St Matthew Passion - Matthäus-Passion BWV 244 | (Complete) (Full Concert...

Smrt, to smo mi

Nemam razloga za ples,
za pjevanje i slavlja,
zvijeri znaju samo bijes
što se neprekidno javlja

kada god me vide, gledaju
i kada me čuju riječi
što ih govoriti ne daju
jer ih zlo u tome priječi.

Zato se i nalazim tu, među njima,
zato Bog je sišao na ovo tlo,
zvijerima i svima ovim ljudima,
da bi iskušao stvarno zlo.

I, što više spoznaje se zloća,
to je veći naklonosti plam
prema Bogu koji onemoća
da Mu lakše ja pristupam,

da Mu vidim svjetlo u očima,
da Ga ljubim na tim mukama,
da izađem bliže vjerskim ocima
koji nose Ga na rukama

kao dragulj što se rijetko nađe.
U tome smo slični, radosni
što baš nama Bog Svevišnji zađe,
a zbog silnih zvijeri žalosni.

Tako spoznadosmo i dobro i zlo,
tako uživamo gorka ploda,
ali ne da poživimo takvi besmrtno
već da čovjek prema Raju hoda.

I da nije zvijeri oko mene,
ne bi umiranja nikad bilo;
smrt je zauzela naše vene
zato jer smo jedno bijesno krilo

i tko kaže da je nemoćan i sam,
taj ni ne zna nikada za spas,
svi smo zvijeri koje ne znaju za plam;
mjesto Boga mora biti nas

da se svi priučimo na različitost
jer je drukčiji naš ljubavi Bog,
da se pripravimo prijeći most
preko zvjerstva u taj miran log

gdje su zajedno i vukovi i janjci,
gdje su ljudi bolji nego anđeli;
spoznali su kako duboki su klanci
smrti što nas sve od Raja dijeli

jer to strašno krilo smrti
od koje se bježi, to smo mi
koji težimo si puno zgrti
jer smo zvijeri, jer smo oholi.

Ispod ogrtača smrti mi se krijemo,
naše duše malene su, nisu protepale
da se radujemo, plešemo i smijemo;
nisu duše bijesa toga otjerale.

Skini sa sebe tu odjeću i kapu
da ti duša vidi Boga svom dobrotom;
predaj sebe prahu zemlje, hlapu
koji zablistat će svom ljepotom.
10.04.2017. 08:52

Pobuna ili molitva?

Kako spojiti vojne vijesti s blagdanskim religijskim osjećajem, zar ne tražimo čitavo vrijeme da nam oslobode Barabu?
Zar ne znamo da čovjek nema vlasti ni nad samim sobom, a ako i ima vlast, dobio ju je od Boga? Dobio je vlast činiti sve to što čini kao oruđe Božje. Zar se gotovo nitko ne osjeća kao neka marioneta? Ako i ima netko takav, taj pripisuje drugim ljudima da imaju vlast nad njime, ali većina misli da su ljudi zaslužili to što im se događa, bilo to dobro ili loše.
Što nam preostaje? Tugovanje? Tugujemo nad svima koji su nastradali i gledamo svoja posla, gledamo da i mi ili neki naši ne nastradaju.
Preostaje još i pobuna protiv onih koji su nam na vlasti. Zanimljivo kako je to velika hrabrost, pobuniti se protiv čovjeka. Pobuna protiv Boga nam je svakodnevna i uopće nam ne pada teško. Zar se nismo pobunili protiv Gospodina kad propuštamo mnoštvo prilika učiniti nešto razumno i humano, a da nije samo sakupljanje pomoći i tugovanje?

I tako nam pobune ne uspijevaju. Mnogi su ambiciozni pa kreću u politiku ili postaju veliki šefovi kompanija. No, čim stignu malo više na društvenoj ljestvici, kao da se drastično mijenjaju, kao da su se predomislili. Vjerojatno su zapravo zagubili kompas.
A da se revolucijom ne može postići dobro nego samo još veće zlo, to smo valjda naučili u povijesti čovječanstva.

Mnogi od nas mole za mir. Molitva ruši sve rekorde, toliko je učinkovita. Moliti se može uvijek, uz rad i odmor, u ratu i miru, danju i noću. Ako netko nema vremena za molitvu jer mora raditi, spavati ili se bori za život, svoj i tuđi, neka počne strelovitim molitvama pa će uvidjeti da za to uvijek ima dovoljno vremena.
Samo neka oni koji mole ne misle da ništa drugo ne mogu učiniti nego neprekidno moliti. Često u tim slučajevima dolazi do neuspjeha iako svaka molitva, ma kakva bila, stiže gdje je potrebno. Ako vojnik može raditi, brinuti se za tuđe živote i moliti u isto vrijeme, tada valjda i molitelji mogu barem nešto učiniti, a kad to i pokušaju, neka vide kako su u biti u svemu uspješni jer su molitelji, molitelji koji mole svojim djelima.

Neradnici

Koja to žena ne radi blagdanima?
Rano izjutra mijesi tijesto i peci kruh, probudi dječicu i uvjeri ih da se moraju umiti, a onda slijedi molitva i odijevanje za misu. Potom popeglaj muža i pošalji ga poslom ako imaš sreće da se ne mota po kući prije ručka.
Prije mise priredi sve svježe i gotovo za kuhanje, idi na tržnicu po svježe namirnice, uredi sebe i kreni na slavlje.
Poslije toga ostavi muža i djecu da popričaju još malo sa susjedima i trči doma zgotoviti objed, točno na vrijeme mora biti gotovo.
Za vrijeme ručka poslužuj kod stola, ali tako da se ne vidi da radiš nego slavi Boga svojim domaćinskim poslovima. Zatim ribaj posuđe, operi tanjure, čaše i operi podove pa sjedni s ukućanima na molitve i razgovor ako ti već nisu došli gosti: brzo posluži podgrijani ručak i dodaj nešto svježe, trči u pekaru po svježi, topli kruh, posluži goste i razgovaraj s njima u prolazu, a kasno uvečer se uredi da se ne vidi da si mrtva umorna. Osposobi svoje tijelo i pokušaj osposobiti dušu svojega muža molitvom.
Nije loše raditi ako tim pekarima, djelatnicima u robnim centrima i po nekome trgovcu darujemo malo pažnje i dvostruku plaću za te dane.
A muškarci si mogu tu parolu o neradnoj nedjelji zadjenuti u zapučak, na revere. Odvajkada je tako bilo i bit će.
‎Nedjelja Muke Gospodnje, ‎9. ‎travnja ‎2017. 19:13:18

Buddy Guy - When You See The Tears From My Eyes

Kutak za prave muškarce

Evo, čitam izvještaj u kojem se govori o problemima žene nakon abortusa i o liječenju tih žena, a niti riječi o problemima muškaraca nakon abortusa pa me zanima znate li, kao muškarac, koliko ste djece ubili?

Trk

Odlazim. Odlazim kao pjesma i stih,
sve mi prsti bride, odlazim utiskovito.
Krećem se kao da ne bih i kao da bih, 
prolazim utabano, učinkovito.

Idem. Idem kao kilava masa,
znam da tamo ničega nema
i to me ne tješi, željnu spasa.
Da li to uzdah se sprema?

Ma, nešto sam sigurno zaboravila,
upaljač ili ključ, novac, dokumente.
I vrijeme sam zapostavila.
Samo da ne počnu lamente.

Ne zovi me, šuti, dotrči
i uzmi obje ruke moje.
Vrti mi se, u glavi krči.
Baci sve, i platna, i boje,

baci u zrak, na pod, u vrata,
ne marim i da je udarac jači.
Znam da tu nema povrata.
Kašlji, viči, samo ne plači,

ne budi klasičan, ne budi lud,
gledaš me kao propast svijeta.
Ne plači jer više nemam kud',
jer sam rekla, kao ukleta,

rekla sam ti da će do toga doći
i sada moram se, moram udaljiti
kao tihi tat u zalazak noći.
Zar ne znaš ni osmijeh podariti?

Zaglavljena vrata, ključ na podu,
a ti valjda tamo okrećeš leđa,
ni kavalir nisi. O, poznam tu modu,
duša ti samo za sobom žeđa.

Iz mene bukti, kreću vulkani,
ruka leti i udara kvaku.
I vrata se lome, i nestaju dani,
ostavljam te i napuštam vlastitu  raku,

zahvalna Bogu, Isusu Kristu
za krivi ključ, na očigled lažni.
Sada vičeš, sam  na poprištu;
šteta i krici mi više nisu važni.
‎subota, ‎8. ‎travnja ‎2017. 22:39:56