Loša ženska

U svojim godinama kasnim
pitam se je li prikladno
priljubiti se očima jasnim,
ljubiti tijelo mlado i skladno,
a potom nestati kao kukavica,
praviti se neznalicom
jer žena je velika lukavica
i umije s propalicom.

U jeseni kasnoj svojih dana
pitam se je li opasno
ubiti tragove života rana
i ginuti strasno
jer tko bi poželio ratnica
koje tiho plamte i traju
kad ima toliko podatnica
koje sve svoje olako daju.

U svojim pobjedama i porazima
pitam se je li dopušteno
igrati poker s vrazima,
proračunato i opušteno
ili se mora žena zatvoriti
kao cvat podno velika dažda
što bi je zalud oboriti
jedamput ili povazda.

I što preostaje živome biću,
a nije ni cvijet, niti zvijer
već dari joj, plodovi sviću
što nosi ih neizmjer?
‎srijeda, ‎10. ‎svibnja ‎2017.
01:09:07

Croatia - The Most Beautiful Country In The World

Čuvarica maestrala,
čuvarica ponornica,
čuvarica festivala,
čuvarica zornica.

Čuvarica pšenice,
čuvarica hrasta,
čuvarica gorske zjenice,
čuvarica rasta.

Čuvarica napeta
kao na straži,
čuvarica raspeta
preko prirodnih draži.

Čuvarica kultura,
čuvarica putova
i spojenih ura,
čuvarica slova.

Čuvarica plesa,
čuvarica folklora,
crnice, krša, lesa
i sinjega mora.

Čuvarica sunca i barjaka,
čuvarica tvrđa,
čuvarica neba i raka,
čuvarica grba i srđa.

Čuvarica divota,
ljubavi, veza i vjere,
čuvarica života
i smrti bez mjere.

Čuvarica porječja,
ravna i grbava,
čuvarica narječja,
blaga i prgava,

ta, kakva bi bila
u kasna proljeća
kad se je rodila
pred mnogo stoljeća?
‎srijeda, ‎10. ‎svibnja ‎2017.
0:00:50

Proljetna stvar

Pjesma o proljeću, proljetna stvar
počinje uvijek kao ljubav neka
što nosi je vjetar pjesmi na dar,
što čuva je pjesmi nemirna rijeka.

Tad su već odavno ljetine zrele,
a ponekad već se k jeseni stiže
i već su okopnile u srcu strijele,
već magla se sve to sporije diže.

Za proljetne pjesme dobra je zima,
onako, često kad prođe Božić,
jer proljeće zaista dođe kao plima,
veće od pjesme, ili kao džepni nožić

kojime režu se procvale klupe
i režu se dani u kalendaru
da se hrabrosti ljubavne opet prikupe
koje se s cvijećem prinose oltaru

što tako sjaji, tako obiluje osmijesima;
i donose se jake i čvrste odluke
za novi početak, za zaborav starim grijesima
koji nestaju i odlaze kroz kišne oluke.

I kad proljeće zaista malo zamiri,
ono je tako veliko i dubinski strasno
da ga svaki stih u trenu raspiri,
a svaka pjesma djeluje strašno

i ni jedna stvar proljeću tada nije dorasla.
U njem se rađa prva ljubav i posljednja
kao duša koja je s proljećem vječno srasla,
kao zakletva koja ostaje vječno dosljedna.
‎utorak, ‎9. ‎svibnja ‎2017.  22:06:29

Zaboravljena zemlja

Kad sam zadnju pjesmu pisala,
niti ne znam, niti mogu naći
svoje niti koje nisam još izbrisala
da ih imam kad su dani kraći.

Pjesmu pisati za društvo, da se čita,
nema smisla jer to nisam ja.
Ja još nisam ovdje, moja duša skrita
neće nikada ni stići do tih predjela.

Kad je moje srce susrelo se skitnicom,
nisu više nikakvi bohemi postojali
koji se napajaju tom slatkom kišnicom,
koji jedini su o tom više znali.

A sada je opet skitnica preda mnom, 
sva je sjajna i nosi na kosi veo;
sva je lijepa, mlada i još traži dom,
takve crne kose bohem nije sreo.

Usne su joj čiste, pune kao voće,
tako šutljive i strasne kao da ne diše
već izgleda samo mir da hoće,
samo mrvu kruha kakvog nema više,

samo kap od iste te nebeske vode.
Nije tužna, ne, za to je prelijepa,
ali zbog toga ju rado k sebi vode
kao da je ranjena i slijepa,

kao da si ne bi znala naći
zlatnu žlicu ili ljubavnika stiha
kad bi samo časkom željela izaći
i kad ne bi bila tako medno tiha.

Mnogi ne zna da je umjetnica
jer je umjetnost za život unutarnji
i za mnoštvo drugih nesretnica
čiji stihovi još nisu društvu javni.

Možda jednom slavit će je, al' joj nije važno,
anđeli je znaju kao da je njihova.
Mnogi tada recitirati će snažno
samo nekoliko njenih stihova,

nitko neće znati o životu tajnom:
gdje je bila, gdje je stanovala,
kako li se predala životu bajnom,
kad je prve stihe zasnovala.

A ona je život taj odavno ostavila,
samo jednom u životu rasula se kosa njena.
Poslije toga više nikad nije ozdravila
jer bijaše lijepa, jer bijaše žena.
‎utorak, ‎9. ‎svibnja ‎2017.  04:01:38

Priznajem

Priznajem ti, zbunjena sam tom silinom
uloženog truda s tvoje strane,
moždane ti vijuge proradile milinom.
Na mojim su vodopadima popadale brane.

Priznajem ti, dobro sam te prepoznala,
sada kad si odlučno se otkrio
kao vitez neke zemlje što je za me radoznala,
kad  si mojoj vojski leđa pokrio.

Priznajem da nisam mogla niti sanjati
da ću saveznika dobiti u trenu
koji se ne pogađa da bih mu se klanjati,
koji odlučno u moju bitku krenu.

Nisam predala ti niti maramu, ni šal,
tvoji ogledi su prošli svi bez mene,
ali ti si tako suvereno sad obranio moj žal,
moju zemlju plodnu, sve moje terene;

poslao si mnoge vjetrove mi konjanicima,
načinio vidljivima moje zastave,
stao si na stranu gdje su svim vojnicima
pale mnoge presude i nastupile zastare.

Prekrio si odoru neutralnog promatrača 
najljepšim odijelom velikoga cara
dok sam se koprcala u jarku od blata i drača
u ponosnoj zemlji bez gospodara.

Da li to je sve zbog onog pogleda u sjeni
kad sam umorno odmahnula rukom,
uvjerena da ti garda nije sklona meni,
da se ne moraš ni truditi pred pukom 

darovati neku poslanicu iz pristojnosti
iza zavjese od pučkih običaja i svih obreda?
Da li spoznao si da mi nije do opstojnosti
već da bijem ratove tek tako, radi reda?

Jer koga je briga za te zavjese od dima,
tko još danas prisjeti se časti
kad se čovjek opredijeli sam pred svima 
pa ga još optuže da je željan krasti?

Odnio si svoje oružane snage,
predao si svoje slavne potencijale
i odrekao se pozicije drage
da bi meni vjetar tvoje ruke dale.

Možda više nećeš brati slavu
jer moji tereni neprimjetno rose
i čuju se samo kada ti ugroze glavu,
i samo u nebo svoj plijen odnose.

Ovamo ti prostirem najsjajnije zvijezde,
polaskana tvojim stopama i vlašću.
Sada si mi ljubavnik s anđelima koji jezde,
dobio si orden s najvećom čašću.
‎ponedjeljak, ‎8. ‎svibnja ‎2017.  01:32:23

Opstanak

Davno nekad sve je bilo
jedan veliki i lijepi grad,
davno, davno nekad.
Sve je bilo savršeno,
vladao je sklad
nekad, nekad davno.

Nikome nije bilo stalo
do tog opstanka u povijesti
koji rađao je sve komplekse
što su sada izrasli u divove.
Jesmo li sada zaslužili
da se nismo zadužili?

Dragi, dragi moj,
kako li smo samo ostarjeli,
dragi, dragi moj.
Kako li smo izbjegli u ilegalu
i kako smo samo isparjeli
da bi bio bolji boj.

Nismo bili kompleksaši,
a vidi nas sad.
Važno sve je bilo,
kako živjeti, stvarati i ljubiti,
a ne biti mlad.
Stari, stari moj.

Još uvijek smo zajedno tu,
i nebo, i ulice,
i nove države.
Gledaj svu tu sirotinju,
sjećaš li se njihovih lica
kako se smiju i plaču?

Što bilo je izvan trenda,
time smo stvarali;
pustili smo vjetar da nas vodi.
Isti su zvukovi benda
i sretan je tko je živ i star,
to više nije sada u modi.

Dragi, dragi moj,
kako li smo samo ostarjeli,
dragi, dragi moj.
Kako li smo opstali u ilegali
i kako smo samo isparjeli
da bi bio bolji boj.
‎07.‎05.‎17.

Jednog dana, negdje drugdje

Od sveg srca zvat ću tebe mojim
i od sve ti baštine ja predajem
sve što držala sam svojim,
sve što već odavno nikome ne dajem,

ne zbog toga jer to ne bih htjela
već je jesen kasna zasjala na oknima
da mi otme sve što ima moga dijela,
da mi prodaje što stara je doktrina:

svak se svakom klanja, čak i ako zebe,
kako otkrio bi što se skriva
iza svega što je mene dovelo do tebe,
ispod svega što je ljubav živa.

To je prepoznavanje na oglas,
to je znak oblika ruže
koja zapučku je dobar glas,
naročito kad je pruže

preko svake mjere i od srca.
Povjerenje odluka je, trezvena i jasna,
mada često kao hropac grca
i to stoga što je kao vrana glasna.

Ne znam što se može očekivati,
sve u ovom stanju prevelike krize,
ali nadam se da neću otplivati
jer još moram pokupiti sve si križe

da ih netko ne bi pronašao, otkrio,
natovario na svoja leđa krhka,
prije mene dostigao k raju pa ga pokrio
kao nježna vata, kao vuna prhka;

još ja imam puno toga
što me vodi u daljine,
u visine Boga moga
i od blatne sve pličine

na kojoj sam položila samosavladavanje.
Još je život obaveza, brate,
i još ima premnogo za davanje
kao da ja ništa nemam za te

što je zabluda i predrasuda,
naravno i nadnaravno.
Zastrlo me brdo raznih osuda,
ali za sada još hodam ravno.

Od sveg srca zvat ću tebe mojim
jednog dana, negdje drugdje,
istom kad se vidim u očima tvojim
što ih već odavno viđam svugdje.
‎nedjelja, ‎7. ‎svibnja ‎2017.  00:19:49