Klanjam Ti se, moj Isuse

S mene spada zrnje oholosti, zabluda se osipava kao pijesak, a gorčina blagošću se isparava pred Tvojom veličinom, pred veličinom Tvoje poniznosti; ispred milosrđa Tvoga skrušena sam, ali sretna blagoslovom Tvojim. Mir me Tvoj obuzima, umorno mi tijelo okrijepu dobiva, duševno sam zasićena kao mlada i poletna silazeća rosa što još nije dostigla do lata. Još je rano za sva nova probuđenja, već je prekasno za bilo kakvo žaljenje.
Nemam vremena za sve gorčine kojima su bile opremljene moje bake. Sada opet zagovor tražim da me blagošću pred Tobom, Isuse, zastupa. Prikazujem Te Bogu Ocu živoga i zadovoljna kako hodiš putevima osnivanja nam prve Crkve i kako se raduješ sa svojim apostolima.
Rekao si da ćeš poginuti, i da ćeš uskrsnuti od mrtvih, to si znanje darovao svima na ravnanje. Rekao si puno toga, mnoge misli jasne, mudre, rekao si sve, sve što potrebno je za naše težnje: samo malo potrebno je, a mi brinemo za stvari mnoge.
Klanjam Ti se, mislim da sam smjerna i gubim od ovoga svijeta nedavno okrunjene kriterije za koje nisam Tebi ni zahvalila. Hvala Ti, Isuse moj, Gospodine, za kriterije kojih sam opet postala svjesna od kada sam zamolila svetoga Josipa, zaštitnika našega, zagovor kod Tebe.

Moj Isuse, Bože moj,
više puta molila sam Tvoje dare,
više puta zvao si me  u svoj dom
i u topli šator svoj
gdje  popravljaš moje kvare,
daješ bića srcu mom.

Isuse moj, moj Proroče,
više puta gledala sam Tvoje muke,
više puta pružio si meni odraz svoga lica,
nove stope koje kroče
gdje ne stižu moje otvorene ruke
nebeskih se načekati ptica.

Isuse moj, moj Svećeniče,
više puta slušala sam Tvoje uskrsnuće,
više puta rodio si meni blaga
koje mi zbog Tvoje riječi niče,
što ga daju Tvoje ruke umiruće,
što ga nude bića draga.

Isuse moj, moj Kralju,
više puta iskala sam Tvoje kraljevstvo,
više puta dao si mi majku
koja vodi mene Tvojem raju,
koja moli za me Tvoje carevstvo
da u njemu živim bajku.

Moj Isuse, moj Prijatelju,
opet slatka kruha molim sada,
sada daj mi mir Tvoj pravi.
Nemam od tog veću želju,
nema od te veća nada;
moje grijehe zaboravi.

Moj Isuse, Tijelo moje,
više puta sam Te blagovala,
više puta dijelili smo Tvoje krvi,
rumene nas prsi poje;
više puta sam se zatrovala
strahom koji svu me mrvi

da me opet svu okrijepiš,
da me opet k sebi vratiš,
da osjetim Tvoje gorke okuse;
da me krvlju svu oblijepiš,
da zbog mene opet nevin patiš,
Gospodine moj, moj Isuse. 
24.02.2015. 07:2

Samo Tebi

U Tvom hramu sada blagoslove primam,
da li živim, umirem li, nije tako strašno
jer ja nikad ne znam kakve staze imam,
samo znam da mi je stopa zagazila strasno,

a to stvarno jeste ono za što brinem.
Nekad gledam kao poraz vlastitu si pobjedu,
a prečesto Ti si pobjednik kad ginem
jer u Tebi nikada još nisam našla objedu

već opraštanje mi bilo život sav i baština.
Laskam sebi da sam ostarjela, dosta mi je toga
da mi društvo čine požuda i napad, sva taština,
želim gledati i čuti, ljubit samo Tebe, Boga.

Znam da to bi meni samo jedno značilo,
da sam ovom svijetu rekla, dovršila sve
pa Te uvijek primam makar što me kvačilo,
a tek poslije vidim da si dao blagoslove.

Lijepo li je zbog Tebe odlučiti i žrtvovati
vlastito imanje, ime i ponose razne,
s Tobom uvijek po svem strmlju putovati
kao da su stope bose, ruke prazne,

a u stvarnosti se ljubavlju napajati
koja obećava ono o čem nitko ne zna reći
pa po tome vidim  Tebe, neću se odvajati,
slijedim Te jer Ti si dao trag najveći

među svim tim bjelosvjetskim mrvicama
što ih prosipaju svakojaki vođe i lažnjaci.
Svakim trenom, kada hodim ovim ulicama,
otvara se meni ljubav i nebeski pašnjaci

postaju tad bogati i puni Tvoga beskraja.
Evo mene da Ti pustim sve na volju
jer, premilosrdna, vodi me do Tvoga raja
da me opet šalješ na pašu sve bolju.

Kad od mene uzimaš mi srce i sve moje,
čujem zvuke ljekovite i nije mi žao
jer me sveti pot, i sveta Krv i suze poje;
znam da ćeš mi dati još i više nego što si dao.
‎nedjelja, ‎11. ‎lipnja ‎2017.  20:42:19

Onostrani razgovori

Izmolit ću od Tebe, Bože, mali popravak,
evo, već Ti dulje vrijeme s tim dosađujem.
Smiluj se nama, vrati onaj mir i sreću.
Već sam za Te zrela, već mi teče zadnji stavak,
kako dozivaš me k sebi već Te čujem;
znam da uslišanje ovdje vidjet neću.

Kada opet sretnemo se u Tvojoj slatkoći,
kako bit će meni divno, meni krasno
Tvoje ljubavi se nagledati
koja mene uze u toj svetoj nemoći
da ostvarim ime časno;
sve ćemo to potanko raspredati.

A za tebe, oče moj zemaljske duhovnosti,
imala bih molbu veliku i nepreglednu,
da mi ona vrata molitvom pripraviš.
Roditelju moj, srce vjekovite skromnosti,
dao si mi sve od sebe, baštinu prevrijednu
pa te molim da mi nauke popraviš.

Svako srce kuca samo radi Boga,
ali svaki život nije uvijek isto svet;
neki ljudi prepoznaše što su dari,
a to je najvažnije za Sina Propetoga
koji dragovoljno krenuo je mrijet
da bi slao Duha spasa, Duha svojih čari.

Najsretniji onaj koji skromnost nosi,
kako lijepo, istinito taj mi dar izgleda.
Skroman čovjek najveće se mudrosti napaja
pa kad zli bi nešto, skromnost ga pokosi
jer nju dragi Bog i drago Nebo nikad ne da.
Skroman, braćo, nikada ne zdvaja

već se puti mnogi otvaraju njemu.
U mom srcu skromost ti se tvoja slavi,
na daleko, na duboko ja se sjećam nje.
Ona me je poučila svemu,
zbog nje ja sam živa kao rosa travi,
zbog nje duša razlikuje duhove.

Da li sjećate se toga stvora
što nam ga podari milost Isusova?
Kome sada došao je kraj poslanja?
Je li nama stigla naša hora
ako nismo prepoznali što je jakost Izakova?
I do kada čekat će se takvoga postanja?

Ti si, Gospodine, baština moja,
reci meni kako skromnost sad postići,
kako počast sada odat nemrtvome?
Sve dok ja ne nađem toga kroja,
u sve dane pokornim ću putem ići,
klanjat ću se  Sakramentu Presvetome.
In memoriam confessoris meum,
‎nedjelja, ‎11. ‎lipnja ‎2017.  12:28:20

Žena u vremenu

Zli se dusi iznenada razbježali,
odletjeli su u suton kao pod eksplozijom,
tamne šume zapahli su biseri mali
od kamenčića što nastaju erozijom,

a tajanstveno  svjetlo na ledini bliješti.
Kao da je ono naglo se ukazalo,
šumske zvijeri sada muk prikliješti,
nebo na kratko se umazalo:

to je doletjela anđelica kao munja
što joj ne znaš točan kraj, početak,
opušta si bijela krila poput strunja,
uzela u ruke biser što ga drži joj haljetak

pa iz nje se rasipava mnoštvo slična biserja
koje oblikuje čitavu joj građu.
Samo vatrene joj kose izgubile smjerja,
lepršaju guste, čine anđelici krađu

jer zbog njih se ona može prepoznati.
Lice je pretvorila u djevojačko,
kao skroman je curetak što se zlati,
kože meke kao što je sniježje prosinačko.

- Što je tebe zadržalo, anđelice,
da se spustiš među ljudska stvorenja?
Tko te poslao, ti, bijela djevojčice?
- Ja sam poruka iz snoviđenja,

a ti sanjaš da je ova šumska tmina mir
i da ledina je pusta, da si sasvim sama.
- Ali ti si stvarna, kao da si neki stari hir!
- Tebe čeka svjetlo gdje caruje tama.

Još se sjećam da je tiho rekla
da je meni važno samo nastaviti
jer ja nisam ništa novo stekla
osim želje, nemam čime niti sebe sastaviti.

Dahnula je k meni, a iz nje se širi inje,
nestala je slika, samo mrzla duša osta.
Sada vidim, biserje je bilo ono doba djetinje,
a od njega moje sve potomstvo posta.
‎petak, ‎9. ‎lipnja ‎2017.  10:04:43

Sunčeva kotlina

Nad visovima tamnim sunce prosijava,
oblaci se mekušasti anđelima čine
koji bajnu djevu postojano prate
na tom najvišemu vrhu što se osiljava
jer baš njemu zraka najtoplija sine,
jer baš tamo anđeli se uvijek vrate

pa se možda pita ovo nebo strasno
nije li ta djeva neka anđelica-žena
koja smjerno svoje djeveruše zove
da načine novo jutro krasno
i da pojavi se nova zora, osnažena
kao što su čvrste stijene ove.

Okupljeni oblaci kao da su zastali
u vremenu i mjestu, i u stavu
kojim počast odaje se samo velikome Bogu
u zahvalnosti zbog toga što su nastali
baš u času kad se san pretvorio u javu, 
kad se djeva našla u tom nebeskome logu.

Zna se, čitav svijet to sada čuje, zna
da je uspela se  pozivom svih vrhova,
posljednji se put oprašta od svih dana 
kao da je nekom novošću zaručena,
kao da je našla miris svježih vrtova,
kao da je ona sama postala ta zora rana.

Kome li je osvanula, kome li okrenula je lice,
da li zove, da li gleda tajnu, sasvim čistu
koja rosnim kapima htjela bi umivati
ove oblake i nebo, život, zemlju, ptice?
Da li zov je doveo je samom Bogu Kristu
jer ona sad više ne želi usnivati?

Da li dozvala je sunčeva toplina,
je li saznala pred svima ovu tajnu prva
da je danas suncem zrake usmjerio
onaj Sveti Duh od planina i kotlina
baš posebno, baš tamo gdje se oblak surva
da bi anđele sve, djeveruše uvjerio

da se svi okupe novom danu što se rađa
jer je bilo malo znakova o tome?
Saznala je dok je milovala tmina,
nitko nije mogao naslutiti da je zora mlađa
i da ruku nije dala bilo kome
već je predala se ljubavi kotlinskoga sina.
‎petak, ‎9. ‎lipnja ‎2017.  02:51:18

Uzor za svakoga

Rekli su o njemu da je sve i ništa,
govorili suprotne i iste stvari
i da, mjesto nekog kazališta,
ide gdje su svi ormari

zatvoreni kao neki rebusi.
Za sebe je bio iskren sve do boli,
znao je da istina se brusi,
priznao da čitav svemir - voli.

Kad se sjetim da je ostao do kraja
skroman kao kakav mladi učenik,
ne vjerujem da ih ima i bez raja,
pitam se da l' možda on je bio mučenik.

Njime opravdavam sebe i svaki svoj hir,
iako ga tajim, poštujem do srži.
I njemu je Bog moj bio njegov odabir,
ali mnogi ga i bezbožnikom drži.

Još ga uvijek volimo citirati
svi mi, ljudi nesigurni, predrasudni
svima koji vole iritirati,
svima koji u životu su nam presudni.

"Svi su geniji, ali ako sudiš ribu  
po njenoj sposobnosti da se popne na  drvo, 
ona će čitav svoj život proživjeti 
vjerujući da je glupa" Albert Einstein

‎srijeda, ‎7. ‎lipnja ‎2017.  23:22:10

Socijalno angažirana poezija

Da sam ponudila sve za socijalu,
znaju oni zbrinuti zbog mene.
Nisam za to dobila ni slavu malu,
još mi šalju razne opomene.

Kad sam rekla da mi, siromasi
zbog toga i sada ništa nemamo,
nasmijali su se vrli bogataši 
dok se mi u grobe spremamo.

Tako postala sam socijalni slučaj,
dajući od sebe zlata, kruha, nerve, krv.
Mnogi padoše mi u naručaj
pa me ostaviše kao odbačenu strv,

ali ja i dalje živim nekako na rate
dok svi oni viču da su ugroženi,
a u stvari masne pare mlate,
kradu nama iako su dobro podloženi,

a za svoju savjest koja pati im u glavi
imaju i naziv što su sebi ga nadjenuli:
'mi smo svi humanitarci pravi'.
Samo jedno nisu napomenuli,

da bez krađe i te bezobraštine
ne znaju ni kako zapravo se zovu.
Rastu svi na plodu siromaške baštine,
jedino im siromasi daju lovu,

jedino su siromasi koji sve njih drže,
oni dobro znaju njine humanizme.
Dok se bogataši svi zbog para prže,
siromasi preživljavaju sve kataklizme.
‎srijeda, ‎7. ‎lipnja ‎2017.  05:22:38