Prohujala duša

Uskoro vas više neću znati,
neću znati vaše ruke, misli,
niti ću vas prepoznati
jer su moji uzdasi se stisli

svi u jedan uzdah kratki,
posljednji u nizu uzdaha
od kojih su neki bili slatki
i nevrijedni zlatnog praha

što me sada svu prekriva
poput pozdrava za pokojnike
iako sam, mislim, jošte živa
i još spadam među pokornike.

Uskoro će biti, velim
iako još vrapci šute,
a ja sad već srce dijelim
kao raskrsnice, pute.

Sada pripravlja se ovo tijelo,
ova duša, svemu svikla,
odjenuti ruho bijelo
kao da je tek ponikla

iz svih razuzdanih povjetaraca
što peludi sve raznose i snube
kao da bi rado ćutili od žmaraca
i kao da rado poput ljudi ljube.

Neka jedan vjetar laki
pruhuji kraj mene,
nek mi prođe vrabac svaki,
nek odnese uspomene

ravno na moj kosi krov
sa kojega spada mjesec grubi
i nek ptice čuju zov
ova vjetra što još uvijek ljubi.
01.05.2017.  02:34

The Obala feat. Sunčica - Evo me

DEAN DVORNIK SAMO ZA NJU

Tonske vježbe

Ne znam kome pjevam pjesni,
nit' se nadam u blizini nekom sluhu.
Moje ptice ne čuju, stih mi prijesni
što mi otpao je iznošenu ruhu.

Osim toga trube ova samo huli,
nema interpunkcije, bar da kriješti,
bar da grakće, huče ili tuli,
čujem kako cvrkuću mi kosi vješti.

A ja volim huk od sove, ćuka,
drago mi kad gleda ravno
kao da je progutala petsto muka,
mada to mi nije pravno,

tada tko bi pomislio, kad ne zijeva,
da ne spava, da ne meditira
nego žaluje il' slavi, pjeva
ili možda čak i svira.

Papigica nije moja samo za tu priču,
zapjevala kao slavuj, gdje li ga je čula,
razveseli me na kratko, ali viču
da nije u modi, moda im li trula.

Prirodnog mi svijeta puna kapa leta,
a društvo se tom prirodom diči
pa, kad piše, kao da je nota tabu i ukleta;
piktografsko pismo bliže glazbi sliči.

Ne mogu se jasno intonirati,
ne želim li ili da,
i je 'l pitanje je, da'm se informirati,
da mi znat' je tko to zna.
‎nedjelja, ‎30. ‎travnja ‎2017.  13:15:48

Na maglovitom putu

Sudi mi sotona, lažljivac i vrag
zato što ne hodam putevima jasnim
mada zna da neću prijeći prag
preko kojega se ne bi srce zvalo časnim;

sudi makar vidi zorno sliku nemoći
od koje sam sastavljena i koja me gura
pokušati barem naći malo moći
sve dok me ne uzme moja sveta ura;

sudi makar čuje glase mojih uzdaha,
vapaje i slavu što je pjevam Bogu,
makar gleda smilovanje Božjeg daha
na postelji mojoj da je nosit mogu.

Sudi mi baš zato što nisam kao svi,
kao da su drugi slična jaja jajetu,
kao da svi oni nisu drugačiji,
sudi jer sam određena takva svijetu.

I baš to mu smeta, da me gleda, da me sluša,
da bi se otresao na mene zbog svojih frustracija.
Smeta mu što ponosna je moja duša,
što mu nisam pokorna kao i sva nacija,

a tako se slatko pokoravam pred Oltarom
presvete mi svetinje i Boga od Djeve,
poklekujem, plačem, častim Ga sa žarom
i sve darujem od sebe moje pjeve

pa mu čudno, pa mu neobično
kako mogu biti, tako bolesna i slaba,
jedno biće koje nije nikom slično,
zašto ne uspijeva rabota Baraba

koje šalje sve na mene kao da sam div.
Ne zna vrag jer nema iskustva
sve divote Božje pa mu dan je siv,
pa na mene baca crnilo od društva

što mu ne vidiš ni boje, okusa, ni mirisa,
toliko je zarazno to što vrag mu proklamira,
i ne zna se tko je tko, i ne zna se što ispisa
u svom srcu što je prepuno idola i kumira.

Sudi mi vrag, pljušti na me kiša meteora
pa ne vidim svjetlo što se muti,
što mi uvijek dođe odozgora.
Znam da neznani su Božji puti,

znam da može i kroz maglu Bog mi proći,
znam da prolazi kroz zide i željezna vrata,
da će čak mi i po duhovima jadnim doći
i po zaraženim molitvama moje sestre, brata.

Ja sve čekam kada ću Te prepoznati,
Kriste, Bože moj od Djevičanstva;
ljudsko srce moga Boga,  jedino ćeš znati
da l' se ispunjava riječ Ti proročanstva.
‎nedjelja, ‎30. ‎travnja ‎2017.  03:43:00

Gorka krv

Nisam, Kriste, zlatna moja jeseni,
rumena mi noći što se jutrom vedri,
uzela Ti sjaje što su molitvama ispleteni
kao što ih naša Gospa njedri.

Ne, nisam tako dubinski se osvrnula
na tu Krv i vino, Tvoju riječ;
kao tanak leden cvijet sam utrnula,
stapka mi je zamrznuta mliječ,

vene moje prazne su i pritisnute
jer mi crna droga prodire kroz opne.
Moje rane iznutra su utisnute,
ali mi bez Vina kao pomor kopne.

Neka, tako možda sada mora biti,
ali čemu onda ovaj neljudski mi poriv
što se hoće samom dušom dublje sliti
potresnoga duha što je tako neoboriv

da se stijenke ljušte starim ugrušcima
kada god mi molitva prostruji,
a to dođe kada mojim bučnim olucima
kišnica od Uskrsa zabruji,

čemu sve te halje pokorničke,
odbačene nemarno na podove ulaštene?
Nije čas za psalme pokajničke,
a ni moždane mi nisu ovlaštene

za sve glasne jauke i zapomaganja
premda daleko se čuju kao vapaj krvi
nedužnika, žrtava i potlačena granja
što me, tanku, poput ljulja mrvi.

I što vrijeme brže leti, javno,
lakše teče sve to više crne tekućine
na koju sam navikla odavno
pa mi srodne postale ljutine,

gorčina se ne da, ovisnom me čini.
Da li to je moje neko drugo ime
kao krinka svima čiji nezgrapni su načini?
Da li to je poziv moje zime

ili strašna, velika grehota?
Znam da Ti si sav od mene brži,
da je možda okasnila ta moja Golgota
pa me sve to jače u dubini prži.

Pošalji Duha svojega, Gospodine jaki,
neka me prožima u korijenu bitka
jer su moji pokušaji još previše mlaki;
daj mi Vina piti od svetoga Svitka.
‎subota, ‎29. ‎travnja ‎2017.  05:06:57

Mi, katolici

Što sve druge ljude smeta kod katolika?
Što nas, katolike najviše smeta kod katolika?
Negostoljubivost.
Zašto?
Mnogi bi rekli da smo zadrti i da među nama vlada mržnja. 
Meni obraćenoj, kada bijah poganin (nisam znala niti što su ateisti, niti što su agnostici, a niti to da se moraš opredijeliti za neku vjeroispovijest ako vjeruješ u Boga i da postoje ljudi koji misle da Boga nema), a kada kažem da sam bila poganin mislim kako u Bibliji postoje samo vjernici, lude, licemjeri i veeeelika nevjera te pogani, u prvom redu svi su govorili da ću nadrapati, da sam čudna i da će me kazniti Bog.
Tada, nakon prepuno godina, bijaše mi težak čas. Znala sam kako se ulazi u crkvenu zgradu, znala sam da su to tamo vjerujući u Boga i kršteni i da mogu upitati ženu koja bijaše tamo doma smijem li se negdje raspitati o mojoj želji da se krstim. 
Sada možda neko misli da sam vještica i rospija.
Možda jesam što bi moglo značiti da sam na pravom mjestu.
Rekli su mi da nisam ja za to, rekli su mi da nije sve u tome da se krstim, ali ako želim da će me obavijestiti kada moram poći na vjeronauk radi krštenja.
Nisu me pozvali. No, ja sam se raspitala pa ipak stigla na pravo mjesto. Zašto se tako dogodilo? Zato jer su svi, i kršteni i nekršteni, vjernici i katolici, dolazili na misna slavlja čuti što se događa, a ja se nisam niti to znala sjetiti nego sam čekala doma 'službeni' poziv.
Ili sam zaista 'nezgodna', zadrta, vještica ili nešto tu nije bilo u redu, u logičnom redu.
Kakav je to bio nesporazum?
Ne, sve je moguće, ali kasnije sam spoznala da se taj nesporazum ne može nikako nazvati nesporazumom.
Nešto s nama nije u redu!
A mi optužujemo svijet izvan nas, izvan Katoličke Crkve, izvan našega kvarta, izvan našega grada, izvan naše zemlje, izvan naše 'lađe', izvan 'naše klupe'...

Sigurno sam prejasna i prekritična; sigurno  imam pogrešno stajalište, vjerojatno sam u zabludi, kriva, blebetava i drugo.
Činjenica je da susjede ne vidim u našoj župnoj crkvi, činjenica je da tek sada, nakon dvadeset i pet godina, prepoznam nekoga iz viđenja na ulici u kvartu koga znam s misnog slavlja.

Sigurno ima za sve to dobar razlog. Logično obrazloženje.
Prihvaćam sve to, ali ni to ne valja jer izgledam kao da se želim isticati, kao da sam separatistica.

Koliko znam, ima puno katolika s kojima se savršeno slažem i koji meni ni po čemu ne nalikuju. Njima je zajedničko samo jedno: ne idu u crkvu. 

I u tom grmu leži zec jer da idete u crkvu zato jer vjerujete u Boga, znali biste moliti, znali biste što je to misno slavlje i tako redom.

Ovako nam budisti i ini sole pamet kako su svi dobrodošli na njihove obrede i uče nas dobrom vladanju.

Da, mrzimo se, pa što?
Zar bismo se morali držati za ruke po čitave dane?
Tada biste nas proglasili licemjernima.

I, na kraju, kako netko može kritizirati bilo što ako to ne poznaje?
Mi, katolici, jedini zaista imamo pravo kritizirati se među sobom jer smo pokušali, barem smo pokušali i uporno pokušavamo.

Koliko uspijevamo Bog zna.
‎petak, ‎28. ‎travnja ‎2017.  10:02:08