Jablanovi

Možda bih još uvijek stigla
sjećanjem dohvatiti sve one starce,
izgubljene plastu kao neka igla,
koji rađali su moje prve žmarce

već za onih dugih šetnji
za sve moje male stope
i za svaki onaj raspust ljetni
kad se mlada srca tope,

kad promatrali smo jablanove drvorede
pored sjajnih vila i kućica slatkih
što su se naslanjale na čvrste grede
već u dvorištima ograda kratkih

pod kojima znali bismo blagovati.
Kako bijah nezrela i mlada,
mogli su mi svaka čuda dati,
mada bilo je i čokolada,

sve za djevojačku igru i zabavu:
lutke krasne od papira
s raznobojnim haljinama balu
gdje i vjetar jablanima svira,

ali još i više ptičje razno.
Na balkonu bljeskale se šljokice,
važno da mi nije prazno,
koje sam presvlačila za lokice

da bi one s nama pile kavu,
naravno, sa šlagom,
da bi našle notu pravu
onom suncu dragom

koje me je uspavljivalo,
zajedno i s jablanovim granama,
dok je srce moje već počivalo
u sjeni što je rasla nad nama.

Kad bih se probudila
nosili su me na plećima,
a noć bi me pobudila
da se stisnem k većima.

Nestala je sjena jablanova,
najtoplijeg zaklona od kiše
koja se odbijala od krova,
a pod njima djetinjstvo mi diše.
‎utorak, ‎30. ‎svibnja ‎2017.  12:09:30

Starica i more

I sad kad se moje godine ne broje
jer su drugima još previše apstraktne,
vidim neke druge koji se ne boje
da bi mnogom došlo da ih smakne

jer kao da već nekako su uspjeli otupjeti,
anonimni, nemoćni i ravnodušni, strašno stari,
ali znaju kako treba u životu uspjeti;
za njih nitko više kao da ne mari.

Starost velika je glavna nagrada, 
starenje oduvijek bijaše umijeće,
i tad kad se lagano prikrada
ili kad izgleda da je u životu bilo sreće.

Bijah djevojka na oceanu ničega,
a sada sam naišla na mnoge morske psine
koje izjele su moju dušu nakon svega
što sam ispjevala za dubine i visine,

samo kostur ostao je od ulova moga.
Uzele su sve što bilo im za napredak
jer se same nisu znale domoći ni sloga,
progutale lakomo su i posljednji redak

pa su htjele i sve moje misli, moje ruke.
Sada ralje prema mojem brodu steru
da bi site bile pjeva bez i malo muke:
možda još prežive ako i mene prožderu.

Sada moram pristati u neku morsku luku
gdje su starice i starci, oni što ne plove.
I njima je nestalo baš sve, posjeduju samo muku.
Morske psine za sada me uzaludno love.

Ako moram jednom i ja ravnodušnom postati,
radije ću predat moru brod onako kako znam
jer ne želim kao lovina u nekom kutu ostati.
U meni još uvijek tinja onaj mali, slabi plam

kojega se zvijeri nisu mogle dokopati,
koji ne vidi se kao da je sidrom zapretan
za ovo more i tu obalu što tiho pati.
Svoga broda samo ja sam uvijek bila kapetan.
‎ponedjeljak, ‎29. ‎svibnja ‎2017.  06:12:26

Proplanak ivančica

Visoke ivančice pod zvijezdama se sjaje,
takvo jednostavno cvijeće, tako svježe;
čvrste stapke streme mada noć još traje,
malo tamna kao da i zvijezde od njih bježe,

a one se okrenule gdje je skrita mjesečina,
sve onako nevino i drsko bijele,
otvorile širom latice, besramnih li čina,
pa su sve nijanse tople na njih sjele.

Odražava se na daleko zlatna boja njina
iz tog brijega gdje su ponosno nikle
pa nit krijesnice ne prate gdje je mjesečina
koju gore gledati su svikle

već se pogibaju s vrtoglavicom lakom
na taj buket svijetli, ogroman i blješteći
kao da je sunce iz mrkline palo tlakom;
čak i svrake, vrane pristigle bi kriješteći

kako bi iz bliza sigurnije provjerile
bijele zrake na tom bijelom proplanku
i kako bi si znatiželjno oko omjerile
u svom iznenadnom kratkom uranku.

A bijele zrake latice su oko žutih krugova,
prozračne i guste prostiru se pravim uglom
kraju svih vidika, sasvim iznad mirnih lugova
pa se svaka mračna namjera sad čini ruglom

pred njihovom ljepotom, iskrenošću.
Mnoštvo visokih ivančica tu vodi pravo
svakog putnika tom svojom nevinošću
kao da je svaka malo sunce; ivančice, bravo!
‎nedjelja, ‎28. ‎svibnja ‎2017.  02:02:59

Crna ptica

Dočekat ću jutro sva u bijelom sjaju,
na toj postelji od nakupljene svile
pod reflektorima čije zrake traju
poput mjesečina žarkih koje ponekad zakrile

sve mračne vidike s neba i od groblja.
Na toj nadgrobnici gdje sam počinula
zastala je mala crna ptica iznad boblja
što ih nije s namjerom ka meni porinula,

a znam dobro da je glavna ptica pjevica
u tom okolišu gdje se teže preživljava
i da ranim svitanjima zove kao pobudnica
ostalima s kojima tu dugo obitava;

znam je, pticu omražena imena i žuta kljuna
što ga nosi kao svjetlo svoga crna pera:
ona prva vidi sjaj svanuća dok još vlada luna,
ona mi je znak i znamen, merla nera,

garava i crna kao kose moje razlivene, bujne
koje se na kamenu još više odražavaju.
Izgledamo možda obje sumorne i žalosne, i tujne,
ali vijesnice smo svima koji spavaju.
‎subota, ‎27. ‎svibnja ‎2017.  03:52:25

Tempera mladosti

Kada nam se mladalaštvo počelo raspadati
iz onih raznobojnih razgovora, smiješaka i nota,
tada već odavno bijah žena, majka, prijateljica,
ne sluteći kako u svom srcu želim napadati
ovaj svijet od leda u kojem se odraslima iz života
čine vrlo lošim ove riječi kao što je pojam 'smijateljica',

naročito kad se takva slična duša igra violinom
usred polja gdje je pseto prati značajnim stilom
i dok joj se bljeskav šaren vjenčić oko kose plete.
Da, već bijah tada ozbiljnica, okrunjena nekom slitinom,
pa u mraku kasnijih svih dana risala sam tilom,
sve je bilo tako živih boja kao da sam ono malo dijete.

U sivilu zime pronašla sam tragove na žutom listu
koji kao da je pobjegao nekim čudom samo radi nas,
da nas opet bar na časak kao ljubavnike spoji
pa sam dala oduška na nekom platnu svome kistu
i čula sam tada da me netremice prati onaj isti pas.
Rasprsnu se s moje slike mladost krasna, sivilo oboji.
‎petak, ‎26. ‎svibnja ‎2017.  20:17:23

Tajni put

Da li mogla bih ja stići
u te krajeve nevidljive
prije nego što nastradam,
može li se nježno prići
prolazima svjetlosti te stidljive
ili sam osuđena da padam

kroz dubinske nemire kratka daha?
Nikad ne dočekam trijezna san
gdje se sve objavljuje prejasno
i gdje vidim sitna zrnca praha,
ali buđenjem ja sve zaboravljam
mada sjećam se da sve je to prekrasno,

po svim svojim sjetilima i u mraku
znam da se događa nešto značajno
u tim kratkim doživljajima
kada noćna lampa spusti zraku
gdje je moje mjesto sjajno
pa sve pršti vedrim oživljajima.

Da li znam ja uopće se tad ponašati,
je li dobro to što molim, žurim sve zapisati
kao da sam neki važan izvjestitelj?
Nikakva ja pravila ne naučih obnašati,
ali kao da sam jedina kad sve hoću narisati.
Smijem li ja biti taj navjestitelj

što se svemu iščuđava i svemu se divi
dok su mnogi drugi u tom hladne krvi?
Osobe i bića, duše mlade sve i stare,
sve to samo što iz kože ne zaživi
dok sve oko mene bljeskovima vrvi.
Drugačija je mašta, drugačije su pustare.

Velika se razlika duboko u duši gleda,
sve to kada postiš, kada moliš čiste misli,
ne može se ono jedno nečim drugim zvati.
Kad se duša širi, kad se tijelo preda,
kada zajedno se oko, srce ili uho stisli,
ne može se ništa drugo nego tajnu znati.
‎petak, ‎26. ‎svibnja ‎2017.  19:24:21

Susret anđela

Svakog dana jutrom anđeli mi dolaze
pod ovu strehu i na ovaj krov.
Golublja im padajuća tijela prolaze
u obrušavanju na svaki zov,

ali anđeli tad vrapce zovu, sjenicu i kosa
kako uspjeli bi sunce podići još više,
dalje od vidika što ga zaklanja ta streha kosa.
I ti anđeli tek potom stižu ponajtiše.

Sad tek vidim da su bića ta oduvijek tu,
samo tada kad se budim ih primijećujem.
Oni čuvaju mi stihove da ne pođu mi po zlu,
strofe kroz koje se za njih ja osvješćujem.

Znaju sve, znaju kad se ova streha gradila,
sjećaju se ljudi koji visili su zidovima
pa su saznali i kada se pomladila
dok su bojali te zide sve po bridovima.

Sjećaju se slatki ti anđelčići
kad su pjevale se uspavanke,
kad su budili se noću razni Palčići
i kada su Zvončice ometale sanke.

Oni kao da baš ovdje pripadaju,
ne da glumili bi anđele-čuvare;
neće za mnom da ne nastradaju
strehe, vrapci, buba-mare.

Bića ta bi bila kao bića-molitelji
za svakoga tko pristigne amo;
oni sigurno su blagoslivljatelji
svim stanarima, prolazniku samo. 

Zamisli kad pokupe se na vrh zgrade,
svi čuvari naši i čuvari ova zdanja:
tko bi znao što li tada rade,
dolaze li k njima ona naša stanja

mirnoga usnivanja, buđenja nam rana
jer ti osobni čuvari uvijek znaju
kada su vremena naša, i za vrijeme dana,
dok zgradari samo poruke im daju.

I sad, evo, dok zalazi žarki planet,
prosijava zrak i cilja negdje dolje,
anđeli mi padaju na pamet:
kakve će li opet nježne biti volje?
‎petak, ‎26. ‎svibnja ‎2017.  18:23:04