Zaboravljena zemlja

Kad sam zadnju pjesmu pisala,
niti ne znam, niti mogu naći
svoje niti koje nisam još izbrisala
da ih imam kad su dani kraći.

Pjesmu pisati za društvo, da se čita,
nema smisla jer to nisam ja.
Ja još nisam ovdje, moja duša skrita
neće nikada ni stići do tih predjela.

Kad je moje srce susrelo se skitnicom,
nisu više nikakvi bohemi postojali
koji se napajaju tom slatkom kišnicom,
koji jedini su o tom više znali.

A sada je opet skitnica preda mnom, 
sva je sjajna i nosi na kosi veo;
sva je lijepa, mlada i još traži dom,
takve crne kose bohem nije sreo.

Usne su joj čiste, pune kao voće,
tako šutljive i strasne kao da ne diše
već izgleda samo mir da hoće,
samo mrvu kruha kakvog nema više,

samo kap od iste te nebeske vode.
Nije tužna, ne, za to je prelijepa,
ali zbog toga ju rado k sebi vode
kao da je ranjena i slijepa,

kao da si ne bi znala naći
zlatnu žlicu ili ljubavnika stiha
kad bi samo časkom željela izaći
i kad ne bi bila tako medno tiha.

Mnogi ne zna da je umjetnica
jer je umjetnost za život unutarnji
i za mnoštvo drugih nesretnica
čiji stihovi još nisu društvu javni.

Možda jednom slavit će je, al' joj nije važno,
anđeli je znaju kao da je njihova.
Mnogi tada recitirati će snažno
samo nekoliko njenih stihova,

nitko neće znati o životu tajnom:
gdje je bila, gdje je stanovala,
kako li se predala životu bajnom,
kad je prve stihe zasnovala.

A ona je život taj odavno ostavila,
samo jednom u životu rasula se kosa njena.
Poslije toga više nikad nije ozdravila
jer bijaše lijepa, jer bijaše žena.
‎utorak, ‎9. ‎svibnja ‎2017.  04:01:38

Priznajem

Priznajem ti, zbunjena sam tom silinom
uloženog truda s tvoje strane,
moždane ti vijuge proradile milinom.
Na mojim su vodopadima popadale brane.

Priznajem ti, dobro sam te prepoznala,
sada kad si odlučno se otkrio
kao vitez neke zemlje što je za me radoznala,
kad  si mojoj vojski leđa pokrio.

Priznajem da nisam mogla niti sanjati
da ću saveznika dobiti u trenu
koji se ne pogađa da bih mu se klanjati,
koji odlučno u moju bitku krenu.

Nisam predala ti niti maramu, ni šal,
tvoji ogledi su prošli svi bez mene,
ali ti si tako suvereno sad obranio moj žal,
moju zemlju plodnu, sve moje terene;

poslao si mnoge vjetrove mi konjanicima,
načinio vidljivima moje zastave,
stao si na stranu gdje su svim vojnicima
pale mnoge presude i nastupile zastare.

Prekrio si odoru neutralnog promatrača 
najljepšim odijelom velikoga cara
dok sam se koprcala u jarku od blata i drača
u ponosnoj zemlji bez gospodara.

Da li to je sve zbog onog pogleda u sjeni
kad sam umorno odmahnula rukom,
uvjerena da ti garda nije sklona meni,
da se ne moraš ni truditi pred pukom 

darovati neku poslanicu iz pristojnosti
iza zavjese od pučkih običaja i svih obreda?
Da li spoznao si da mi nije do opstojnosti
već da bijem ratove tek tako, radi reda?

Jer koga je briga za te zavjese od dima,
tko još danas prisjeti se časti
kad se čovjek opredijeli sam pred svima 
pa ga još optuže da je željan krasti?

Odnio si svoje oružane snage,
predao si svoje slavne potencijale
i odrekao se pozicije drage
da bi meni vjetar tvoje ruke dale.

Možda više nećeš brati slavu
jer moji tereni neprimjetno rose
i čuju se samo kada ti ugroze glavu,
i samo u nebo svoj plijen odnose.

Ovamo ti prostirem najsjajnije zvijezde,
polaskana tvojim stopama i vlašću.
Sada si mi ljubavnik s anđelima koji jezde,
dobio si orden s najvećom čašću.
‎ponedjeljak, ‎8. ‎svibnja ‎2017.  01:32:23

Opstanak

Davno nekad sve je bilo
jedan veliki i lijepi grad,
davno, davno nekad.
Sve je bilo savršeno,
vladao je sklad
nekad, nekad davno.

Nikome nije bilo stalo
do tog opstanka u povijesti
koji rađao je sve komplekse
što su sada izrasli u divove.
Jesmo li sada zaslužili
da se nismo zadužili?

Dragi, dragi moj,
kako li smo samo ostarjeli,
dragi, dragi moj.
Kako li smo izbjegli u ilegalu
i kako smo samo isparjeli
da bi bio bolji boj.

Nismo bili kompleksaši,
a vidi nas sad.
Važno sve je bilo,
kako živjeti, stvarati i ljubiti,
a ne biti mlad.
Stari, stari moj.

Još uvijek smo zajedno tu,
i nebo, i ulice,
i nove države.
Gledaj svu tu sirotinju,
sjećaš li se njihovih lica
kako se smiju i plaču?

Što bilo je izvan trenda,
time smo stvarali;
pustili smo vjetar da nas vodi.
Isti su zvukovi benda
i sretan je tko je živ i star,
to više nije sada u modi.

Dragi, dragi moj,
kako li smo samo ostarjeli,
dragi, dragi moj.
Kako li smo opstali u ilegali
i kako smo samo isparjeli
da bi bio bolji boj.
‎07.‎05.‎17.

Jednog dana, negdje drugdje

Od sveg srca zvat ću tebe mojim
i od sve ti baštine ja predajem
sve što držala sam svojim,
sve što već odavno nikome ne dajem,

ne zbog toga jer to ne bih htjela
već je jesen kasna zasjala na oknima
da mi otme sve što ima moga dijela,
da mi prodaje što stara je doktrina:

svak se svakom klanja, čak i ako zebe,
kako otkrio bi što se skriva
iza svega što je mene dovelo do tebe,
ispod svega što je ljubav živa.

To je prepoznavanje na oglas,
to je znak oblika ruže
koja zapučku je dobar glas,
naročito kad je pruže

preko svake mjere i od srca.
Povjerenje odluka je, trezvena i jasna,
mada često kao hropac grca
i to stoga što je kao vrana glasna.

Ne znam što se može očekivati,
sve u ovom stanju prevelike krize,
ali nadam se da neću otplivati
jer još moram pokupiti sve si križe

da ih netko ne bi pronašao, otkrio,
natovario na svoja leđa krhka,
prije mene dostigao k raju pa ga pokrio
kao nježna vata, kao vuna prhka;

još ja imam puno toga
što me vodi u daljine,
u visine Boga moga
i od blatne sve pličine

na kojoj sam položila samosavladavanje.
Još je život obaveza, brate,
i još ima premnogo za davanje
kao da ja ništa nemam za te

što je zabluda i predrasuda,
naravno i nadnaravno.
Zastrlo me brdo raznih osuda,
ali za sada još hodam ravno.

Od sveg srca zvat ću tebe mojim
jednog dana, negdje drugdje,
istom kad se vidim u očima tvojim
što ih već odavno viđam svugdje.
‎nedjelja, ‎7. ‎svibnja ‎2017.  00:19:49

Kultura vladanja

Isuse, što je to vječnost?
Znam da ja sam vječna, ali i da nisam.
Možda znam za pakao, ali ne znam tko si Ti, niti znam što je vječnost. Znam za ljubav; znam da je ona barem jedan komadić vječnosti i znam da se Ti zoveš imenom Ljubavi.
Znam što je nesvijest, da je nemjerljiva. Ipak, mislim da sam svjesna osoba. A opet, ni o čemu važnom pojma nemam.
Uvijek idem na izbore, slobodno i svjesno odlučujem, to mi je važno, a za pobjednike ne marim nikada. Ili možda povremeno. Uvijek postoji barem još netko tko je otišao na izbore s tim uvjerenjem koje nosim ja i s istim, makar i kratkotrajnim, osjećajem slobode. Otići na izbore za mene znači malo promisliti. Ako su ovi koji su uglavnom na vlasti pretjerali, a pretjeruju uvijek, tada zaključujem da klatno moram pomoći vratiti u mirniju poziciju pa tako i odlučujem. Nikada mi nitko nije ništa o tome savjetovao, niti sam pratila one koji su me pokušavali uvjeriti da se baš za njih moram odlučiti. Naprotiv, većina s prezirom odmahuje i govori da uopće nema namjeru otići na izbore. Ne razmišljam da li im je potrebno vjerovati. Odem na izbore i sretna sam, barem na kratko. Čak i kad znam da se troše sredstva gotovo uzalud, svjesna sam da oni kojima su ta sredstva neophodno potrebna i tako od uštede ne bi nikada imali koristi. A kada izbora ne bi bilo, to bi svima naštetilo. Toga sam se i previše nagledala i naslušala, dosta mi je i ne želim ponovo doživjeti ništa slično. Ne sada kad već imam iskustva s izborima. Nije najbitnije da li će moj glas štogod utjecati, a još manje je bitno hoće li moj glas nešto promijeniti. Naravno da hoće. Moj glas mijenja mene.
Izgleda da ipak veći dio onih koji to preziru zaista ne odu na izbore. Jer, oni se uopće ne mijenjaju i nikako da se promijene već dugi, dugi niz godina.
A ja sve više vjerujem u istinost one prastare uzrečice da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.
Načinili ste puno užasa, vi koji se bavite vladanjem i politikom, naročito vi, koji se ne znate suzdržati od vladanja, od pohlepe, od starih navika; zar vi nikada ne idete zaista na izbore? Aha, da, idete radi sebe samih i svoje stranke. Teška srca vam zahvaljujem na silnim prilikama koje mi pružate i hvala vam ipak što uopće organizirate bilo koje izbore, i lokalne, i one najšire.
Strah me je samo, kad slušam i gledam narod oko sebe koji odmahuje rukom na svake izbore, da ćete izgubiti strpljenje, a još me je više strah da će isti taj narod pomisliti da su izbori obična duda varalica i da će razviti silne teorije o raznim urotama.
Zabranite, za ime svega, svim političarima da idu na izbore dok im ne prođe mandat! Zabranite svim obrazovanim pravnicima, politolozima pa čak i gospodarstvenicima da odu u politiku i dobiju mandat prije nego što polože ispite iz one osnovne škole koju su pohađali sami u djetinjstvu te iz one osnovne škole koja je na snazi tada kada se javljaju za mandatare i prije izbora, barem onih redovnih i lokalnih! Pod tim uvjetima smiju dobiti čak i neki privremeni imunitet jer izgleda da je većina njih imuna samo na kulturu vladanja. 
‎subota, ‎6. ‎svibnja ‎2017.  15:28:32

Jedini put

Kada je Bog Mojsija na Sinaju pozvao i zazvao vjerojatno je imao isti određeni razlog javiti mu se kao i tada kada se odazvao Abrahamu iz Mezopotamije, ocu naše vjere.
I kada se Bog počeo objavljivati Mojsiju, dopustio mu je da Ga prepozna kao Onoga koji se javio ocu naše vjere kako bi Mojsije imao potvrdu autentičnosti Glasa iz gorućega grma što znači da je imao te pojmove već barem donekle poredane u svojoj svijesti. To su pojmovi da će Bog, koji je uvijek prisutan, umnožiti svoje vjernike do bezbrojnih razmjera i da s tim svojim vjernicima sklapa poseban savez.
Svakome od nas je jasno da svaki savez predstavlja dragovoljan i jedinstven dogovor dviju strana, dviju osoba, u ovom slučaju dogovor između Boga i čovjeka gdje pojam 'čovjek' podrazumijeva sve ljude.
Dogovor u savezu podrazumijeva također dragovoljnu obavezu držanja toga saveza pod svaku cijenu i u najopćenitijem smislu za razliku od svih drugih dogovora i unija koji se sklapaju  iz nekih posebno određenih razloga. Podrazumijeva se da svaka osoba u tom savezu uzima na sebe obavezu slijediti dogovor od trenutka kada se sklapa pa dok se ne razvrgne na jednak način kako se dogovorio.
Jamčevina u savezu je neophodna kao očitovanje i potvrda samoga postojanja saveza i ta je jamčevina odraz dobre volje pristupanja tom savezu koji može vrijediti uvijek i po svuda kao u slučaju Saveza Boga s čovjekom jer, iako je čovjek Abraham, odnosno čovjek Mojsije konačno biće, Bog je sveprisutan, a budući da je čovjek razumno biće, savez između ljudi ili između Boga i čovjeka temelji se na onome što čovjek može razumijeti i o čemu može slobodno odlučiti. U svojoj konačnosti Mojsije je onoliko slobodan koliko je svjestan, a svjestan je da mu se u gorućem grmu objavljuje Bog kao superiorno biće. Možda je kod Abrahama Bog predstavljao uglavnom isto što i Abrahamovu vjeru i želju da vjeruje Bogu, ali ovaj Savez kojega dogovara Bog s Mojsijem već obuhvaća neko iskustvo vjere u Boga koji se Abrahamu objavio te postao u Božjem narodu poznat kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova. Time što se Bog poziva na to svoje ime, On Mojsiju potvrđuje da je prisutan oduvijek i u narodu, da je Bog vječan onako kako to Mojsije može pojmiti u vjeri koja se začela prije objave Božje u gorućem grmu.
Nakon što je Abrahamu dao obećanje te pokazao  da se to obećanje ostvaruje, Bog podučava Mojsija daljnjem putu u vjeri i svojem Savezu s čovjekom koji ima svoju jamčevinu i svoju želju predati se sav u dogovor u okviru svojih mogućnosti.
Već je Abraham pokazao da mu je ono što sazna od Boga važno i najvažnije u životu. Bog koji sklapa dogovor s Mojsijem, očituje Abrahamovu vjeru u prve tri zapovijedi koje daje Mojsiju za ljude. Tako Bog Mojsiju, koji ne zna kako bi se ponašao i što bi učinio jer je iznenađen, prvo savjetuje neka skine svoju prljavu i prašnjavu obuću s nogu kako bi lakše pristupio Bogu, to jest Savezu, odnosno razgovoru i dogovoru, kako bi mu Bog mogao pomoći u rastu u vjeri, odnosno u razumijevanju onoga što svojom slobodnom voljom može spoznati kako bi odlučio dati svoju jamčevinu. Mojsije prvi puta čuje da je Bog svet i da je tlo na kojem Mojsije stoji također sveto te da i on sam, Mojsije mora barem u nekoj osnovnoj mjeri biti svet, to jest čist.
Mojsije je već čuo o životu Abrahama, Izaka i Jakova i kako su gradili žrtvenike, a od majke, koja mu je bila dojilja dok je živio kod faraonove kćeri, naučio je kako se mora lijepo ponašati i činiti dobro, to jest živjeti po svojoj savjesti više nego po tuđim naređenjima.
Božji narod očigledno je, nakon nekih petstotinjak godina od praotaca vjere, bio zreo za novu objavu Boga svoga i napredovanje u vjerskom životu, to jest u približavanju Bogu koji je već s Abrahamom sklopio Savez pa pokazuje i to da se drži svoje riječi. Jamčevina Mojsijeva je davanje riječi, davanje obećanja o izvršavanju onoga što bi Bogu bilo ugodno, a svjestan je da je to ono što i on, Mojsije želi i da je to za njega sve najbolje.
Bog napokon daje Mojsiju Dekalog kako bi ljudi znali što je točno to što je dobro činiti za svoje dobro.
Abraham dobiva potvrdu svoje vjere od velikog kralja Šalema, svećenika Melkisedeka dok Mojsije već ima stalnog zastupnika pred Bogom i savjetnika pred ljudima, Arona.
Daljnjih tristotinjak godina već se usmena predaja počinje zapisivati dok se ne počnu uobličavati Knjige Saveza, u vrijeme kad Feničani šire trgovinu Sredozemljem.
Naravno da sada već prilično vjerski zreo židovski Božji narod počinje očekivati susret sa svojim Bogom kao zaključak i smisao Božje objave od Abrahama na dalje. Razvija se nada u dolazak Mesije. Najjednostavnije i najčešće tumačenje toga budućega dolaska Boga među svoje vjernike, a prije nego što neki pojedinci pomru (jer tada slijedi siguran dolazak pred Boga) oblikuje se u političkim željama i čežnji za Kraljem koji svime upravlja i sve održava na najkvalitetnijoj mogućoj razini.
Bog izabire kralja Davida kako bi narod dalje učio i sazrijevao u tim svojim očekivanjima te uvidio bolje svoje stvarno stanje jer i dobar izabrani kralj David ipak pada u nevolje i samo je običan smrtnik.
Nakon svih zarobljeništava za Božji narod slijedi nova okupacija jer dolaze Rimljani, a narod je u prijašnjim ropstvima već naučio sačuvati svoju vjeru i u nevoljama. No, neka nova Božja objava ne pristiže, narod uči od mnogih proroka pa zna da nikada nije čovjek dovoljno dobar. No, uslijed neprekidnih nevolja, zna se da je dobro sve ono za čime u tim nevoljama čeznu, a to je sloboda i miran život u kojemu se mogu posvetiti izgradnji u najširem smislu.
Nakon prvih naznaka vjere u jednoga Boga dolazi i nada u skori spas od svih nevolja, to jest od grešnosti i nesavršenstva ljudskoga.
I tada, Bog se otkriva i u ljubavi. Božja riječ postade tijelom od djevice Marije po Duhu Svetom, u svome narodu. Prorok Ivan Krstitelj na Jordanu upire prstom u Isusa iz Nazareta i govori svojim učenicima kako je Isus Jaganjac Božji koji uzima grijehe svijeta, a Isus se kao Božji Sin već očituje Nikodemu kada mu tumači da Bog tako ljubi svijet da mu predaje svoga jedinorođenoga Sina. Pisci toga vremena zapisuju da su se već po rođenju Isusa Krista svi kraljevi svijeta poklonili Isusu kao Kralju koji će na križu dobiti oznaku i presudu kao Isus Nazarećanin, Kralj Židovski. Da, Mesiju osudiše Njegovi vjernici, razapeše Ga da bismo spoznali da još uvijek ne znamo niti što je za nas dobro, niti tko je od nas dobar jer, nakon svega mučenja i smrti, Isus poslije tri dana uskrsava živ živcat, objavljuje se svojim učenicima, apostolima i evanđelistima, uzlazi k Bogu Ocu te šalje Duha Božjega Svetoga na svoju novoosnovanu Crkvu u Novom savezu i na sve druge ljude kako bismo spoznali one riječi Ivana Krstitelja na Jordanu: evo Onoga koji uzima grijehe svijeta. Samo, dakle, tko uzvjeruje Isusu i tko Mu je poslušan i poučljiv, može po Njemu činiti dobro. 
Bog je rekao da vjerujemo u Njega i da se ljubimo kao što je On ljubio nas i da će svi upoznati na taj način Boga, Isusa koji je predao vlast apostolima za svaku svoju riječ i svaku nadolazeću objavu, toliko su ljudi sazreli u vjeri. Bog je povjerio svojima da Ga objavljuju svijetu, pohvalio je njihovu vjeru i nadu pojašnjavajući kako oni već poznaju put kojim se dolazi do Njega jer su bili s Njim kada je sišao k ljudima i hodao pokraj svojih učenika čineći dobro te im se očitovao kao Put, Istina i Život.
Ova impresija se oslanja na Bibliju po kanonu Rimokatoličke Crkve. ‎subota, ‎6. ‎svibnja ‎2017.  11:01:08

Pomilovanje

Zamisli da riječi topovi su,
da su zarezi nam sve rakete
i da sada lopovi su
oni koje požuda pomete;

radije ću ginuti za pravo
nego slušat' provokaciju;
nek' pokaže tko je zdravo,
a ne kakvu imam raciju.

Osim tebe imam drugih ja pastira,
a tvoje su haubice zastarjele,
osim tebe još mi mnogi bolje svira,
još na srcu nosim strijele

ljubavi i nade, vjere, duha
pa sve letim kojekuda
da bih gladnim dala kruha.
Tebi kuha glava luda

od sve obijesti u karijeri.
Baš me briga gdje ćeš leći,
hoćeš li pronaći zvijeri
ili neke stare peći;

ja se spremam rasporedu svom
koji točno zna za pravo vrijeme
u svoj brizi za naš dom,
dolazi ti kao plodno sjeme.

Znam da nećeš spoznati ljepotu,
ali ti je nudim od svog izobilja
kako ne bi rekao da nemaš kvotu,
da ti nitko ne pokaza milja.
‎petak, ‎5. ‎svibnja ‎2017.  11:24:20