Prolaz

Znam da neće za mnom ptice,
ili mravi, ili vodozemci.
Njih se prolaz nikada ne tiče,
oni nisu kao mi, sve humani nijemci.

Ostat ću bez oslonca, bez pratnje
i to će mi biti najgore,
gore i od socijalizacijske patnje,
teže i od noćne more.

Taj bi prolaz bio samo moj,
samo moja savjest, samo moji uspjesi.
To je moje pitanje i boj,
moje suze, misli moje i osmjesi,

samo moja sjećanja i zazivi.
Ponijet ću sa sobom samo pozitivu
iako taj prolaz rese razni nazivi,
ali nitko nema tamo vezu živu.

Valjda zato za njega svi znamo
jer je za nas tajna i mistika,
ali mnogi od nas otišli su tamo
jer je vukla prolazna ih realistika,

a to je i meni najdraža tema:
odlazak iz prolaznosti jedina je konačnost,
ništa drugo za nas ovdje nema;
samo važna nam je podatnost,

važno je to kako plivaš, kako hodaš,
a ne samo da preživiš,
i da svaku počast Bogu podaš,
da opraštaš, ne da kriviš.

Ptice, razna zvjerad, mravi
imaju tu životnu radost,
a mi više, a još nismo pravi;
ne poznamo niti vječnu mladost,

ne znamo za rađanja i letove.
Bogovi bismo mi rado bili,
lakše zgazili bi cvjetove
koji su se za nas svili.

Ne, ja neću ni trenutka se ometati,
to ne rade ljiljani, ni zvijeri, velike i male.
Znam da će me ptice nadlijetati,
sjetiti me svemu što su mi pokazale.
‎utorak, ‎16. ‎svibnja ‎2017.  16:12:33

I pjesnici su ljudi

Glavobolja vlada kao mrlja na sred puta,
priječi vidu da se odašilje ravno;
samo u daljinu gleda oko kao da još luta,
kao da bi srce stalo negdje davno,

negdje još u prapočetke i u osvite
kad je bilo teško, iznad svega gadno.
Tada više snage bilo je za ispite
kad je savjest lako prepoznala što je jadno.

Tada stihovi su tekli, tako li se veli,
tada nije ni do stiha bilo duši stalo,
samo znala je da to je tješi, to je cijeli.
Sada samo gleda bi li štogod ispalo

iz ovih mirnih dana što su kao lijek
pridošli već malo kasno ili još prerano.
Ne zna duša čemu hrli njen životni tijek,
ne zna srce što bi moralo još biti predano

na ove cvijećem obasute ruke majčice prirode.
Pjesnik mora znati svaku vjeru svijeta,
mora ćutiti se kao da mu boli gode,
a smije se radovati samo kad mu smrt je sveta,

inače nit' pjesnik ne bi bio, niti biće
koje imalo bi neka posla, neku svoju svrhu
jer kad jednom uzme otrov taj za piće,
dat' se stihu, mora uvijek stajati na nekom vrhu,

pobacati dolje sve što bilo mu je važno.
Svako uvjerenje postaje mu objekt za osjetila,
a pred njime stoji samo dračje razno
i strmine, sastavljene sve od muza što su se osvetile

jer i njih se mora obljubiti samo, napustiti.
Ako pjesnik nije veći od svih svojih poslanja,
neslavno će umirati k'o da samo sebe štiti
dok mu Bog je darovao ta pjesnička zvanja

da pogine svakim stihom samo radi svega opća.
I pjesnici su ljudi koji često mrze, ljube,
a sve samo za što vjernije pogibanje do hropća,
radi stiha, ritma, melodije i boli grube.

Nije pjesnik samo onaj koji dobro gleda
već je bolji koji predaje se običnu stvorenju,
koji točno zna kad je vrijeme da se pjesma preda
jer tad gubi sebe, zasluge sve svoje ostvarenju.

Nije pjesnik samo onaj svaki koji ćuti
već je bolji koji umije to ljudima izraziti.
Talenat je samo mali dio što se ponekad uputi
gdje se može osvajati i jakim trudom zalaziti.

Pjesnik ne mora napisati ni stiha, niti retka,
može biti dobar ljubavnik ili neki ratar mali
koji daje više nego sebe radi velikoga svetka
kada nađe postojanje koje nikada još nisu ubrali.
‎utorak, ‎16. ‎svibnja ‎2017.  09:14:24

Pjesnikinja bez pokrića

Na mansardu šireg centra velegrada
ogromne se kapi kiše sliježu
dok romantična se mlada poetesa nada
da je kaplje s anđelima vežu

kada u toj mrkloj kasnoj noći skoknu,
kad se kapi tako nevidljivo zvučno nižu
pa sve gleda odraze na otvorenom oknu
kako staklom plešu, kako staklom kližu.

Tajni ljubavnik je iznenada nestao, 
ispario je kao sva vrućina jučerašnjeg dana;
ona ne sjeća se kad je bilo da je ljubiti je prestao,
već ne pamti bujne kose na svim rubovima dlana.

Vezala se, ali to je bila samo avantura,
nije znala da se tajno ljubiti je slatko;
malo mislila je da će doći ona slavna ura
kad će zajedno ih proslaviti svi i svatko

pa je izgorjela stihom, sva od iščekivanja,
ljubeći poeziju uz pratnju violina,
njegujući stari papir bez izbivanja
svake kasne noći kao da je bijela krinolina.

Ljubavniku tajnom nije bilo važno
ono što se krilo ispod pjesničkoga šarma;
poetesi njezino umijeće nije bilo lažno,
sve je bilo blagi teret jednog istog jarma,

ali kad je izgorjela zadnja cjepka zime,
rashladilo se debelim je proljetnim kanućem
potkrovlje i mlada djeva s njime,
protrnula groznicom je i novim ganućem.

Papir stenje, olovka se lomi, ruka trese,
poetesa svoje anđele sad uzaludno traži;
svaka kaplja jedan blagi san odnese
dok se ona uzaludno jutrom snaži.

Već je zraka sunca na papire legla,
anđeoske ptice raduju se novom danu.
Pjesnikinja olovku je grčem stegla,
proljeće joj ostavilo jednu kap na dlanu.

Kada te sanjam

Možda snovi su od zaborava
koji se pospremaju na otpad,
možda to su ljudska prava
koja nosimo već  tko zna otkad.

Možda pričaju o neuspjelim poslovima,
možda želje svjesne nisu dopuštene
na tim područjima, po tim rovovima
gdje su one sasvim oljuštene.

Ma i koga briga za te nesvjesne čine,
neće biti nikad svakodnevica
i baš suprotni su često, često hine
da je ljubav zlato,  a zlato da je odrednica.

Tu su možda samo zato da pokažu
što je točno to o čemu sanjamo
i da načinimo s toga reciklažu
i da se od toga ili sklanjamo

ili da te iste snove moramo ostvariti.
Najgore je kada duša sanja budna,
kad se ne može drugačije podariti
nego samo kao neka lažljivica bludna

od koje ni malo nema ploda.
Ponekad se snovi vječno pamte
kao tiha stajačica voda
nad kojom ti snovi dugo plamte.

Ponekad se snovi sretnu, poremete
onaj rastanak što bijaše za uvijek
kao da upozoravaju i prijete,
kao da ukazuju na pravi lijek

od svih svakodnevnih peripetija.
Snovi govore kao duša koja umire
pa se sjeti da je mogla biti svetija
i da nije otpad sve što donosi joj nemire.

Kada te sanjam, ja to sve zaboravljam,
samo povremeno isti san se vraća,
ali ja ga uporno zapostavljam
i kakva mi je hrabrost, takva mi je plaća.
‎subota, ‎13. ‎svibnja ‎2017.   01:46:00

Neboderi

Preveliki polet mene često ubije,
to je zanos, nesposobnost za distancu
jer kad krenem, glavna tema ispije
svaku snagu koja slijedi blagu rezonancu.

Tada propadam, objektivno mene nema,
uživljavam se u svaki predmet lako
i ne postoji za mene takva trema
koja bi me kočila duboko i jako,

tu se potpuno izgubi moja persona.
Da ja ginem, gotovo sam sasvim svjesna,
i da padam s nekog lažnog trona
sve dok mi ta ista tema ne postane tijesna.

Taj je zanos moja znatiželja jasna,
to je moja, kakva bila, dobra volja,
možda je suosjećanje, želja časna
učiti i spoznati nepregledna polja.

Često u tom zanosu 'zabrijem',
ljudi tada postaju mi kao vuci
jer pomisle da ja srce krijem,
preziru me zvijeri, umišljeni puci.

Tada vidim, ovdje nema ništa novo,
ništa za naučiti, ništa vrijedno potrage.
Ipak povremeno kušam stanje ovo
kad pomislim da još imam snage.

Ta se snaga mjeri samo trpljivošću,
ona izgleda prepasivna i slaba
dok ja bodrim sebe strpljivošću,
gutam nebodere kao pusta graba.

Moto je u tome da ne želim bijeg
jer ja nemam kamo stići
pa nek' me zatrpa neki brijeg 
jer ja nemam razloga nestati, otići

već iz svakog poraza izlazim jača.
Porazi su sve to rjeđi i zaista slatki,
žerava se nađe usred mlača,
to je Božji dah za moj udah kratki.
‎petak, ‎12. ‎svibnja ‎2017. 04:08:36

Gadura

I najveće svete ljude, muške ili žene,
morila je ova gadura što kopka
kao da već nisu činjenice odavno istražene,
kao da ti manjak soli utrobi je klopka.

Netko dobro uspio je detektirati
i to je već preveliki napredak.
Činjenično stanje ne moramo lektorirati,
to naučio je skoro svaki predak,

ali svatko iz početka mora znati
od čega se uopće taj život naš ne sastoji
kako mogao bi čovjekom se zvati
koji dobro, a i zlo naučiti nastoji.

Sumnja dežurni je krivac na tom svijetu,
bez nje povjerenje ne bi postojalo,
a kada te provali u najvišem letu,
sve što voliš kao da te otrovalo.

Jedini je lijek u tome njenom haranju
iskreno priznanje, jedan uzdah, jedno slovo
koje zbori Bog, a može doskočiti čaranju;
možda majka znala bi za stanje ovo,

možda neka njena molitvica ili gesta.
Zato imamo i sjećanja na mlade dane,
zato škola nam je uspomena česta,
možda samo zato nama suza nekad kane.

Kada sumnja već me prepoviše steže,
samo odem gdje mi najbliže je jelo:
to je Krv što moju krvcu veže,
to je Bog moj, sveto moje Tijelo.
‎četvrtak, ‎11. ‎svibnja ‎2017.  18:32:09

Poruka

Iskreno, sad bih puno za trenutke dala
kakvi dogode se bilo gdje i bilo kada,
od kakvih se duša često rasplakala
kad je ostarjela i kad bješe mlada.

Hrabrosti ja zaista ne posjedujem,
možda stoga što sam strasno uvjerena
da ja samo kao dah na svijetu odjekujem
i da svaka riječ mi mora biti umjerena.

Sigurna sam da se uopće ne radi o tome
hoću li ja štogod učiniti ili reći
već ja moram samo predati atome
s kojima ću preko ove tamne rijeke prijeći.

Nekad vele da je ljudska ljubav kao umiranje
pa sam sva u tome nevješta ja ostala.
Umirem ja često, ali životno je upiranje
puno jača snaga koju guram da bih opstala.

Možda pjevam o slobodi kao ptica na žici,
a možda je samo onaj preklasičan strah
to što ne dopušta ničemu do nevjerici
da oduzima mi život moj i moj slabi dah.

Zato zahvalna sam na svim slikama
koje sanjam iznenada i sva nedužna,
koje ostavljaju dubok trag na rukama
kako ne bi pjesma moja bila tužna.

Za sve ima razlog i uzrok postoji,
sigurno mi ptice poruku proslijeđuju
da se čitav život kao proljeće ubroji
i da proljećem se čak i anđeli određuju.

Smiješno li je glasno reći to za proljeće
u danima vrelim, u trenutku nevjerice
kada život kao vjetar brzo prolijeće,
a slobodne ostaju samo ptice nebesnice.
‎četvrtak, ‎11. ‎svibnja ‎2017.  11:04:26