi posaditi
kao pačiće u redu iza patke.

Ako veliš da još više plaće želiš
kad su nedjelje i blagdani, i svetki,
tada s njima plijen podijeliš
jer su pravi novci rijetki,

oni koji odlaze u sredstva za rad.
Moraš glumiti da nešto radiš,
čekati i pronalaziti si hlad,
pričati da svašta gradiš,

mada nemaš kraj sebe alata.
Tko to vidi, tko to zna
kad se svatko samo plaće hvata?
Ubrzo ti slijedi nagrada:

verglaj, sestro, tko se buni
i tko viče na sve strane
da pas laje prema luni,
da ne broji sate, dane,

da se ne zna ovdje, u toj zemlji, ništa.
Ako izdaš radnicu i kolegicu svoju,
maknut će je s poprišta,
dobi'š plaću njenu, i plaću tvoju.

Gdje će stranci raditi i djelovati
kada ne znaju naš jezik, niti govor?
Radit će i neće vjerovati
zašto pobrali su lovor

kad uopće nisu novce tražili.
Prije posla moraš pitati za plaću
jer po tome su te mjerili i snažili.
Radnici će otići i platiti daću.
‎subota, ‎1. ‎srpnja ‎2017.  16:53:24