Biblijska lekcija o čitanju misli

Budna sjedim tu za stolom,
moje misli lete kao jato pahuljica,
a ja sebe spuštam dolom,
sve iz duha postaje mi pisanica,

postaje mi riječ suvisla na tipkovnici
i na zaslonu je vidim da se rađa.
Potom čitam što mi znači to u slovnici
i pjesma mi postaje sve mlađa.

To je neophodan stil procesa
po kojemu znam da postojim,
govorim i pišem kao poetesa,
kao čovjek, kao žena ovdje stojim.

Nisam robot, mogu i potvrditi,
ali kažu mi da misli čitaju se
strojevima virtualnim što bi svrdliti
po ljudskom duhu pa i pitaju se

kako pročitati ono što je mozak, um.
Lako će me snimiti, kopirati,
ali kreativnost nije isto što zemaljski hum,
niti duhu ne može se opirati.

I kad misli su blokirane,
duh je taj od kojeg se rađa rečenica,
poruka za one, makar i klonirane,
riječ sa smislom kao Božja pjenica

jer Bog je Riječ pa riječ mi vječna
dok su strojevi stvorenja pa i virtuala
nikad nema puta neka poprečna
da bi otkrila se misao što je Duh od Boga stvara.

Što je Duh od Boga, što je duh od ljudi,
to sve može stvarati sve materijalno,
a u obrnutom redoslijedu svak se čudi
jer se misli ne čitaju kao biće stalno,

misli rađaju se kad su izgovorene,
stog bez duha što ti vrijedi stroj?
Novi duh se rodi kao dijete žene
i od Duha koji uvijek živi kao Božić tvoj.

Ljudi jedva se razumiju, a često se i tuku,
a kako onda čovjeka shvatio bi stroj?
Čovječe, ti imaš duha kao vječnu luku,
duh je nepropadljiv kao što je i Bog tvoj.

Zato stvaraj, stvaraj klonove i virtualu,
ali nikad se ne klanjaj tome što si napravio
jer, već znamo, nikada se ne stiže u idealu
već je Bog taj Duh koji ti je duha sastavio.
‎četvrtak, ‎20. ‎travnja ‎2017. 1:22:47

Majka svih rijeka

Iz daljine čujem kako zove
majka zemlja i sve rijeke i nizine
da raspustim uze i okove;
viču sve planine i visine:

prekinuti tokove i rastrgati brane,
naopako sve okrenuti i provjeriti
da li ima rijeka koje nisu izabrane,
svaku kaplju vode posebno izmjeriti

pa na jednu hrpu postaviti sve što vrijedi.
Ostao bi samo zagađeni zrak,
hrpa olova i željeza u koritu što blijedi,
a na to bi smeće polegao mrak.

Novu zemlju, nove otvore prokopati
na kamenjarima niz koje teku ponornice
pa sve ono dobro opet iskopati
neka šiknu tuda lađe razne, podmornice

što ih nosi uvijek svježi vjetar maestral.
Vodoskoke potrebno je usmjeriti
da nam budu pijedestal
s kojeg ćemo svakog uvjeriti

da je nepisano pravilo i rajsko
ne bacati svoje na tuđe terene
jer kad stigne sunce majsko
ono zabacit će sve te sjene,

spustit se milostivo na rijeke,
obavijati nas svim toplinama,
zaviti nas sve u kupke meke,
osnažiti svim svježinama.

Rijeke su kao ljudske duše,
čiste su na svojim izvorima
gdje im svježi vjetar puše
da bi brže stigle nizvodima

gdje ih čekaju već korita izdubljena,
prepuna od crne zemlje, mnoštva cvijeća;
tada ista svježa voda ostaje izgubljena
jer se duši nakupilo otpada i smeća

što ga vjetar ne nosi već bezbožnici
koji crpe silnu vodu pa je uprljaju
da bi sami sebi činili se možnici
pa odlažu duši sve što umrljaju

i od duše ljudske nasta mulj i bol;
sva je sreća da je izvorište svježe
jer ga drži Bog što svjetlo je i sol
pa od duše iste bezbožnici bježe

nakon grešnih radnji i užasa.
Ne znaju da rijeke će se osoviti,
a da oni neće vidjet spasa
jer ne žele odbačenu dušu obnoviti.
‎srijeda, ‎19. ‎travnja ‎2017. 10:27:36

Riječ u vremenu

"Najgori zatvor bi bio zatvoreno srce", Ivan Pavao II
Riječ u vremenu
Riječ 'katekizam', odnosno riječ 'kateheza' dolazi od grčke riječi 'katekhesis' što u prijevodu na hrvatski jezik znači: 'usmena poduka'. Katekizam je:
1. u teološkom smislu: a) izlaganje kršćanskog nauka prilagođenog usvajanju prvih znanja,
b) knjiga objašnjenja osnovnih istina kršćanske vjere i
c) kršćanski vjeronaučni priručnik;
2. u razgovornom smislu: didaktičko djelo koje izlaže osnovna načela neke discipline.

Da bi se sastavio i objavio naš današnji Katekizam Katoličke Crkve (KKC) bilo je potrebno okupiti iskusne, mudre i svete glave u prikupljanju mnoštva dokumenata te nam je tako papa Ivan Pavao II. u listopadu godine 1992. objavio Apostolsku konstituciju za objavljivanje KKC-a "Fidei depositum" o čuvanju pologa naše vjere i to prema Drgom vatikanskom saboru koji se održao sredinom prošlog stoljeća. U toj konstituciji Papa navodi kako se 's pravom može reći da je ovaj Katekizam plod suradnje cijeloga episkopata Katoličke crkve koji je svesrdno prihvatio poziv da uzme svoj dio odgovornosti u pothvatu koji se naizravnije tiče crkvenog života...te stjecaj tolikih glasova doista izražava ono što možemo nazvati "simfonijom" vjere pa izrada ovoga Katekizma odražava kolegijalnu narav episkopata: svjedoči o katoličanstvu Crkve'. Riječ 'katolički' označava da se
radi o nečemu općem, najširem i najsveobuhvatnijem, biti katolik znači imati otvoreno srce za sve ljude, narode i vjeroispovijesti u jednoga Boga.
Na drugom mjestu piše nam Papa kako 'su sinodalni Oci ustvrdili: "Premnogi su izrazili želju da se sastavi katekizam ili sažetak cjelokupne katoličke nauke koja se odnosi na vjeru i moral, da bude kao polazna točka za katekizme ili priručnike što se priređuju u raznim krajevima. Izlaganje tog nauka mora biti biblijsko i liturgijsko. Treba iznositi siguran nauk, prilagođen suvremenom kršćanskom životu".
Katekizam, naravno, 'vjerno i organski izlaže nauk Svetoga pisma, Predaje koja živi u Crkvi i autentičnog Učiteljstva kao i duhovnu baštinu Otaca, Naučitelja, svetaca i svetica Crkve da tako omogući bolju spoznaju kršćanskog otajstva i osvježi vjeru naroda Božjega' u 'nadahnuću od Duha Svetoga tijekom dugih vremena' te 'u svjetlu vjere osvijetljava nove prilike i probleme kojih prije nije bilo'.
Katekizam Katoličke Crkve govori u tri veća poglavlja o sakramentima, o djelotvornom kršćanskom životu i o molitvi.
Uza sve to potrebno je malo požrtvovnosti od nas, vjernika kojom bismo pokušali promatrati i čitati i učiti iz Katekizma istom onom gorljivošću kojom dolazimo na obrede i molimo euharistijski susret s Isusom.
Da bismo se pokrenuli u smjeru intenzivnijeg proučavanja svega što nam u KKC-u lijepo piše, potrebno je imati pri sebi tu knjigu kao i knjigu Novoga zavjeta.
Isti onaj uzrok koji nas pokreće na slavlje Euharistije i na molitvu, pokreće i našu intelektualnu znatiželju gdje nam Duh Sveti daje razumijeti vrlo dobro prelijepi stil i značenje teksta Katekizma. Katekizam nam je čitavog života neophodan uz Sveto pismo.
Ako znamo svoje bližnje, svoju braću i sestre i ako slušamo riječ Božju, tada upotrebljavamo naše uobičajene spoznajne mogućnosti koje primjenjujemo u svjetlu vjere.
Dakle, ono što nam je potrebno jest zrno vjere i ljubavi za Boga kojega želimo upoznati svom dušom svojom, svim srcem svojim, svom snagom svojom i svim umom svojim. Ono što u propovijedi čujemo nije samo i uvijek Katekizam i nije dovoljno reći da nam je to sve što nam je potrebno da bismo činili dobro jer najbolje što činimo neće nam vrijediti ako ne dajemo svakoga dana svjedočanstvo o tome da sve činimo u ime i za ime Isusa Krista, a to se svjedočanstvo prenosi djelotvornim ljudskim riječima, vjerom postojanom i djelima za koja mi ne znamo koliko su dobra nego prepuštamo ih i preporučujemo  Duhu Svetome; tako nam Isus daje što ćemo govoriti jer govor je osnovna djelatnost ljudska.
Bog nam govori: "Vi ste mi svjedoci«, riječ je Jahvina,
»i moje sluge koje sam izabrao,
da biste znali i vjerovali
i uvidjeli da sam to ja. (Knjiga proroka Izaije, glava 43, redak 10)".
Spoznati znači upoznati i postati što više svjestan čega, uvjeriti se i usvojiti nešto tako da više ne znamo da je to što pokušavamo spoznati postalo naša osnovna svojina koju smo predano prigrlili. Vjera nam ne daje spoznaju ako sami ne krenemo promatrati Boga i razmišljati svojom i svim tuđim pametnim glavama koje su u povijesti spoznavale Boga. Vjera je Božji dar, ali to je samo mali dio života dok se veći dio života moramo naporno truditi potaknuti vjerom. Vjera je kraljevstvo nebesko, vjera je Isus, a Isus je Ljubav. Kad čovjek pati od manjka ljubavi, to ga ometa u  koncentraciji te se ne može usredotočiti ni na što, niti na molitvu krunice. Dugotrajan nedostatak ljubavi može narasti kao velika smetnja sve do boli i zbog takvih smetnji ljudi ne mogu ništa razumijeti, niti spoznati, niti shvatiti, a ako ne shvaćaju što čuju ili, još teže i gore, ako ne shvaćaju što misle i govore, neće nikada ništa upamtiti, naučiti i napredovati jer vjera nije pasivna i statična, kraljevstvo je nebesko dinamično, pokretljivo i okretno. Mir Kristov je spokojno opuštanje i uživanje nakon nekih napora koji rode plodovima; bez napora nema mira, nema postojanosti.
Skinimo, dakle, sa sebe dosadu, umor, boli i smetnje, stare navike. Mnogo nas zna da su nam učitelji djetinjstva govorili dobre i pogrešne riječi jer nitko nije savršen. Pokrenimo se prema čitanju, učenju i spoznavanju u svjetlu Krista Uskrsloga. Zaboravimo dugove drugih ljudi zbog kojih nismo mogli napredovati, nikada si svojim snagama nećemo nadoknaditi izgubljeno. Ponovno smo rođeni, Otac nam otpušta sve što Ga zamolimo u ime Isusovo i daje nam kruh svagdašnji, a taj kruh, to je Isus, a Isus je Riječ i Bog. Riječ se ne smije zloupotrebljavati, uskratiti ili neoprezno koristiti. Kada se riječ čita, mora se čitati smireno i polako pa ako treba, mora se i sricati slovo po slovo da bi se usvojila. Vremena ima na pretek jer živimo vječni život.‎srijeda, ‎19. ‎travnja ‎2017. 06:04:00

Lutalica

Kako znati kad se može stići
gdje su one zvijezde tajanstvene,
gdje će ptice lijepe k meni sići,
gdje će se osvrnuti na mene

jer ja trebam neke konopce
i čamce što se lagano zaljuljaju
kada čujem teške hropce
što svi oko mene kuljaju?

Kako spoznati te veze, pute
koji bi mi pridržali daha
dok odlijeće niz blatnjave skute
moje odjeće, niz haljine mraka?

Kako naći naručje za psihu,
za tu dušu koja kao slaplje rida
dok joj kamen leži na izdihu,
dok joj tama bijele mrlje skida?

Zašto ne bih spustila se jezerima
na tu površinu kao magla,
zašto ne bih šumskim žeravima
stala na sam kraj da bih se sagla

sve do ponora i raskošnoga dna?
Možda stijene tamo dolje dobre su za sidra
za koja bi užad moju ja privezala
lako, okretno i brzo kao vidra.

Ovako neprekidno gubim niti,
stalno mi pred nosom pucketaju
pa ne mogu niti suze liti,
pa mi tuge kratko traju.

Još se srne prestrašiše
mojeg leta i mojih zvukova
jer mi psiha teško diše
kada kreće putem vukova,

a sve oni mladi i bezbrižni
jer su starci otišli u lov;
ah, kako moji letovi su nedostižni
jer za mene ne treba ni krov.

Pastir stiže, janje mu je izgubljeno,
zvoni zvonce oko njina vrata,
a ja sva se skupljam neljubljeno
i da ne pronađu tata.

Evo kakva zvona čeznem čuti:
ogromna i glasna, jaka
da me bude iz mrtvila puti,
da mi put se stvori laka

koja neće tako teško uzdisati.
Zvona bi me odmah zasužnjila,
odmah znala bih u srce upisati
gdje sam, kada se rastužila

i povezala bih svoje konce
da me Pastir odmah k sebi privede,
i da nisam sama kao duh od bronce;
pustila bih da me zvono odavde izvede.
‎utorak, ‎18. ‎travnja ‎2017. 20:11:47

Gdje ste susreli Isusa?

Jednom prilikom kada sam, nakon gotovo četrdeset godina hoda po pustoši, susrela odjednom puno ljudi, a bijah pripravna na to da moram krenuti k ljudima, moj prvi dojam bio je osjećaj ljubavi i nježnosti koji kao da je nekako lebdio po zraku, između nas i među nama. 
Pristigla sam na trg na kojemu su se ljudi okupljali slaviti Boga i bila oduševljena, raznježena te sam ostala bez riječi i bez misli zbog toga što je sve bilo puno topline, svjetla i pjesme.
Kako biti dio društva ako ne tako da upoznaš pojedince jer, ponavljam, ostala sam bez teksta, bez riječi, bez misli i nitko mi nije ništa govorio, samo smo svi zajedno pjevali Bogu hvale. Za moj pojam sebe i svega stvorenog ne bi mi bilo prihvatljivo da je sve ostalo na tome, na nekom omamljujućem doživljaju, a pretpostavljala sam da uzrok  takvom zajedničkom raspoloženju leži, osim u Božjoj milosti, također i u svakome pojedinačno jer ja sam ponijela taj zajednički svijet s ljudima sa sobom u pustinju, oni su bili i ostali u mome srcu i moja je duša pjevala s njima. Nije me to usrećilo, niti umirilo, nije mi bilo dovoljno za moja pitanja i moju znatiželjnu egzistenciju, željnu mira i spasa.
Taj osjećaj topline i zajedništva, svjetlosti, nježnosti, mira i slave nije ispunio moju dušu, ali bio je prisutan i ostao u mojoj svijesti kao što dojenče zadrži osmijeh na licu kada, nakon hranjenja, previjanja, šetnje i kupanja, umorno zaspi. I spava mirno, sa smiješkom. Nesvjesno. Ne zna da će progovoriti, ne zna da će prohodati, ne zna da će odrasti i sazrijeti, raditi i rađati, živjeti i umirati.
Točno je da sam dugo bila u pustinji, ali nikako ne znači da sam ostala toliko nedruštvena da bi mi bilo dovoljno spavati kao dojenče. To sam činila i bez društva, razgovarala s Bogom, pjevala, radila, učila, igrala se i mirno spavala, sazrijevajući bez prepreka. Zato mi je valjda i pokušaj ulaska u društvo bio tako težak jer u društvu isti oni ljudi, iz kojih isijava ono toplo zajedništvo, hladni su prečesto i ne razgovaraju o Bogu jer možda misle da se to niti ne može.
Samo jedan postariji i visoki čovjek uspravnih ramena reče mi da je Boga našao u sebi. To je bilo porazno čuti. Bio je ugledan i pametno govorio, puno puta o Bogu i rado sam ga slušala. Ljudi su bili tihi dok je govorio, ali su "zjakali" naokolo i zijevali, a njegov govor je bio tako razložan i lijep.
Zašto su ljudi propustili takvu ljepotu i priliku započeti razgovor i razmišljanje o Bogu kojega su pjesmom tako radosno slavili, rekla bih, kao dojenčad na krilu majke?
Njima je potrebna majka da ih nauči govoriti i otac da ih nauči prohodati, pomišljala sam. A meni, tko će mene naučiti kad svi zijevaju?
Porazno ili ne, ali Tebe, Bože moj, nalazim u sebi.
I, još uvijek, niti to mi nije dovoljno.
‎utorak, ‎18. ‎travnja ‎2017. 16:38:39

Michael Jackson - Earth Song (Official Video)

U zorama ranim

Jednom da ti nađem trag
u te velike nizine, luge
i na tvoj vrhunac drag
gdje već nema moje tuge;

jednom da ti dođem tu
gdje nalazim te u sjaju
da ti dirnem haljinu,
gdje mi tvoje riječi traju.

Jednom da ostanem sva
i zauvijek kao sluškinjica,
kao vječna pratiteljica,
kao vjerna službenica.

Jer ja nisam tako vjerna,
jer ja niti služiti ne mogu,
jer ja nisam niti smjerna
da koristim dragom Bogu.

On me treba za tebe i šalje
sve te misli moje u tvoj vrt
gdje se stope moje kralje
i čekaju blagu smrt.

On me uvijek iznenadi,
Bog moj i sve moje,
i u nevjerici i u nadi
šalje me na ruke tvoje.

I kad želim vjerna biti,
i kad čuvam svoju čistoću,
ja ne mogu sve to sniti;
i kad činim što ja hoću,

znam da uvijek tebe tražim.
Sa sobom te dozivam,
a sa svojim Bogom blažim
rane koje sakrivam.

Što se može, to je tako,
slatke li Kalvarije
na koju dolazim lako
i u krilu Marije;

slatka spasa ti mi daješ,
svaka si mi pomisao,
kao sunce ili mjesec traješ
što još nije ponikao

da bi meni srušio sav svijet.
Ja te imam, ja te hoću,
zbog tebe mi daje sveti let
Bog moj kojeg molim noću

dok mu glase osluškujem
da bih zoru dočekala ranu.
Tada srce tvoje čujem,
sunce prelazi na moju stranu

i već sva sam sretna kao dijete,
tako prolaze mi dani.
Tvoje ruke sve su više svete,
sve me više duh tvoj hrani.
‎utorak, ‎18. ‎travnja ‎2017. 10:01:56